Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-164/04 (D. i M. H. i dr.)
Odluka donesena 31. 03. 2006.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pozitivna obaveza
- Devizna štednja
- Pozitivne obaveze
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
- Zakon o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije
- Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
Predmeti (1)
AP-164/04
Apelacija
Odluka o meritumu
31. 03. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 164/04, rješavajući apelaciju Derviša i Melihe Hadžiabdić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosnei Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
David Feldman, sudija
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Seada Palavrić, sutkinjana sjednici održanoj 1. aprila 2006. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Derviša i Melihe
Hadžiabdić, Živka Lazarevića, Mirka Novakovića, Branislava
Mirkovića, Momčila Eskića, Dobrivoja Dokića, Borisa
Krautblata, Viktorije Komnenović, Borivoja Radonjića, Zdenke
Bagić, Stanojle Đurasović, Milana Suvajca i Nade Huskanovićpodnesene protiv Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i
Hercegovine i Republike Srpske, u pogledu ostvarivanja potraživanjapo osnovu stare devizne štednje položene kod Ljubljanske banke d.d.
Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, i kod Investbanke Beograd, zbogtoga što su ratione personae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i
Hercegovine.
Usvajaju se apelacije Derviša i Melihe Hadžiabdić, Živka
Lazarevića, Mirka Novakovića, Branislava Mirkovića, Momčila
Eskića, Dobrivoja Dokića, Borisa Krautblata, Viktorije
Komnenović, Borivoja Radonjića, Zdenke Bagić, Stanojle
Đurasović, Milana Suvajca i Nade Huskanović u odnosu napozitivnu obavezu Bosne i Hercegovine i utvrđuje se povreda prava naimovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava iosnovnih sloboda. Odbijaju se kao neosnovane apelacije Derviša i Melihe
Hadžiabdić, Živka Lazarevića, Mirka Novakovića, Branislava
Mirkovića, Momčila Eskića, Dobrivoja Dokića, Borisa
Krautblata, Viktorije Komnenović, Borivoja Radonjića, Zdenke Bagić, Stanojle Đurasović, Milana Suvajca i Nade Huskanovićpodnesene protiv Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpskeu odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava iosnovnih sloboda.
Ova odluka dostavlja se Vijeću ministara Bosne i Hercegovineda bi se osigurala ustavna prava u skladu sa ovom odlukom.
Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da u roku odšest mjeseci obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetimmjerama, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosnei Hercegovine. Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenomglasniku Republike Srpske” i u “Službenom glasniku Brčko Distrikta
Bosne i Hercegovine”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Derviš i Meliha Hadžiabdić, Živko Lazarević, Mirko Novaković, Branislav Mirković, Momčilo Eskić, Dobrivoje Dokić, Boris Krautblat, Viktorija Komnenović, Borivoje Radonjić, Zdenko Bagić, Stanojla Đurasović, Milan Suvajac, koga zastupa Vesna Suvajac, i Nada Huskanović, koju zastupa Duško Čandžukovski (u daljnjem tekstu: apelanti), u periodu od januara 2004. godine do juna 2005. godine podnijeli su apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske radi ostvarenja potraživanja stare devizne štednje kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, i kod Investbanke Beograd.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP 164/04, AP 257/04, AP 295/04, AP 370/04, AP 371/04, AP 771/04, AP 191/05, AP 713/05 AP 884/05, AP 971/05, AP 1137/05, AP 1220/05 i AP 1241/05 spoji u jedan predmet, pod brojem AP 164/04, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Općinskog suda u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Ljubljanske banke d.d. Sarajevo zatraženo je 9. decembra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Ljubljanska banka d.d. Sarajevo dostavila je odgovor 28. decembra 2005. godine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine dostavila je odgovor putem Federalnog ministarstva finansija ( u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) 12. januara 2006. godine, Općinski sud 12. januara 2006. godine i 1. februara 2006. godine, a Bosna i Hercegovine nije dostavila odgovor na apelaciju.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Federalnog ministarstva dostavljeni su apelantima 7. februara 2006. godine, a odgovori Općinskog suda i Ljubljanske banke d.d. dostavljeni su apelantima Dervišu i Melihi Hadžiabdić 7. februara 2005. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Prije oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini apelanti su polagali sredstva na svoje devizne štedne knjižice kod Investbanke Beograd i Ljubljanske banke d.d. Ljubljana u njihovim filijalama koje su se nalazile na teritoriji Bosne i Hercegovine, odnosno sadašnje Federacije Bosne i Hercegovine. Neki od apelanata posjeduju izvode sa jedinstvenog računa građana kod Zavoda za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: jedinstveni račun građana) na kojima su registrirana njihova potraživanja po osnovu stare devizne štednje.
8. Neki od podnosilaca apelacije pokrenuli su sudske postupke kako bi ostvarili svoja potraživanja po osnovu stare devizne štednje. Međutim, rezultat nijednog sudskog postupka do danas nije bilo ostvarenje njihovog potraživanja. U predmetu AP 164/04, povodom apelacije Derviša i Melihe Hadžiabdić, apelanti su vodili sudski postupak i pravosnažnom Presudom Osnovnog suda u Mostaru broj P-243/91 od 12. jula 1991. godine Ljubljanska banka d.d. Ljubljana,
Glavna filijala Sarajevo, obavezana je da isplati apelantima iznos od 4.106,52 ATS, 2.858,32 DM, 87,08 SHV i 2.577,47 DM sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka. Rješenjem o izvršenju
Općinskog suda I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-905/02 od 6. augusta 2001. godine određeno je izvršenje na dužniku Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo.
Po izjavljenom prigovoru dužnika Općinski sud je Rješenjem broj I-905/01 od 22. jula 2002. godineuputio dužnika da u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja nedopuštenim izvršenja određenog Rješenjem Općinskog suda broj I-905/01 od 6. augusta 2001. godine. Odlučujući o tužbi Ljubljanske banke, Općinski sud je Presudom broj P-2278/02 od 14. oktobra 2004. godine proglasionedopuštenim izvršenje određeno Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj I-905/01 od 6. augusta 2001. godine. Obrazlažući presudu Općinski sud navodi da su apelanti imali deponirana svoja devizna sredstva na deviznim knjižicama prije početka rata, što znači prije osamostaljenja Bosne i Hercegovine i nastanka Federacije Bosne i Hercegovine. Prema važećim propisima iz vremena kada je nastao pravni odnos, sva devizna štednja građana bila je deponirana kod Narodne banke Jugoslavije (u daljnjem tekstu: NBJ), a devizna štednja mogla se isplaćivati samo u zakonom određenim slučajevima predviđenim članom 71. Zakona o deviznom poslovanju (»Službene novine SFRJ» br. 66/85, 71/86, 3/88, 59/88, 82/90 i 96/91). Dalje, Općinski sud ističe da su devizna sredstva koja su osnov izvršenja prebačena na jedinstvene račune apelanata, te da su apelanti kao povjerioci izgubili zahtjev da svoje potraživanje prema Ljubljanskoj banci, kao dužniku, prinudno ostvare po osnovu određenog rješenja o izvršenju. O žalbi izjavljenoj na Presudu Općinskog suda broj P-2278/02 od 14. oktobra 2004. godine Kantonalni sud još nije odlučio.
9. Također, neki od apelanata su se obraćali Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, Investbanci Beograd, Federalnoj agenciji za privatizaciju i Ministarstvu finansija Bosne i Hercegovine radi ostvarenja potraživanja stare devizne štednje.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelanti su nezadovoljni upisom njihovih deviznih potraživanja na jedinstveni račun građana i traže da im se njihova štednja isplati u gotovom novcu, te se općenito žale da im je povrijeđeno njihovo pravo na mirno uživanje imovine zagarantirano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Jedan dio apelanata se, također, žali daje povrijeđeno njihovo pravo na pravičnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
11. U odgovoru na apelaciju Federalno ministarstvo ističe da realizacija stare devizne štednje kod Ljubljanske banke d.d. Sarajevo nije moguća, jer ova banka nema pravnog sljednika iz čega proizlazi da je to obaveza Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, odnosno Republike Slovenije. Dalje, Federalno ministarstvo navodi da je Presudom Općinskog suda broj P-595/03 od 11. novembra 2004. godine utvrđeno da Ljubljanska banka d.d. Sarajevo ne odgovara za obaveze iz osnova stare devizne štednje deponirane kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana putem Glavne filijale Sarajevo, te da Ljubljanska banka d.d. Sarajevo nije pravni sljednik Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo. Na osnovu navedene presude stvorene su pretpostavke za uspješan nastup Bosne i Hercegovine u međudržavnim pregovorima sa Slovenijom o dugu Ljubljanske banke d.d. Ljubljana putem Glavne filijale Sarajevo. U odnosu na potraživanja prema Investbanci Beograd, Federalno ministarstvo ističe da ova banka nema pravnog sljednika u Federaciji Bosne i Hercegovine, te da će se problem stare devizne štednje kod ove banke rješavati prema istom postupku kao i devizna štednja Ljubljanske banke d.d. Ljubljana.
12. U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi da je u predmetu tužioca Ljubljanske banke d.d. Sarajevo protiv apelanata Derviša i Melihe Hadžiabdić radi utvrđenja donesena Presuda P-
2278/02 od 14. oktobra 2004. godine i da se predmet po žalbi nalazi na Kantonalnom sudu u Sarajevu. Radi uvida, navedenom predmetu je pripojen predmet tog suda broj I-905/01 u kojem je rješenjem od 6. augusta 2001. godine određeno izvršenje na dužniku Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo. Po izjavljenom prigovoru dužnika Općinski sud je Rješenjem broj I-905/01 od 22. jula 2002. godine uputio dužnika da u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja nedopuštenim izvršenja određenog Rješenjem Općinskog suda broj I-905/01 od 6. augusta 2001. godine.
13. U odgovoru na apelaciju Ljubljanska banka d.d. Sarajevo ističe da su navodi apelacije neosnovani i neargumentirani. Naime, prije podnošenja prijedloga za dozvolu izvršenja apelanti Meliha i Derviš Hadžiabdić su svojevoljno sva svoja sredstva «stare devizne štednje» prebacili na svoje jedinstvene račune (certifikate). Na osnovu navedenog Općinski sud je donio na zakonu zasnovano rješenje kojim je proglasio nedopuštenim izvršenje određeno Rješenjem broj I-905/01 od
22. jula 2002. godine. S obzirom na to da su sredstva izvršenja prema volji vlasnika prenesena na Zavod za platni promet, banka kao dužnik bila je prinuđena da podnese tužbu radi utvrđenja nedopuštenosti izvršenja u izvršnom predmetu broj I-905/01. Predmet je okončan Presudom Općinskog suda broj P-2278/02 od 14. oktobra 2004. godine. Dalje, Ljubljanska banka d.d. Sarajevo navodi da je pravosnažnom presudom Općinskog suda broj PS-595/03 od 11. novembra 2004. godine utvrđeno da Ljubljanska banka d.d. Sarajevo ne odgovara za obaveze iz osnova «stare devizne štednje» deponirane kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana putem Glavne filijale Sarajevo, da nije pravni sljednik Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, te da se, u skladu sa utvrđenim činjeničnim stanjem, mora usaglasiti i registracija banke. Na kraju zaključuje da su predmetne apelacije neosnovane i predlaže Ustavnom sudu da ih odbije.
V. Relevantni propisi
14. Zbog nestašice deviznih sredstava koja se povećavala i drugih ekonomskih problema u bivšoj SFRJ, podizanje novca sa starih deviznih štednih računa je bilo strogo ograničeno zakonima koji su doneseni početkom 1990. godina. Poslije oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini bilo je pokušaja da se putem legislative privatizacije riješi nedostupnost stare devizne štednje. Međutim, nakon što su pokušaji da se ostvare potraživanja po osnovu stare devizne štednje u procesu privatizacije ostali, uglavnom, bezuspješni, Federacija Bosne i Hercegovine je usvojila novi zakon na osnovu kojeg stara devizna štednja postaje dio unutrašnjeg duga Federacije Bosne i Hercegovine.
Međutim, u odnosu na obaveze po osnovu stare devizne štednje deponirane u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, i Investbanci Beograd, novi Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 66/04) je izričito propisao da će se one rješavati u procesu sukcesije imovine bivše SFRJ. Odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 14/05 od 2. decembra 2005. godine (»Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 2/06) utvrđeno je da odredbe Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine i Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske koje se tiču stare devizne štednje nisu u skladu sa članom III Ustava Bosne i Hercegovine, te se ukidaju. Ustavni sud je naložio Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine da u roku od 3 mjeseca od dana objave ove odluke u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» donese zakon kojim će se regulirati pitanje isplate staredevizne štednje.
Zakoni SFRJ
15. Zakon o deviznom poslovanju i međunarodnim kreditnim odnosima («Službeni list Socijalističke federativne republike Jugoslavije» broj 15/77) «Član 51. stav 2.
Narodna banka Jugoslavije obavezna je na zahtjev ovlaštenih banaka primiti deviznepologe građana koji se drže na računima tih povlaštenih banaka i istovremeno odobriti timpovlaštenim bankama beskamatni kredit u iznosu dinarske protivvrijednosti položenih deviza.»
16. Zakon o deviznom poslovanju ("Službeni list Socijalističke federativne republike Jugoslavije" br. 66/85 i 71/86) «Član 14.
Građani i građanska pravna lica mogu devize držati na deviznom računu ilideviznom štednom ulogu kod ovlaštene banke i koristiti za plaćanje u inozemstvu, uskladu sa odredbama ovog zakona. […]
Za devize na deviznim računima i deviznim štednim ulozima jamči
Federacija.»
17. Zakon o osnovama bankarskog i kreditnog sistema ("Službeni list Socijalističke federativne republike Jugoslavije" br. 70/85, 9/86, 34/86, 72/86 i 65/87) «Član 183. […]
Za štedne uloge u stranoj valuti i pologe na deviznim štednim računimagrađana i stranih fizičkih lica jamči Federacija.»
18. Zakon o bankama i drugim finansijskim organizacijama ("Službeni list Socijalističke federativne republike Jugoslavije" br. 10/89, 40/89, 87/89, 18/90, 72/90 i 79/90) «Član 1.
Banka je samostalna samoupravna finansijska organizacija koja obavlja depozitne, kreditne i druge bankarske poslove u skladu sa zakonom.
Član 14.
Banka je pravno lice[...].
Statutom banke može se prenijeti u nadležnost dijelovima banke da u pravnomprometu sa trećim licima obavljaju određene poslove.»
19. Odluka o načinu na koji ovlaštene banke izvršavaju naloge za plaćanje domaćih fizičkih lica devizama s njihovih deviznih računa i deviznih štednih uloga ("Službeni list Socijalističke federativne republike Jugoslavije" broj 28/91) «Tačka 2.
Ovlaštene banke koje od dana stupanja na snagu ove odluke odobre devizedeviznom štednom ulogu građana dužne su građanima osigurati podizanje tih devizas njihovih štednih uloga ili izvršavati njihove naloge za plaćanje uvoza najkasnije uroku od sedam dana od dana kada su devize odobrene njihovom deviznom štednomulogu, ako je građanin podnio uredan nalog za plaćanje, odnosno nalog zapodizanje deviza sa njegovog deviznog štednog uloga.»
20. Odluka o načinu vođenja deviznog računa i deviznog štednog uloga domaćeg i stranog fizičkog lica ("Službeni list Socijalističke federativne republike Jugoslavije" br. 6/91, 28/91, 34/91 i 36/91). Ovom odlukom je određeno da ovlaštene banke izvršavaju naloge za plaćanje domaćih fizičkih lica na teret deviza koje su položene na njihove devizne račune. Iznosi naloga i rokovi za isplatu su nekoliko puta mijenjani odlukama o izmjenama i dopunama Odluke o načinu vođenja deviznog računa i deviznog štednog uloga domaćeg i stranog fizičkog lica. U posljednjim izmjenama, koje su stupile na snagu 18. maja 1991. godine, tačkom 2. su utvrđeni sljedeći rokovi i iznosi:do 500 njemačkih maraka-u roku od 15 dana za prvo plaćanje sa deviznog računa, au roku od 30 dana za svako naredno plaćanje;do 1.000 njemačkih maraka-u roku od 30 dana za prvo plaćanje sa deviznog računa,a u roku od 45 dana za svako naredno plaćanje;do 3.000 njemačkih maraka-u roku od 90 dana;do 8.000 njemačkih maraka-u roku od 180 dana.
21. Zakon o parničnom postupku SFRJ ("Službeni list Socijalističke federativne republike
Jugoslavije" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91) «Član 59.
Za suđenje u sporovima protiv pravnog lica koje ima poslovnu jedinicu izvan svogsjedišta, ako spor proizlazi iz pravnog odnosa te jedinice, pored suda opće mjesnenadležnosti, nadležan je i sud na čijem području se nalazi ta poslovna jedinica.»
Zakoni Republike Bosne i Hercegovine i Bosne i Hercegovine
22. Nakon stjecanja nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine, 11. aprila 1992. godine, usvojena je Uredba sa zakonskom snagom o deviznom poslovanju iz 1992. godine ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine" broj 2/92): «Član 9. u relevantnom dijelu glasi:
Za devize na deviznim računima i deviznim štednim ulozima jamči Republika.»
23. Uredba iz 1992. godine je kasnije zamijenjena Uredbom sa zakonskom snagom o deviznom poslovanju iz 1994. godine ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine" broj 10/94; kasnije usvojena kao zakon, "Službeni list Republike Bosne i Hercegovine" broj 13/94) «Član 3. Devize se mogu koristiti samo za plaćanje prema inozemstvu osim ako ovomuredbom nije drugačije određeno.
Član 12.
Domaća i strana fizička lica mogu devize držati na računu kod banke i slobodno ihkoristiti.
Član 44.
Devizne rezerve čine potraživanja na računima u inozemstvu, efektivni strani novaci vrijednosni papiri izdani u inozemstvu [deponirani] kod Narodne banke [Bosne i
Hercegovine] i [ovlaštenih] banaka.»
24. Odluka o ciljevima i zadacima monetarno-kreditne politike, objavljena 9. aprila 1995. godine ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine" broj 11/95). Tačka 12. Odluke glasi: «Deponirana devizna štednja građana trajno će se riješiti donošenjem zakona ojavnom dugu Republike do kraja prvog polugodišta 1995. godine.»
Ova odluka je kasnije izmijenjena i dopunjena stupanjem na snagu 2. juna 1995. godine ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine" broj 19/95). Izmijenjena i dopunjena tačka 12. predviđa da treba donijeti zakon o javnom dugu prije kraja septembra 1995. godine. Dalje se dodaje da do donošenja tog zakona Narodna banka Bosne i Hercegovine, uz saglasnost Ministarstva finansija, može isplaćivati deviznu štednju u odgovarajućem iznosu u dinarima pripadnicima Armije Republike Bosne i Hercegovine za pokrivanje troškova njihovog liječenja i liječenja članova njihovih porodica.
25. Odluka o ciljevima i zadacima devizne politike ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine" broj 13/96 od 10. aprila 1996. godine). Potvrđujući, uglavnom, Odluku iz 1995. godine, tačka 7. Odluke iz 1996. godine predviđala je bez posebnog određivanja datuma sljedeće: «Devizna štednja građana deponirana kod bivše Narodne banke Jugoslavije,zajedno sa kamatama na ovu štednju, rješavat će se donošenjem zakona o javnomdugu Bosne i Hercegovine, ili na drugi način u sklopu ukupne konsolidacije duga
Bosne i Hercegovine zajedno sa međunarodnom zajednicom.»
26. Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini donio je 22. jula 1998. godine Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini, koji je stupio na snagu sljedećeg dana kao privremeni zakon ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 14/98). Konačno, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine je usvojila ovaj zakon 19. jula 1999. godine ("Službeni list Bosne i Hercegovine“ broj 12/99).
27. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 44/04) «Član 1.
Ovim zakonom uređuju se način i postupak utvrđivanja i izmirivanjaneizmirenog unutrašnjeg duga Bosne i Hercegovine prema budžetskim korisnicimado 31. decembra 2002. godine, isključujući obaveze na osnovu izvršnih odluka (udaljnjem tekstu: unutrašnji dug).»
28. Odluka o ratifikaciji Sporazuma o pitanjima sukcesije Socijalističke federativne republike Jugoslavije ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/01)
U Sporazumu o sukcesiji SFRJ Aneks C u relevantnom dijelu predviđa sljedeće: «Član 2. stav 3. […]
Ostala finansijska dugovanja (SFRJ) uključuju: (a)jamstva SFRJ ili njene Narodne banke Jugoslavije za štednju učvrstoj valuti položenu kod komercijalnih banaka ili njihovih filijala u bilo kojojdržavi sljednici prije datuma kojeg je ona proglasila neovisnost; […].
Član 7.
Jamstva bivše SFRJ ili njene NBJ za štednju čvrste valute položene kodkomercijalne banke ili neke od njenih filijala u bilo kojoj državi sljednici prijedatuma kada je ta država proglasila neovisnost predmet su pregovara bezodgađanja, vodeći naročito računa o potrebi zaštite štednje čvrste valutepojedinaca. Ovi pregovori će se odvijati pod pokroviteljstvom Banke za međunarodna poravnanja.»
Aneks G u relevantnom dijelu predviđa sljedeće: «Član 1.
Privatno vlasništvo i stečena prava građana i drugih pravnih lica bivše SFRJće biti zaštićeni od država nasljednica u skladu sa odredbama ovog aneksa.
Član 2. (1) (a) Prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u državinasljednici i na koju su građani ili druga pravna lica imali pravo 31. decembra
1990. godine će biti priznata. Zaštićena i vraćena od te države u skladu sauspostavljenim standardima i normama međunarodnog prava i nezavisno odnacionalnosti, državljanstva, mjesta boravka ili domicila tih lica. Ovo će obuhvatitilica koja nakon 31. decembra 1990. godine stječu državljanstvo ili uspostavljajumjesto boravka ili domicila u drugoj državi, koja nije država nasljednica. Lica kojanisu u stanju da ostvare takva prava će imati pravo na obeštećenje u skladu sanormama građanskog i međunarodnog prava. (b) Svaki tobožnji prijenos prava na pokretnu ili nepokretnu imovinu učinjen nakon
31. decembra 1990. godine i zaključen pod prisilom ili u suprotnosti sa podstavom (a) ovog člana će biti bespredmetan i nevažeći. (2) Svi ugovori zaključeni od građana ili drugih pravnih lica bivše SFRJ od
31. decembra 1990. godine, uključujući i one zaključene od državnih preduzeća,poštovat će se bez diskriminacije. Države nasljednice će osigurati izvršavanjeobaveza po takvim sporazumima gdje je ispunjavanje takvih sporazuma bilospriječeno raspadom bivše SFRJ.»
Zakoni Federacije Bosne i Hercegovine o privatizaciji i izmjene i dopune
29. Osnovne pravne odredbe kojima se omogućava prijenos stare devizne štednje na jedinstveni račun građana radi korištenja u procesu privatizacije sadržane su u čl. 3, 7, 11. i 18. Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije (u daljnjem tekstu: Zakon o potraživanjima građana), koji je stupio na snagu 28. novembra 1997. godine, a počeo se primjenjivati 27. februara 1998. godine, sa izmjenama i dopunama od 5. marta 1999. godine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 27/97 i 8/99). Ti članovi su propisivali: «Član 3.
Lice koje ima deviznu štednju u bankama ili poslovnim jedinicama sasjedištem na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine iznad 100 KM, a bilo jedržavljanin bivše Socijalističke republike Bosne i Hercegovine i na dan 31. marta
1991. godine imalo prebivalište na teritoriji koja sada pripada Federaciji Bosne i
Hercegovine stječe potraživanja prema Federaciji sa stanjem na dan 31. marta
1992. godine.
Član 7.
Potraživanja iz člana 3. ovog zakona banka prenosi na jedinstveni računštediše.
Način prijenosa potraživanja građana [...] čiji se računi vode u bankama kodkojih su organizacione jedinice na teritoriji Federacije prestale da rade uredit će seposebnim propisom Federalnog ministarstva finansija.
Član 11.
Otvaranje jedinstvenih računa vrši se po službenoj dužnosti na osnovujedinstvenog matičnog broja građana-nosilaca potraživanja iz ovog zakona.
Jedinstveni račun predstavlja certifikat građanina.
Član 18.
Potraživanja sa jedinstvenog računa mogu se koristiti u postupku privatizacijeu roku od dvije godine od dana izdavanja izvoda sa jedinstvenog računa, a nakonupisa potraživanja po pojedinim vrstama.
Istekom roka iz stava 1. ovog člana potraživanja na jedinstvenom računu se gase.»
30. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 64/04), koji u relevantnom dijelu glasi: «Član 1. Ovim zakonom utvrđuju se unutrašnje obaveze Federacije Bosne i
Hercegovine prema fizičkim i pravnim licima, nastale na osnovu: neisplaćenihinvalidnina, neisplaćenih penzija, neisplaćenih naknada prema dobavljačima zarobu, materijale i usluge, obaveze nastale na osnovu neisplaćenih plaća i dodataka,te ostale obaveze (u daljnjem tekstu: unutrašnji dug), odnosno način pojedinačneverifikacije utvrđenih potraživanja, kao i način njihovog izmirenja. Član 2.
Ovim zakonom utvrđuje se sveobuhvatno izmirenje unutrašnjeg duga nanačin koji osigurava i podržava makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost
Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija). Unutrašnji dug Federacije procjenjuje se u iznosu od 1.858,9 miliona KM.
Ova procjena isključuje iznos obaveza za staru deviznu štednju s obzirom na to daće se on utvrditi u postupku verifikacije. Član 3.
Unutrašnji dug Federacije iznosi 1.858,9 miliona KM, isključujući iznosobaveze za staru deviznu štednju koji će se utvrditi u postupku verifikacije, a činega: [...] -obaveze za staru deviznu štednju u iznosu koji će se utvrditi premaverifikaciji obaveza na način propisan u članu 12. ovog zakona. Član 9.
Federacija preuzima obaveze na osnovu stare devizne štednje ostvarene unajnižim poslovnim jedinicama banaka (ekspozitura i/ili agencija) na teritoriji
Federacije. Ukoliko banka nema poslovnih jedinica, onda se smatra da je sjedištebanke najniža poslovna jedinica. Obaveze na osnovu stare devizne štednje, definirane stavom 1. ovog člana,ne obuhvataju obaveze na osnovu stare devizne štednje deponirane u Ljubljanskojbanci i Investbanci, s obzirom na to da će se one rješavati u procesu sukcesijeimovine bivše SFRJ. [...].»
31. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u procesu privatizacije ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 45/00) stupio je na snagu 2. novembra 2000. godine. Ovim zakonom član 18. je izmijenjen i dopunjen tako da je nosiocu stanarskog prava iz člana 8.a) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo omogućeno da može koristiti svoja potraživanja sa jedinstvenog računa građana u roku od tri mjeseca od dana ovjere potpisa na ugovoru o kupovini pred nadležnim sudom.
Dodatne izmjene i dopune stava 1. člana 18. su stupile na snagu 8. februara 2002. godine. Tim izmjenama i dopunama opći rok za korištenje certifikata izmijenjen je sa dvije godine na četiri godine.
32. Federacija Bosne i Hercegovine je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potraživanju građana ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 57/03 i 20/04) izmijenila član 7. koji je glasio: Potraživanja iz člana 3. ovog zakona banka prenosi na jedinstveni račun štediše. Novom verzijom je propisano: «Potraživanja iz člana 3. ovog zakona banka, na zahtjev štediše koji sepodnosi u roku do šest mjeseci od dana usvajanja ovog zakona, prenosi najedinstveni račun štediše.» Također, izmijenjen je i član 11. koji je glasio: «Otvaranje jedinstvenih računa vrši se po službenoj dužnosti na osnovumatičnog broja građana-nosilaca potraživanja iz ovog zakona.»
Novom verzijom je propisano: «Otvaranje jedinstvenih računa vrši se po službenoj dužnosti na osnovumatičnog broja građana-nosilaca potraživanja iz ovog zakona, a otvaranjejedinstvenog računa po osnovu stare devizne štednje vrši se na zahtjev štediše.»
33. Također, izmijenjen je i član 18. koji se odnosio na rok upotrebe certifikata u procesu privatizacije, u smislu da je rok od četiri godine produžen na šest godina.
34. Ustav Bosne i Hercegovine Član III st. 1. i 5.a)
"1.Sljedeća pitanja su u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine:
a) Vanjska politika.
b) Vanjskotrgovinska politika.
c) Carinska politika.
d) Monetarna politika kako je određena članom VII.
e) Finansiranje institucija i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine.
f) Politika i regulativa za useljavanje, izbjeglice i azil.
g) Provođenje međunarodnih i međuentitetskih krivičnopravnih propisa, uključujući i odnose sa Interpolom.
h) Uspostavljanje i funkcioniranje zajedničkih i međunarodnih komunikacija.
i) Reguliranje saobraćaja između entiteta.
j) Kontrola zračnog saobraćaja.
5. Dodatne nadležnosti:
a) Bosna i Hercegovina će preuzeti nadležnost i za druge poslove o kojima se entiteti dogovore; za poslove predviđene Aneksima 5-8. Općeg okvirnog sporazuma; ili koji su potrebni za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine, u skladu sa podjelom nadležnosti između institucija Bosne i Hercegovine. Po potrebi mogu se formirati i dodatne institucije za obavljanje ovih nadležnosti."
35. Aneks 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini:
„Republika Bosna i Hercegovina, Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska (strane) su se dogovorile kao što slijedi: Član 1. stav 1. tačka 11.
Strane će osigurati svim licima unutar njihove jurisdikcije najviši nivo međunarodno priznatih prava i fundamentalnih sloboda, uključujući prava i slobode koji su osigurani Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i protokola uz nju i međunarodnim sporazumima koji su navedeni u dodatku na ovaj aneks. To su:
11. pravo na imovinu.“
Zakoni Republike Slovenije
36. Ustav Republike Slovenije («Službeni list Republike Slovenije» broj 33/91) «Član 8.
Zakoni i propisi moraju biti u skladu s općeprihvaćenim načelima međunarodnogaprava i s međunarodnim ugovorima koji obavezuju Sloveniju. Ratificirani i objavljenimeđunarodni ugovori direktno se primjenjuju.
Član 22.
Svima se jamči jednaka zaštita prava u svakom postupku pred sudom i pred drugim državnim organima, organima lokalne zajednice ili nosiocima javnih ovlasti koji odlučuju onjihovim pravima, dužnostima ili pravnim interesima. Član 33.
Jamči se pravo na privatnu imovinu i nasljeđivanje.
Član 125. Sudije svoje dužnosti i zadatke obavljaju neovisno u skladu s Ustavom i zakonom.
Član 153. stav 2.
Zakoni moraju biti u skladu s općeprihvaćenim načelima međunarodnoga prava imeđunarodnim ugovorima koji su trenutno na snazi i koje je ratificirala Narodna skupština,a propisi i drugi opći akti moraju, također, biti u skladu i s drugim ratificiranimmeđunarodnim ugovorima.
Član 160.
Ustavni sud je nadležan da odlučuje o sljedećim pitanjima: (i) ustavnost zakona; (ii) usklađenost zakona i drugih odredaba s ratificiranim međunarodnim ugovorimai općim načelima međunarodnoga prava; (vi) ustavne tužbe u kojima se tvrdi da se određenim aktima krše ljudska prava iosnovne slobode;
Ako zakon ne predviđa drukčije, Ustavni sud ustavnu tužbu rješavat će samo ako suiscrpljena druga pravna sredstva. Ustavni sud odlučuje da li je ustavna tužba dopuštena naosnovu zakonom utvrđenih kriterija i postupaka."
37. Republika Slovenija je 25. juna 1991. godine donijela Ustavni zakon za provođenje i izvršenje Osnovne ustavne isprave o samostalnosti i neovisnosti Republike Slovenije ("Službeni list Republike Slovenije" broj 1/91), koji u relevantnom dijelu glasi: «Član 11.
Na osnovu sporazuma o pravnoj sukcesiji SFRJ, Republika Slovenija preuzima onaj diodugova SFRJ koji se odnose na Republiku Sloveniju i onaj dio zaduženja za koje je jamčila
SFRJ, a čiji su korisnici pravna lica sa sjedištem na teritoriji Republike Slovenije.
Član 19.
Za devize na deviznim računima i deviznim štednim knjižicama uložene ubankama na teritoriji Republike Slovenije, za koje je do stupanja na snagu ovogazakona jamčila SFRJ, preuzima jamstvo Republika Slovenija, prema stanju na danstupanja na snagu ovog zakona.»
38. Navedeni ustavni zakon je dopunjen 27. jula 1994. godine Ustavnim zakonom o dopuni Ustavnog zakona za provođenje i izvršenje Osnovne ustavne isprave o samostalnosti i neovisnosti Republike Slovenije ("Službeni list Republike Slovenije" broj 45/94). «Preambula
S obzirom na nedostatak volje nekih drugih država nastalih na teritoriji bivše
Socijalističke federativne republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: bivša SFRJ) i banaka sasjedištem u tim državama; budući da je zbog stvarnih i pravnih razloga proizišlih iz rata na dijelu područjabivše Jugoslavije, međunarodnih sankcija nametnutih tzv. SRJ (Srbija i Crna Gora) i slomafinansijskih i privrednih sistema u nekim državama nastalim na području bivše SFRJ zbogfinansiranja agresorskog rata na dijelu područja bivše SFRJ trenutno nemoguće postićisporazum o pravnoj sukcesiji i preuzimanju obaveza i potraživanja bivše Jugoslavije ipravnih subjekata na njenom području, a to ozbiljno ugrožava i njegovu neposrednubudućnost;te budući da bi namirenje potraživanja stranih vjerovnika i subjekata iz takozvane
SRJ (Srbija i Crna Gora) koji su postali vjerovnici nakon otkupa tih potraživanja u skladu s
Novim sporazumom o finansiranju (u daljnjem tekstu: NFA) prema kojem su banke sasjedištem u Republici Sloveniji postale solidarno odgovorne za otplatu cijelog duga ozbiljnougrozilo finansijski i privredni sistem Republike Slovenije;a s ciljem pronalaženja pravednoga rješenja, putem pregovora sa stranimvjerovnicima, za preuzimanje odgovarajućeg dijela državnih dugova bivše SFRJ uslučajevima kad se direktni korisnik ne može utvrditi … Član 22.a)
Republika Slovenija, Agencija Republike Slovenije za sanaciju banaka i štedionica ibanke iz ovog ustavnog zakona će ispunjavati obaveze i provoditi mjere utvrđene u ovomzakonu.
Član 22.b)
Ljubljanska banka d.d., Ljubljana, i Kreditna banka Maribor d.d., Maribor, ustupitće svoje poslovanje i imovinu novim bankama osnovanim prema odredbama ovog ustavnogzakona.
Uprkos odredbama navedenim u prethodnom stavu, Ljubljanska banka d.d. i
Kreditna banka Maribor d.d., Maribor, zadržat će: (i) punu solidarnu odgovornost za nepodmirene obaveze prema Novom sporazumu ofinansiranju i druge obaveze koje proizlaze iz odnosa s Narodnom bankom Jugoslavije ibivšom SFRJ, ako se dužnici nalaze u drugim republikama bivše SFRJ; (ii) odgovarajući udio odnosnih nepodmirenih potraživanja; (iii) punu odgovornost za devizne račune i devizne štedne uloge za koje Republika
Slovenija nije preuzela jamstvo prema članu 19. ovog zakona; (iv) obaveze prema Narodnoj banci Jugoslavije i stranim vjerovnicima za koje jejamčila SFRJ, a sredstva za koje su koristili krajnji korisnici iz drugih republika bivše
Jugoslavije; (v) potraživanja koja se na to odnose.
Ljubljanska banka d.d., Ljubljana, zadržat će svoje odnose s postojećimpodružnicama i zavisnim društvima Ljubljanske banke d.d. sa sjedištem u drugimrepublikama na teritoriji bivše SFRJ, te će zadržati odgovarajući dio potraživanja od
Narodne banke Jugoslavije u odnosu na devizne štedne račune.
Član 22.c)
Nadležni sud po službenoj dužnosti upisuje: (i) Agenciju Republike Slovenije za sanaciju banaka i štedionica kao vlasnika iupravitelja Ljubljanske banke d.d., Ljubljana, Trg Republike 3, i Kreditne banke Maribord.d., Ljubljana, Trg Republike 3; (ii) kao predmet poslovanja upravljanje preostalom imovinom.
Član 22.č)
Na dan stupanja na snagu ovoga zakona osnivaju se dvije banke:
Njihovi nazivi su: (i) Nova Ljubljanska banka d.d., Ljubljana, Trg Republike 2; i (ii) Nova Kreditna banka Maribor, Maribor, Vita Kraigherja 4.
Osnivač ovih dviju banaka je Agencija Republike Slovenije za sanaciju banaka ištedionica.
Predmet poslovanja novih banaka utvrđen je u članu 2. Zakona o bankama ištedionicama.
Nove banke imaju status banaka u sanaciji. Vode ih privremeni upravitelji kojeimenuje Agencija Republike Slovenije za sanaciju banaka i štedionica.
Upravitelji novih banaka sastavit će završne bilanse banaka iz člana 22.b) ovogaustavnog zakona prema stanju na dan njegovoga stupanja na snagu. U tim bilansima bit će iskazane obaveze prema Narodnoj banci Jugoslavije i stranim vjerovnicima proizišle izposlova sa subjektima iz bivše SFRJ, kao i odgovarajuća imovina.
Agencija Republike Slovenije za sanaciju banaka i štedionica zadržava vlasništvonad bankama iz člana 22.b) ovog zakona i postaje vlasnik novih banaka premafinansijskom stanju na dan donošenja ovog ustavnog zakona … Član 22.f)
Republika Slovenija i nove banke ne priznaju dug prema stranim vjerovnicima nakoje se primjenjuju sankcije Ujedinjenih naroda u skladu s rezolucijama Vijeća sigurnosti
UN br. 757/1992 i 820/1993 [tj. onima u Saveznoj republici Jugoslaviji (Srbija i Crna
Gora), te nekim područjima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj].
Čak i u slučaju ukidanja sankcija UN iz prethodnoga stava, niti jedno potraživanje, odnosno sudski ili drugi postupak pokrenut radi zapljene imovine banke neće proizvoditi pravne učinke, niti će ga sudovi Republike Slovenije priznavati, sve dok se ne potpiše i ratificira potpuniili djelomični sporazum o pravnoj sukcesiji bivše SFRJ, odnosno dok se ne postigne dogovor sa stranim vjerovnicima."
39. Zakon o bankama i štedionicama («Službeni list Republike Slovenije» broj 1/91) «Član 2.
Banke mogu obavljati sljedeće bankarske poslove:
1. primati sve oblike novčanih pologa od fizičkih i pravnih lica;
2. odobravati i uzimati zajmove;
3. obavljati transakcije;
4.otkupljivati čekove i kreditna pisma;
5. voditi devizne poslove;"
40. Zakon o poravnanju obaveza iz neisplaćenih deviznih pologa («Službeni list Republike Slovenije» broj 7/93) «Član 1. Ovaj zakon uređuje načine poravnanja obaveza po osnovi neisplaćenih deviznihpologa štediša pojedinaca kod banaka na teritoriji Republike Slovenije, koje su te bankedeponirale kod Narodne banke Jugoslavije.
Član 2.
Obaveze banaka koje proizlaze iz deviznih pologa … postaju dug Republike
Slovenije.
Član 3.
Potraživanja banaka prema Narodnoj banci Jugoslavije u iznosu neisplaćenih deviznih pologa prenijet će se na Republiku Sloveniju."
41. Zakon o Fondu Republike Slovenije za sukcesiju («Službeni list Republike Slovenije» broj 10/93) «Član 1.
Radi namirenja potraživanja i ispunjenja obaveza Republike Slovenije i fizičkih ipravnih lica na teritoriji Republike Slovenije u okviru procesa diobe prava, imovine iobaveza SFRJ, ovim se osniva Fond Republike Slovenije za sukcesiju sa zadatkomutvrđivanja prava i obaveza u procesu sukcesije (u daljnjem tekstu: Fond).
Član 15.
Fizička i pravna lica koja na dan stupanja ovog zakona na snagu imajunepodmirena potraživanja ili obaveze prema subjektima iz bivše Federacije mogu s Fondomsklopiti ugovor o prijenosu svojih nepodmirenih potraživanja i obaveza na Fond, ili mogusupsidijarno ovlastiti Fond za namirenje potraživanja i ispunjenje obaveza u njihovo ime iza njihov račun.»
42. Zakon o izmjenama Zakona o Fondu Republike Slovenije za sukcesiju («Službeni list Republike Slovenije» broj 40/97) «Član 15.č)
Ako je u toku građanski ili pljenidbeni postupak protiv lica koja imaju svoje sjedišteili prebivalište [na teritoriji] Republike Slovenije, a tužilac ili vjerovnik ima sjedište ili prebivalište [na teritoriji] Republike Slovenije, u jednoj od republika bivše SFRJ ili u trećoj zemlji, a potraživanje je stekao pravnim poslom ili pravosnažnom sudskom odlukom, sud će po službenoj dužnosti prekinuti građanski postupak ili pljenidbu.
Sudski postupak pokrenut nakon stupanja ovoga zakona na snagu prekida se na datum dostave zahtjeva optuženom.
Pljenidba pokrenuta nakon stupanja ovoga zakona na snagu prekida se prije donošenja odluke o zahtjevu za pljenidbu, na dan kad sud zaprimi mišljenje navedeno u članu 15.g) ovoga zakona.
Član 15.d)
Sud će donijeti odluku na osnovu člana 15.c) ovog zakona i u slučajevima kada fizičko ili pravno lice nije postupalo ili nije imalo pravo postupati u skladu s članom 15, a zahtjev se direktno ili indirektno odnosi na pravne odnose s pravnim licima iz bivše federacije ili na statusnu odgovornost prema pravnim licima bivše SFRJ.
Član 15.e)
Postupak koji je prekinut na osnovu člana 15.č) sud će po službenoj dužnosti nastaviti nakon stupanja na snagu zakona iz člana 15.c) ovog zakona.
Član 15.g)
Kako bi utvrdio da li se primjenjuju okolnosti iz članova 15.č), 15.d) i 15.f), sud će po službenoj dužnosti pribaviti mišljenje od Fonda, te će na tom mišljenju zasnovati svoju odluku.”
43. Zakon o trgovačkim društvima (« Službeni list Republike Slovenije» broj 30/93) «Član 6. stav 1.
Bez obzira na odredbe navedene u prethodnom članu, članovi društva (družbeniki) su, također, odgovorni za obaveze društva u sljedećim slučajevima: (i)ako su zloupotrijebili odvojeno svojstvo pravnog lica društva kako bipostigli neki cilj koji im je kao pojedincima zabranjen, ili (ii)ako su, protivno zakonu, koristili imovinu pravnog lica kao svojuvlastitu imovinu, ili (iii)ako su za vlastitu korist ili korist nekog drugog lica smanjili imovinutrgovačkog društva, a znali su ili su trebali znati da trgovačko društvo neće moćiispuniti svoje obaveze prema trećim licima.
Član 169. stav 3.
Dioničari ne odgovaraju vjerovnicima za obaveze preduzeća."
44. Zakon o sudovima (« Službeni list Republike Slovenije» broj 19/94) «Član 3. stav 1.
U obavljanju svojih sudijskih dužnosti sudije se moraju pridržavati Ustava i zakona.
Prema odredbama Ustava, obavezuju ih načela međunarodnog prava i međunarodniugovori koji su ratificirani i objavljeni."
45. Odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (objavljena 9. marta 2001. godineu “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” broj 7/01).
46. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine je 8. januara 2001. godine utvrdio da čl. 3, 7, 11. i 18. Zakona o potraživanjima građana nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Ustanovio je da su ti članovi u suprotnosti sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i time u suprotnosti sa članom IIA.2(1)(k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Amandmanom 5. U svojoj odluci navedeni sud nije spomenuo prethodne izmjene i dopune Zakona od 2. novembra 2000. godine. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine nije naredio nikakve posebne izmjene i dopune ili na neki drugi način propisao prijelazne odredbe prema kojima bi relevantni članovi trebalo da budu primijenjeni.
47. Odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: «Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine članom II A.2 (1)(k) i Amandmanom V utvrđeno je da će Federacija osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima navedenim u Aneksu ovog ustava [...].
Utvrđujući ustavnost članova 3, 7, 11. i 18. Zakona o utvrđivanju i realizacijipotraživanja građana u procesu privatizacije sa navedenim ustavnim odredbama i članom 1. stav 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, Sud je utvrdio da odredbe članova 3, 7, 11. i 18. Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije nisu u skladusa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.»
48. Članom 12(b) dijela IV(c) Ustava Federacije predviđa se da, ako Ustavni sud Federacije "utvrdi da zakon, usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis Federacije ili bilo kojeg kantona ili općine nije u skladu sa ovim ustavom, taj zakon ili drugi propis neće se primjenjivati, odnosno stupiti na snagu, osim ukoliko se izmijeni na način koji propiše Sud ili ukoliko Sud ne utvrdi prijelazna rješenja, koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci".
49. Federacija Bosne i Hercegovine je 14. maja 2001. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine protiv presude Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, zavedenukao U 57/01. Ustavni sud Bosne i Hercegovine na sjednici od 20. decembra 2003. godine rješenjem je odbacio apelaciju zbog formalnih razloga.
50. Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 14/05 od 2. decembra 2005. godine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 2/06) u relevantnom dijelu glasi: «Utvrđuje se da Zakon o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje
Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ('Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH' broj
27/04) i odredbe Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza
Federacije Bosne i Hercegovine ('Službene novine Federacije BiH' broj 66/04) i
Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ('Službeni glasnik Republike Srpske' broj 63/04) koji se tiču stare devizne štednjenisu u skladu sa članom III Ustava Bosne i Hercegovine.
Ukidaju se u skladu sa članom 63. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i
Hercegovine:
Zakon o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje Brčko Distrikta
Bosne i Hercegovine (' Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH ' broj 27/04), u Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije
Bosne i Hercegovine ('Službene novine Federacije BiH' broj 66/04): član 2. stav 2. udijelu koji glasi: 'Ova procjena isključuje iznos obaveza za staru deviznu štednju sobzirom na to da će se on utvrditi u postupku verificiranja', član 2. stav 4. u dijelukoji glasi: 'uključujući i staru deviznu štednju', član 3. stav 1. u dijelu kojiglasi:'isključujući iznos obaveze za staru deviznu štednju koji će se utvrditi upostupku verificiranja', član 3. stav 1. tačka 3, član 3. stav 2. u dijelu koji glasi: 'izuzev za staru deviznu štednju', čl. 9. do 16, član 21. stav 1. u dijelu koji glasi: 'obaveza za staru deviznu štednju', član 21. stav 2. u dijelu koji glasi: 'izmirenjeobaveza za staru deviznu štednju' i član 21. stav 4. u dijelu koji glasi: 'stare devizneštednje',u Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ('
Službeni glasnik Republike Srpske ' broj 63/04): član 3. stav 1. tačka 2, član 4. stav
1. tačka 4. u dijelu koji glasi: 'isključujući sudske odluke i odluke drugih nadležnihorgana po osnovu stare devizne štednje iz člana 3. stav 1. tačka 2. ovog zakona',član 9. stav 1. tačka 2. u dijelu koji glasi: 'isključujući sudske odluke i odluke drugihnadležnih organa po osnovu stare devizne štednje iz člana 3. stav 1. tačka 2. ovogzakona' i čl. 11. do 18. [...]
Nalaže se Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine da u roku od 3 mjesecaod dana objave ove odluke u 'Službenom glasniku Bosne i Hercegovine' donesezakon kojim će se regulirati pitanje isplate stare devizne štednje .»[...]
VI. Dopustivost
51. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (...)
10. apelacija je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom;»
52. Apelanti se žale da ne mogu ostvariti svoja novčana potraživanja po osnovu stare devizne štednje, deponirane u Ljubljanskoj banci i Investbanci, u njihovim poslovnim jedinicama u Bosni i Hercegovini, odnosno na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske.
53. Pod pojmom stare devizne štednje podrazumijevaju se devizna sredstva deponirana kod komercijalnih banaka, odnosno njihovih filijala na teritoriji Bosne i Hercegovine 31. decembra 1991. godine. Prema zakonodavstvu koje je bilo na snazi prije raspada SFRJ, novčana sredstva u čvrstoj valuti koja su bila deponirana kod komercijalnih banaka mogla su biti proslijeđena NBJ i za njih je garantirala SFRJ, ili su ostajala kod komercijalnih banaka u matičnim zemljama i banke su tim sredstvima slobodno raspolagale. S obzirom na to da je samo mali broj banaka imao dovoljno likvidnih deviznih sredstava da bi mogao izvršiti deponiranje s ciljem izbjegavanja kursnog rizika sredinom 1978. godine, bankama je omogućeno da kod NBJ devize na deviznim računima građana mogu deponirati obračunskim putem po «pro forma» postupku i efektivnim prijenosom deviza sa deviznih računa kod banaka u inozemstvu. Banke su deponiranje devizne štednje kod NBJ gotovo isključivo obavljale obračunskim putem po «pro forma« postupku, bez efektivnog prijenosa deviznih sredstava. Istovremeno je propisana obaveza NBJ da bankama za devize deponirane na ovaj način daje beskamatni kredit u visini dinarske protivvrijednosti po kursu na dan deponiranja deviza. Dalje, treba istaći da su od 1978. godine do 31. decembra 1990. godine banke efektivno deponirale svega 1,7 milijardi USA dolara, odnosno samo 13,8% od cjelokupne deponirane devizneštednje kod NBJ. Ukupno deponirana devizna štednja kod NBJ je 31. decembra 1990. godine iznosila 12,2 milijarde USA dolara s tim što je 10,5 milijardi USA dolara, tj. više od 86% bilo deponirano po «pro forma» postupku. S obzirom na to da su se negativne kursne razlike i dalje nastavljale, Zakonom o deviznom poslovanju 15. oktobra 1988. godine ukinuta je mogućnost daljnjih deponiranja devizne štednje kod NBJ. To se odnosilo i na Ljubljansku banku d.d. Ljubljana,
Glavna filijala Sarajevo. S obzirom na monetarnu krizu, povlačenje deviznih sredstava sa individualnih računa, odnosno stare devizne štednje bilo je progresivno ograničavano. Vlasnici staredevizne štednje su se suočili sa nemogućnošću podizanja svojih novčanih sredstava. Nakon što su neke od bivših republika SFRJ, među kojima i Bosna i Hercegovina, sredinom 1991. godine i početkom 1992. godine postale samostalne države, odgovornost za deviznu štednju je, u skladu sa tada važećim zakonima, prenesena na novoformirane države. Međutim, ove novoformirane države su jemčile samo za devizne pologe kod osnovnih banaka koje su imale sjedište i bile registrirane kao samostalna pravna lica na njihovoj teritoriji.
54. Ustavni sud napominje da je zakonodavna aktivnost Republike Bosne i Hercegovine i Bosnei Hercegovine, koje su u periodu od 1992. godine donijele niz akata o priznavanju odgovornosti za staru deviznu štednju, osnovni razlog koji je doveo do toga da nosioci prava na staru deviznu štednju u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, i Investbanci Beograd tvrde dasu povrijeđena njihova ljudska prava. Pri tome, nije postojala diferencijacija između građana koji suimali svoje devize u bankama sa sjedištem u Bosni i Hercegovini i onih u bankama sa sjedištem izvan nje.
55. Ustavni sud podsjeća da je Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) ranijim meritornim odlukama koje se tiču stare devizne štednje (vidi odluke broj CH/97/104 i dr., Todorović i dr. protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine od 7.oktobra 2002. godine, i Odluku broj CH/98/377 i dr., Đurković i dr. protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine od 8. oktobra 2003. godine) obuhvatio i podnosioce prijava koji su imali deviznu štednju u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, i Investbanci Beograd, što je bila direktna posljedica događanja navedenih u prethodnoj tački. U navedenim odlukama Dom je utvrdio odgovornost Bosne i Hercegovine na osnovu toga što je Republika Bosna i Hercegovina usvojila zakone i druge propise koji se bave pitanjem devizne štednje i "samim tim priznala odgovornost za tu štednju". Odgovornosti Bosne i Hercegovine doprinijela je i činjenica daje Bosna i Hercegovina bila uključena u državne pregovore o sukcesiji imovine bivše SFRJ. Na izvjestan način, Bosna i Hercegovina je stvorila haotičnu situaciju, protivnu principu pravne sigurnosti, u smislu člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
56. Da je stav Doma u vezi sa pravnom nesigurnošću bio ispravan, govore i činjenice u vezi sa statusom Ljubljanske banke d.d. Sarajevo, koji je imala u vrijeme donošenja relevantnih odluka Doma. Naime, Rješenjem Višeg suda u Sarajevu broj UF/I-748/93 od 2. jula 1993. godine izvršen je upis Ljubljanske banke d.d. Sarajevo kao pravnog lica koji je nastao statusnom promjenom Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo. Prema navedenom rješenju, Ljubljanska banka d.d. Sarajevo je, kao pravni sljednik, preuzela prava i obaveze stare Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, kao pravnog prednika. Sve dok ovakva registracija nije utvrđenakao protivzakonita i promijenjena, postojala je obaveza da se poštuje formalno-pravna situacija, što nalaže princip pravne države, tj. vladavine prava. Presudom Općinskog suda broj Ps-595/03-III od 11. novembra 2004. godine je utvrđeno da tužilac Ljubljanska banka d.d. Sarajevo nije odgovorna za obaveze iz osnova "stare devizne štednje" deponirane kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo. Osim toga, ovom presudom je utvrđeno da tužilac nije pravni sljednik Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo. Također je utvrđeno da je Ministarstvo finansija dužno trpjeti da se na osnovu ove presude u registru Kantonalnog suda, u Rješenju broj UF/I-748/93 od 2. jula 1993. godine, izvrši brisanje dijela izvršenog upisa, koji glasi: "[...] nastalo statusnom promjenom Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo", te izvrši upis koji glasi:"[...] sredstva, prava i obaveze Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, kao pravnog prednika prelaze na Ljubljansku banku d.d. Sarajevo kao pravnog sljednika". S obzirom na to da je Glavna filijala Sarajevo u pravnom prometu sa trećim licima nastupala u ime i za račun Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, te da nije nikada odgovarala za staru deviznu štednju, Općinski sud je zaključio da Ljubljanska banka d.d. Sarajevo statusnom promjenom i registracijom nije mogla preuzeti veća prava i obaveze nego što je imala ranija filijala u Sarajevu.
57. U međuvremenu, od donošenja citiranih odluka Doma do danas desile su se relevantne zakonodavne, sudske i međunarodno-pravne aktivnosti, koje Ustavni sud mora uzeti u razmatranje, jer se direktno ili indirektno tiču predmetne kategorije stare devizne štednje.
58. Prije svega, 2. juna 2004. godine stupio je na snagu Sporazum o sukcesiji (»Službeni glasnik
Bosne i Hercegovine» broj 10/01) kojim je, između ostalog, regulirano i pitanje odgovornosti za staru deviznu štednju deponiranu u NBJ. Ovim sporazumom Republika Slovenija preuzela je odgovornost za banke smještene na njenoj teritoriji. U vezi sa Sporazumom o sukcesiji, Komisija zaljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija za ljudska prava) je u svojoj odluci u predmetu CH/98/375 i dr. (vidi Odluku o prihvatljivosti i meritumu Komisije za ljudska prava, Besarović i dr. protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, od 6. aprila 2005. godine, tačka 1152) zaključila da sama činjenica da je Bosna i Hercegovina učestvovala u pregovorima o sukcesiji ne stvara odgovornost Bosne i Hercegovine za bivše unutrašnje obaveze SFRJ, uključujući i isplatu stare devizne štednje.
59. Osim toga, Federacija Bosne i Hercegovine je donijela Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosnei Hercegovine» broj 64/04). Članom 9. navedenog zakona propisano je da Federacija preuzima obaveze na osnovu stare devizne štednje ostvarene u najnižim poslovnim jedinicama banaka (ekspozitura i/ili agencija) na teritoriji Federacije, a da obaveze Federacije Bosne i Hercegovine ne obuhvataju obaveze na osnovu stare devizne štednje deponirane u Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana i Investbanci Beograd s obzirom na to da će se one rješavati u procesu sukcesije imovine bivše
SFRJ.
60. Kako je već istaknuto, Odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 14/05 od 2. decembra 2005. godine (»Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 2/06) utvrđeno je da odredbe Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine i Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske koje se tiču stare devizne štednje nisu u skladu sa članom III Ustava Bosne i Hercegovine, te se ukidaju.
61. Konačno, domaći sudovi su, rješavajući status Ljubljanske banke d.d. Sarajevo, utvrdili da je ova banka prema zakonskoj regulativi osnovana kao nezavisna nova banka koja nema nikakvih prava i obaveza u okviru Ljubljanske banke d.d. Ljubljana. Naime, Ustavni sud podsjeća da je članom 14. Zakona o bankama i drugim finansijskim organizacijama SFRJ («Službeni list Socijalističke federativne republike Jugoslavije» broj 28/91) predviđeno da je banka samostalno pravno lice, a da njene poslovne jedinice u odnosu sa trećim licima djeluju isključivo u ime banke i za njen račun. S obzirom na to da je sjedište Ljubljanske banke d.d. bilo u Ljubljani, Ustavni sud ističe, a što su, također, utvrdili i domaći sudovi, da je Glavna filijala Sarajevo poslovala u ime i za račun Ljubljanske banke d.d. Ljubljana i da nikada nije bila odgovorna za deviznu štednju deponiranu kod navedene banke. Stoga se Ljubljanska banka d.d. Sarajevo, koja je nastala statusnom promjenom Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, ne može smatrati odgovornom, jer nije mogla preuzeti veća prava i obaveze nego što je imala filijala u Sarajevu.
62. Dalje, apelanti za vrijeme bivše SFRJ nisu mogli pokrenuti postupak protiv “filijala“ navedene banke, jer one nisu imale svojstvo pravnog lica. Oni su mogli da to urade samo protiv banke, koja je imala svojstvo pravnog lica, čije je sjedište u konkretnim slučajevima bilo van teritorije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud napominje da ovakvo objašnjenje ne treba da se miješa sa činjenicom da su podnosioci apelacija imali mogućnost da pokrenu postupak protiv banaka u mjestu sjedišta filijale. Naime, članom 59. Zakona o parničnom postupku SFRJ («Službeni list Socijalističke federativne republike Jugoslavije» br. 4/77,36/77, 36/80, 68/82, 58/84 74/87, 57789, 29790 i 35/91) propisano je da je u sporovima protiv pravnog lica koje ima poslovnu jedinicu van svog sjedišta, ako spor proizlazi iz pravnog odnosa te jedinice, osim suda opće mjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem području se nalazi ta poslovna jedinica. To je omogućavao sudski sistem za vrijeme bivše SFRJ, kao samostalne i zajedničke države, a koji je bio uvezan. Međutim, raspadom te države ova prednost je nestala, za šta Bosna i Hercegovina ne može da snosi krivicu.
63. Ustavni sud mora uzeti u obzir i zakone Republike Slovenije i mjere koje su slovenske vlastipreduzele nakon osamostaljivanja kako bi Ljubljansku banku d.d. Ljubljana spasile od stečaja. Prvipravni potez je donošenje Ustavnog zakona za provođenje i izvršenje Osnovne ustavne povelje o suverenosti i neovisnosti Republike Slovenije od 25. juna 1991. godine. Članom 19. stav 3. spomenutog ustavnog zakona Republika Slovenija preuzima jemstvo za devizne račune i račune s deviznom štednjom položenom u banke na teritoriji Republike Slovenije, za koje je do donošenja ovog zakona jamčila SFRJ, prema stanju bilansa na dan donošenja ovog zakona. Dakle, Republika Slovenija iz svog jemstva kao država isključila je štedne uloge položene kod filijala u drugim državama nastalim raspadom SFRJ. Republika Slovenija je 27. jula 1994. godine donijela Ustavni zakon o dopuni Ustavnog zakona za provođenje Osnovne ustavne isprave o samostalnosti i nezavisnosti Republike Slovenije. Ovaj ustavni zakon ima dva člana. Prvi član dopunjava član 22. Osnovne ustavne isprave čl. 22.a)-h), a drugi član određuje da taj ustavni zakon stupa na snagu danom proglašenja. Cijeli ovaj kratki ustavni zakon isključivo se odnosi na Ljubljansku banku d.d. Ljubljana. Osniva se Nova Ljubljanska banka na koju se prenose potraživanja stare Ljubljanske banke. Članom 22.b) tog zakona posebno se predviđa da će stara Ljubljanska banka, inter alia, zadržati punu odgovornost za devize na deviznim računima i deviznim štednim ulozima za koje Republika Slovenija nije preuzela jemstvo prema članu 19. Ustavnog zakona iz 1991. godine, tj. one koje se ne drže kod banaka na slovenskoj teritoriji. Osim toga, on utvrđuje i da će Ljubljanska banka održati veze sa svojim podružnicama i ovisnim društvima sa sjedištem u drugim republikamabivše SFRJ, zadržavajući istovremeno i odgovarajući udio potraživanja prema NBJ. Ta odredba, dakle, odnosi se na devizne račune kao što su i računi apelanata. Kao posljedica toga Ljubljanska banka je praktično ostavljena bez imovine, konačno namirenje potraživanja apelanata je vezano za okončanje pregovora o sukcesiji. Članom 22. stav 2. se deklarira da Slovenija neće priznati «pravni ili drugi započeti postupak usmjeren na oduzimanje imovine banaka, te ga sudovi Republike Slovenije neće priznavati». Dakle, Republika Slovenija je na ovaj način pitanje Ljubljanske banke riješila ustavnim zakonom koji je po prirodi stvari, a i po Ustavu Republike Slovenije rezerviran za važnije stvari. Na taj način otklonjena je mogućnost da se ovaj zakon utvrdi protivustavnim i stavi van snage s obzirom na to da mu je dat rang «ustavnog» zakona». Ustavni sud primjećuje da je, kada se odlučivalo o ustavnom prijedlogu kojim je, inter alia, osporen spomenuti član 22.b) Ustavnog zakona, Ustavni sud Republike Slovenije 11. aprila 1996. godine riješio da nije nadležan da ocjenjuje odredbe tog zakona, jer je pobijani zakon ustavne naravi, pa je zbog toga bio izvan njegove nadležnosti, a kako predviđa član 160. slovenskog Ustava.
64. Dakle, Ustavni sud zaključuje da je Ljubljanska banka imala jednaku odgovornost prema štedišama koje su svoju deviznu štednju položile na slovenskoj teritoriji i onim koji su to učinili u inozemstvu. Da bi Ljubljansku banku spasila od poteškoća, Republika Slovenija je nakon osamostaljivanja odlučila preuzeti odgovornost za potraživanja, ali samo za devizne pologe u Sloveniji. Slovenija nije mogla primijeniti tako različito postupanje, jer je NBJ bila u obavezi prema
Ljubljanskoj banci u visini ukupnog iznosa deponirane devizne štednje, bez obzira na to gdje su polozi uplaćeni. Osim tako različitog postupanja, Republika Slovenija je od NBJ nastavila potraživati sredstva na osnovu ukupnog iznosa nominalno deponirane devizne štednje, uključujući i onu koja je deponirana izvan slovenske teritorije. Međutim, dio štednje za koji Slovenija nije preuzela odgovornost ostao je predmet privatno-pravnog odnosa banke i njenih štediša sve dok spomenutim ustavnim zakonom iz 1994. godine stranim štedišama postalo je nemoguće naplatiti potraživanja koja imaju prema Ljubljanskoj banci.
65. Na kraju, Ustavni sud ističe da problem sa bivšom Ljubljanskom bankom d.d. Ljubljana nijeprisutan samo na tlu Bosne i Hercegovine. Naime, devizne štediše iz Republike Hrvatske pokrenule su postupak protiv Republike Slovenije pred Evropskim sudom. Taj sud je donio odluku kojom je prijave proglasio prihvatljivim protiv Republike Slovenije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kovačić i drugi protiv Republike Slovenije, presuda od 1. aprila 2004. godine). Navedeni predmet seodnosi na zahtjeve hrvatskih državljana koji su ulagali svoj novac u konvertibilnim stranim valutama na štedne račune u filijali slovenske Ljubljanske banke u Zagrebu.
66. U odnosu na Investbanku Beograd, Ustavni sud zapaža da navedena banka nije registrirana u Bosni i Hercegovini kao samostalna banka. Rješenjem Višeg suda u Sarajevu broj UF/I-5368/92 od 9. marta 1993. godine izvršen je upis osnivanja Depozitne banke d.d. Sarajevo, čiji je jedan od osnivača i Investbanka, Poslovna jedinica Sarajevo, sa svim svojim sredstvima. Iz Rješenja Kantonalnog suda broj UF/I-188/01 od 16. aprila 2001. godine, kojim je izvršen upis promjene osnivača navedene banke, vidljivo je da Investbanka, Poslovna jedinica Sarajevo, više nije među osnivačima Depozitne banke d.d. Sarajevo. Kantonalni sud je naveo da u svom registru nema podataka u vezi sa Osnovnom privredno-investicionom bankom u Beogradu-Investbankom.
67. Ustavni sud podsjeća da je u vrijeme kada su apelanti polagali svoja sredstva na devizne račune kod ove banke, tj. prije oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, njeno sjedište bilo u Beogradu, na teritoriji sadašnje Državne Zajednice Srbije i Crne Gore. U skladu sa članom 14. Zakona o bankama i drugim finansijskim organizacijama SFRJ («Službeni list Socijalističke federativne republike Jugoslavije» br. 10/89, 4089, 87/89, 18/90, 72/90 i 79/90), banka je bila isključivi nosilac prava i obaveza nastalih u poslovanju sa trećim licima, odnosno podnosiocima apelacija. Prema navedenom, stav Ustavnog suda u pogledu Ljubljanske banke d.d. Sarajevo se može primijeniti i na Investbanku.
68. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da Bosna i Hercegovina nije odgovorna ratione personae u vezi sa isplatom stare devizne štednje u odnosu na Ljubljansku banku d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, i Investbanku Beograd, te se Bosna i Hercegovina ne može smatrati odgovornom za obavezu isplate stare devizne štednje apelantima, jer su one nastale na teritoriji drugih država. Slijedi da su apelacije inkompatibilne ratione personae sa odredbama člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.
69. Međutim, Ustavni sud primjećuje da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju uključuje i pozitivnu obavezu države da zaštiti svoje građane.
70. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatratiapelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
71. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačnaodluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
72. U skladu sa navedenim, Ustavni sud će razmotriti da li postoje efikasni pravni lijekovi i, akoje tako, da li su apelanti dokazali da su ih iscrpili, te da li su dokazali da su apelacije podnesene u roku od 60 dana od dana kada je donesena konačna odluka.
73. Ustavni sud, na prvom mjestu, napominje da je pri primjeni principa iscrpljivanja pravnih lijekova potrebno ispitivati u svakom pojedinom slučaju da li je pravni lijek djelotvoran ili ne premarelevantnim zakonima države.
74. Na pojedinca se ne može staviti pretjerani teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bise ostvarila njegova prava (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 18/00, od 10. maja 2002. godine, tačka 40, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 30/02). Djelotvornost pravnog lijeka se ne ogleda samo u činjenici da je on pravno i formalno predviđen već i da je u praksi uspješan. Osnovna ljudska prava, koja štite Evropska konvencija i Ustav Bosne i
Hercegovine, moraju biti stvarna i djelotvorna kako u zakonu, tako i u praksi, a ne iluzorna i teoretska. Pravni lijekovi koji su predviđeni za zaštitu prava moraju biti fizički dostupni, ne smiju biti ometani aktima, propustima, odgađanjima ili nemarom vlasti, te moraju biti u stanju štititi predmetna prava (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 36/02, od 30. januara 2004. godine, tačka 25, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 9/04).
75. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Bosni i Hercegovini već etablirana praksa da se podnosioci apelacije mogu obratiti direktno Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine u slučaju kada nema djelotvornih pravnih lijekova u vezi sa određenim ustavnim pravom i pravima iz Evropske konvencije. Tako je u svim slučajevima nerazumnog trajanja postupka zaključeno da u Bosni i Hercegovini ne postoji pravni lijek protiv tvrdnje da je u određenom slučaju povrijeđeno pravo na odlučivanje u razumnom roku. Zbog toga, apelanti se nisu morali obratiti niti jednom domaćem organu, već direktno Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine ili ranije Domu za ljudska prava, odnosno Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, i tvrditi povredu citiranog prava (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj AP 769/04, od 30. novembra 2004. godine, tačka 23, sa uputom na daljnju praksu Evropskog suda za ljudska prava). Dalje, Dom za ljudska prava je jasno naveo da činjenica da postupak još traje neće spriječiti Dom da ispita žalbene navode podnosilaca prijave u vezi sa dužinom postupka (vidi, Odluka o prihvatljivosti i meritumu, CH/99/1972, M.T. protiv Republike Srpske, od 3. jula 2003. godine, tačka 27). Isti slučaj je bio sa pravom pristupa sudu, u kojem je zaključeno da Bosna i Hercegovina i njene poddržavne teritorijalne cjeline nisu predvidjele pravni lijek protiv povrede prava pristupa sudu (vidi, naprimjer,
Odluku o prihvatljivosti i meritumu Komisije, Dmitar Arula protiv Federacije Bosne i Hercegovine,od 8. i 9. marta 2005. godine, tačka 55; Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 19/00 od 4. maja 2001. godine, tačka 12, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 27/01).
76. Ustavni sud navodi da je prva indicija nedjelotvornog pravnog sistema u pogledu isplate stare devizne štednje činjenica da građani Bosne i Hercegovine do danas nisu naplatili svoja devizna potraživanja položena kod Ljubljanske i Investbanke. Osim toga, neki od apelanata su pokrenuli postupke pred domaćim sudovima kako bi im se isplatila gotovina sa njihovih računa. Nijedan od apelanata nije do sada u tome uspio.
77. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da ne postoje djelotvorni pravni lijekovi koji su dostupni apelantima, a koje bi trebalo da iscrpe. U ovim okolnostima Ustavni sud nije spriječen da razmatra apelacije. Treba napomenuti da je zahtjev za isplatu pravni zahtjev koji se formalno, ali i faktički, proteže od samog početka nemogućnosti da se štedišama isplati njihova devizna štednja. Prema tome, iako je nastala prije 14. decembra 1995. godine, pravna situacija je nepromijenjena do danas. Radi se, znači, o klasičnom slučaju tvrdnje kontinuirane povrede (vidi, između ostalih, Dom za ljudska prava, CH/99/1900 i 1901, D.S. i N.S. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluke o prihvatljivosti i meritumu od 6. marta 2002. godine, tačka 49; Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 23/00, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 10/01).
78. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete iz navedenog člana u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
79. Apelanti se žale da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
80. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: «3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovogčlana, što uključuje: […]
k) Pravo na imovinu;»
81. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: “Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”
82. Evropski sud za ljudska prava smatra da ova odredba «u biti garantira pravo na imovinu» i «sadrži tri različita pravila». Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treći, sadržan u drugom stavu, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom, provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 3/99 od 17. marta 2000. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 21/00). Drugo i treće pravilo se tiču posebnih instanci uplitanja u prava na mirno uživanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, presuda iz 1995, serija A, br. 315, stav 26). Ako mjera koja negativno utječe na vlasništvo nije u opsegu ni drugog ni trećeg pravila, neophodno je razmotriti da li je povrijeđeno prvo pravilo i zbog toga se mora odrediti « da li je uspostavljen pravedan odnos između zahtjeva općeg interesa zajednice i potreba da se zaštite osnovna prava pojedinca» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 69).
83. Prije svega, Ustavni sud treba da utvrdi da li se u konkretnom slučaju radi o imovini apelanata. Prema ustanovljenoj praksi, riječ imovina uključuje širok obim imovinskih interesa koje treba štititi (vidi presudu bivše Evropske komisije za ljudska prava, Wiggins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 7456/76, Odluke i izvještaji (O.I) 13, st. 40-46 (1978)), a koji predstavljaju ekonomsku vrijednost. Koncept imovine ima autonomno značenje, a dokazivanje utvrđenog ekonomskog interesa može biti dovoljno ako se ustanovi pravo zaštićeno Evropskom konvencijom, pri čemu pitanje da li su imovinski interesi priznati kao zakonsko pravo u domaćem pravnom sistemu nije značajno (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Tre Traktörer Aktibolag protiv Švedske iz 1984. godine, serija A, broj 159, stav 53).
84. Ustavni sud smatra nespornim da potraživanja imalaca stare devizne štednje predstavljaju njihovo vlasništvo u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takav stav je donio i Dom za ljudska prava u svojoj ranijoj praksi i u nekoliko prilika je ustanovio da stara devizna štednja predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dom je utvrdio da, bez obzira na finansijsku situaciju banaka i opću ekonomsku situaciju u državi, te ograničenja u podizanju stare devizne štednje ili de facto blokiranja te štednje, novac koji je deponiran na računima podnosilaca prijava predstavlja ekonomsku vrijednost. Potraživanja podnosilaca prijava kod banaka po osnovu njihove devizne štednje tako predstavljaju vlasništvo u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi odluku Doma broj 97/48 i dr., Poropat i drugi, tačka 161).
85. Ustavni sud smatra da se predmetni slučajevi odnose na propust vlasti da djelotvorno zaštiti prava apelanata na mirno uživanje imovine. Ustavni sud podsjeća da je potrebno, kada se neka mjera koja zahvata imovinu ne ubraja u domen drugog ili trećeg pravila, da se razmotri da li je došlo do povrede prvog pravila za koje treba da se odredi «da li je pravedna ravnoteža uspostavljenaizmeđu općeg interesa zajednice i uvjeta vezanih za zaštitu individualnih osnovnih prava».
86. Dalje, Ustavni sud ističe da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može da ukazuje na pozitivnu obavezu države da osigura djelotvornu zaštitu individualnih prava ( vidi, Evropska komisija, Odluka broj 20357/92 od 7. marta 1994. godine, D.R. 76 A, str. 80). Pozitivna obaveza države može uključivati osiguravanje djelotvornih, razumnih i prikladnih mjera koje mogu doprinijeti da apelanti dođu do svoje imovine. Ova pozitivna obaveza države, prema Evropskoj konvenciji, postoji jedino u pogledu mjera koje država treba da preduzme, a ne rezultata koje treba postići. Iako je suština člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja javnih vlasti, on ne obavezuje državu samo da se uzdrži od takvog miješanja, osim ovog u prvom redu negativnog određenog ponašanja, mora da postoji i pozitivna obaveza usmjerena prema efektivnom poštivanju prava na imovinu.
87. Država uživa određeni stepen slobodne procjene prilikom određivanja koraka koji se preduzimaju s ciljem osiguranja poštivanja Evropske konvencije (vidi presudu u predmetu Rees od 17. oktobra 1986. godine, serija A, broj 106, strana 15, stav 37, i presudu u predmetu Leander od 26. marta 1987. godine, serija A, br. 116, strana 25, stav 59. u vezi sa stavom 2).
88. U skladu sa članom III/1.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u isključivu nadležnost Bosne i Hercegovine ubraja se finansiranje institucija i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine, pa Ustavni sud smatra da se rješavanje pitanja stare devizne štednje položene kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, i Investbanke Beograd mora dovesti u vezu sa nadležnošću Bosne i Hercegovine na polju ispunjavanja njenih međunarodnih obaveza.
89. Bosna i Hercegovina, u smislu alineje 4. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine, koja ima normativni karakter, u skladu sa odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (vidi Djelimičnu odluku Ustavnog suda broj U 5/98 III od 30. juna i 1. jula 2000. godine, tačka 17), obavezna je da podstakne opće blagostanje i ekonomski razvoj putem zaštite privatnog vlasništva i unapređenja tržišne privrede. Nastavljajući državnopravni kontinuitet Republike Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina je morala da nastavi da rješava pitanja stare devizne štednje koje je započela odlukamaiz 1995. godine, odnosno 1996. godine. Ustavni sud smatra da je očigledno da rješavanje problema stare devizne štednje podrazumijeva rješavanje niza pitanja koja nisu samo ekonomske nego i političke prirode. Tu se posebno misli i na činjenicu da efikasno rješavanje tog problema zavisi i od rješavanja pitanja sukcesije imovine bivše SFRJ, odnosno implementacije Sporazuma o pitanju sukcesije. Bosna i Hercegovina, u skladu s tim sporazumom, koji je ratificiran 2001. godine, ima obavezu da preduzme sve neophodne aktivnosti kako bi se riješio problem stare devizne štednje.
90. Prema članu II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i njeni entiteti treba da osiguraju najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, a u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode predviđeni Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
91. Član III Ustava Bosne i Hercegovine generalno regulira nadležnosti i odnose između Bosne i Hercegovine i entiteta tako da su u stavu 1. eksplicitno navedena pitanja koja se ubrajaju u isključivu nadležnost institucija Bosne i Hercegovine. U članu III/5.a) Ustava Bosne i Hercegovine predviđeni su uvjeti pod kojima Bosna i Hercegovina preuzima dodatne nadležnosti, između ostalog, nadležnosti u „stvarima koje su predviđene Aneksima 5-8. Općeg okvirnog sporazuma“. Ustvari, država je, tumačeći pravi smisao ovog člana, u specifičnim društvenim okolnostima nadležna, odnosno dužna da preuzme nadležnosti, između ostalog, u onim „stvarima koje su predviđene Aneksima 5-8. Općeg okvirnog sporazuma“.
92. Ukoliko bi se ova odredba povezala sa drugim ustavnim obavezama kao, npr., «uspostavom demokratskog društva», «vladavinom prava», poštivanjem ljudskih prava i prihvatanjem tzv. četiri slobode EU, kao temeljnim stubovima ustavnog sistema Bosne i Hercegovine, jasno se nameće zaključak da smisao člana III/5.a) Bosni i Hercegovini daje nadležnost s ciljem, naprimjer, reguliranja u stvarima koje su predviđene Aneksima 5-8. Općeg okvirnog sporazuma ili očuvanja međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine», jer nepoštivanje ljudskih prava i osnovnih sloboda i neispunjenje međunarodnih obaveza neizbježno vode u međunarodnu izolaciju i, putem nepriznavanja institucija takve države, u nestanak tog subjektiviteta.
93. Aneks 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Opći okvirni sporazum) predstavlja sporazum o ljudskim pravima u kojem su se Republika Bosna i Hercegovina, Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska dogovorile da će poštivati ljudskaprava, i to tako što će „[...]osigurati svim licima unutar njihove jurisdikcije najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i fundamentalnih sloboda, uključujući prava i slobode koje su osigurane Evropskom konvencijom i njenim protokolima i ostalim međunarodnim sporazumima koji su navedeni u dodatku na ovaj aneks. To su: [...] pravo na vlasništvo“.
94. Aneksom 6. Općeg okvirnog sporazuma predviđeno je da postoje institucije za zaštitu ljudskih prava na nivou Bosne i Hercegovine sa isključivom nadležnošću da ispituju povrede ljudskih prava i sloboda iz Evropske konvencije. Iz Aneksa 6. Općeg okvirnog sporazuma proizlazi da je intencija njegovih tvoraca bila da se prvenstveno na nivou države Bosne i Hercegovine osiguraju mehanizmi zaštite ljudskih prava i sloboda, odnosno da je država ta koja mora stvoriti okvir za zaštitu ljudskih prava i sloboda. U ostvarenju tog svog „zadatka“ iz Općeg okvirnog sporazuma Bosna i Hercegovina je osigurala mehanizme za zaštitu ljudskih prava na nivou države, osnivanjem institucija za zaštitu ljudskih prava, kako je to i predvidio Aneks 6.
95. Međutim, Bosna i Hercegovina, kada su u pitanju imovinska prava vlasnika stare devizne štednje položene kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, i Investbanke Beograd, propustila je preduzeti sve neophodne mjere kako bi tim licima osigurala ostvarivanje suštine njihovog prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Evropske konvencije. Bosna i Hercegovina je dužna da, u okviru svoje nadležnosti, preduzme sve potrebne postupke kakobi se pitanje stare devizne štednje položene kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, i Investbanke Beograd riješilo. Ovdje se posebno misli na činjenicu da efikasno rješavanjeovog problema zavisi i od rješavanja pitanja sukcesije imovine bivše SFRJ, odnosno implementacije Sporazuma o pitanju sukcesije. Bosna i Hercegovina u skladu sa tim sporazumom, koji je ratificiran 2001. godine, ima obavezu da preduzme sve neophodne aktivnosti kako bi se riješio problem stare devizne štednje deponirane kod Ljubljanske banke i Investbanke.
96. Bosna i Hercegovina je dužna da preduzme političke mjere, da predlaže, zahtijeva i zagovora kod Republike Slovenije i Državne Zajednice Srbije i Crne Gore da donesu odgovarajuće mjere za rješenje problema stare devizne štednje položene kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, putem Glavne filijale Sarajevo, i Investbanke Beograd. Dalje, Bosna i Hercegovina i druge bivše republike SFRJ prema članu 7. Aneksa C Ugovora o pitanju sukcesije, potpisanog 29. juna 2001. godine, obavezale su se da će bez odgađanja pregovarati pod pokroviteljstvom Banke za međunarodno poravnanje o potrebi zaštite «devizne štednje pojedinaca». Bosna i Hercegovina treba da podstiče nastavak pregovora o navedenom problemu pod pokroviteljstvom Banke za međunarodna poravnanja.
97. Ustavni sud ističe da Bosna i Hercegovina nije dostavila nikakav odgovor koji bi mogao da opravda to što vlasti nisu djelovale tako da u ovom slučaju osiguraju odgovarajuću pravnu zaštitu prava apelanata na imovinu.
98. U smislu navedenog, Ustavni sud zaključuje da država nije izvršila svoju pozitivnu obavezu da reagira blagovremeno i konzistentno u pogledu pitanja od općeg interesa. Opća nesigurnost koja je stvorena na taj način odrazila se na apelante koji niz godina nisu u mogućnosti da dođu do svoje imovine. Bosna i Hercegovina je propustila da apelantima koji su svoju staru deviznu štednju polagali kod filijala Ljubljanske banke d.d. Ljubljana i Investbanke Beograd osigura njihovo pravo na mirno uživanje svog vlasništva. Prema tome, država nije izvršila svoju obavezu prema kojoj je morala djelovati i zaštititi pravo na imovinu svojih građana koje im je zagarantirano članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ( vidi, Paduraru v. Rumunije, predstavka br. 63252/00, tačka 112). Time je Bosna i Hercegovina narušila princip pravične ravnoteže između zahtjeva javnog interesa i zahtjeva koje nameće zaštita prava zainteresiranog lica na poštivanje imovine i povrijedila prava apelanata na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
99. S obzirom na to da je ovom odlukom utvrđena povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na pozitivnu obavezu Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da to predstavlja dovoljnu satisfakciju apelantima za kršenje njihovog prava na imovinu.
100. Konačno, Ustavni sud zaključuje da se Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska nisu miješale u prava apelanata na mirno uživanje njihove imovine i nisu povrijedile član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
101. U okviru zaključaka u pogledu prava apelanata na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovinu i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema potrebe da posebno ispituje navodnu povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
102. Ustavni sud zaključuje da Bosna i Hercegovina, Federacija Bosne i Hercegovine i Republika
Srpska nisu odgovorne u pogledu isplate stare devizne štednje deponirane kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, i Investbanke Beograd zbog toga što su apelacije ratione personae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina je odgovorna što je propustila da djelotvorno zaštiti prava apelanata na mirno uživanje njihove imovine.
103. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 10, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
104. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić