Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-51/06 (I. S.)
Odluka donesena 12. 04. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-51/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 04. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Mato Tadić predsjednik, Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović potpredsjednici, Jovo Rosić i Seada Palavrić sudije na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine, u predmetu broj AP-51/06, rješavajući apelaciju Ise Stubla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ise Stubla, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Kž-42/05 od 27. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Isa Stubla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, koga zastupa Anto Petrušić advokat iz Zenice, podnio je, 11. januara 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljem tekstu: Kantonalni sud), broj Kž-42/05 od 27. oktobra 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljem tekstu: Općinski sud) broj K-162/04 od 1. decembra 2004. godine apelant je proglašen krivim zbog počinjenog krivičnog djela bludne radnje iz člana 208. stava 2. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i obavezan da na ime troškova postupka plati iznos od 201,60 KM i paušal u iznosu od 30,00 KM u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je sud nakon provedenog dokaznog postupka na glavnom pretresu, odbio prijedlog apelanta da mu se postavi branilac od strane suda zbog slabog imovnog stanja jer je sud poučio apelanta prije početka glavnog pretresa o pravu na branioca. Po ocjeni suda apelantov prijedlog je bio usmjeren ka odugovlačenju postupka budući da je isti dat nakon što je okončan dokazni postupak na glavnom pretresu.
4. Kantonalni sud je presudom broj Kž-42/05 od 27. oktobra 2005. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu Općinskog suda u pogledu odluke o kazni, tako da je apelant za krivično djelo za koje je oglašen krivim prvostepenom presudom, osuđen na kaznu zatvora od šest mjeseci, dok je u ostalom dijelu presuda potvrđena. Navedenu odluku Kantonalni sud je donio nakon održane sjednice vijeća kojoj su prisustvovali apelant i njegov branilac.
5. U obrazloženju svoje odluke Kantonalni sud je naveo da je izvršio uvid u zapisnik o glavnom pretresu prvostepenog suda iz kojeg se vidi da je apelant upoznat da se u konkretnom predmetu može sam braniti ili uz pomoć branioca kojeg može sam sebi izabrati ili da mu se na njegov zahtjev branilac može postaviti po službenoj dužnosti. Tom prilikom je apelant izričito izjavio da će se u toku glavnog pretresa pred sudom sam braniti bez branioca. Sud je dalje, konstatovao da je apelant tek nakon završenog glavnog pretresa formalno zatražio da mu se postavi branilac, pri čemu nije precizirao po osnovu kojih uslova to traži, niti se pozvao na svoje slabo imovno stanje, niti je priložio bilo kakve dokaze o svom imovnom stanju, što su pretpostavke da bi sud uopće mogao da odlučuje o postavljenom zahtjevu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je dalje, zaključio da je prvostepeni sud postupio na zakonit način kada je donio rješenje kojim je odbio da apelantu postavi branioca po službenoj dužnosti zbog slabog imovnog stanja jer se u konkretnom slučaju radi o zaposlenom licu koje je počinilo krivično djelo za koje nije propisana obavezna odbrana. Ovaj stav potvrđuje i činjenica da je apelant u žalbenom postupku uzeo branioca po svom izboru. Sud je odbio i ostale žalbene navode apelanta, zaključivši da nije bilo bitnih povreda krivičnog postupka te da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalno pravo, s tim što nije u dovoljnoj mjeri cijenio sve olakšavajuće okolnosti koje postoje na strani apelanta, te je preinačio presudu prvostepenog suda u pogledu odluke o kazni.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. b) i c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija ) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U obrazloženju apelacije apelant ponavlja žalbene navode u dijelu koji se odnose na postavljanje branitelja po službenoj dužnosti tvrdeći da ima minimalna primanja nedovoljna za život njegove četveročlane porodice, da iz navedenog razloga nije u mogućnosti plaćati troškove odbrane, te da je bez obzira na težinu i kvalifikaciju iz optužnice odnosno vrstu krivičnog djela za koje mu se sudilo, bio onemogućen da se brani shodno odredbama Zakona o krivičnom postupku. Suštinu povreda svojih prava apelant vidi u uskraćivanju prava na odbranu s tim da nije pojasnio pozivanje na povredu prava na nediskriminaciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev», kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant se u apelaciji pozvao na kršenje prava na pravično suđenje garantovanih u okviru člana 6. st. 1. i 3. tač. b) i c) Evropske konvencije. Međutim, navodi i činjenice iz apelacije upućuju da Ustavni sud treba ispitati postojanje kršenja ovog prava u okviru garancija iz člana 6. stav 3.c) Evropske konevncije. Ovo stoga što Ustavni sud kod odlučivanja ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u apelaciji u smislu člana 32. Pravila Ustavnog suda, a apelant je u apelaciji naveo da povredu svojih prava vidi u tome što mu nije dodijeljen branilac po službenoj dužnosti iako je po osobnom mišljenju na to imao pravo. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da je na glavnom pretresu apelant upoznat da se u konkretnom predmetu može sam braniti, ili da se može braniti uz pomoć branioca kojeg sam sebi izabere ili da mu se na njegov zahtjev branilac može postaviti po službenoj dužnosti. Apelant je izričito izjavio da će se u toku glavnog pretresa pred sudom braniti sam te je tek nakon završenog glavnog pretresa zatražio da mu se postavi branilac ne nudeći za takav zahtjev nikakve dokaze. Apelant je u žalbenom postupku angažirao branioca po vlastitom izboru, te je u apelacionom postupku angažovao drugog branioca.
10. Član 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije garantira svakom pravo «da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde». Dakle, pravo na odbranu, u svakom konkretnom slućaju, može se ostvariti na jedan od tri moguća načina. Iz stanja spisa proizilazi da se apelant izričito izjasnio da će se u toku glavnog pretresa pred sudom sam braniti bez branioca, a u žalbenom postupku se branio uz pomoć branioca kojeg je sam odabrao, čime je dakle iskoristio dva od tri moguća načina odbrane. Što se tiče trećeg mogućeg načina odbrane, koji se odnosi na pravo apelanta da dobije besplatnu pravnu pomoć, kada to nalažu interesi pravde, u konkretnom slučaju dakle, upravo nedostaju ti «intersi pravde». Naime, u apelantovom slučaju se ne radi o krivičnom djelu za koje je propisana obavezna odbrana, a apelant u toku postupka pred redovnim sudovima nije dokazao da nema sredstava za angažiranje izabranog branioca, u kom bi slučaju imao pravo na besplatnu pravnu pomoć. Kod takvog stanja stvari, činjenica da apelant nije dobio branioca zbog slabog imovnog stanja, ne znači da je apelantovo pravo na odbranu povrijeđeno budući da je, prema odredbi člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije, pravo da dobije branioca besplatno vezano za ispunjavanje određenih uslova koje apelant nije ispunio. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konevncije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelant se dalje, žali na povredu prava na nediskriminaciju. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropke konvencije akcesorno pravo na koje se apelant može pozvati samo u vezi kršenjem nekog drugog prava garantiranog Evropskom konvencijom. Članom 14. Evropske konvencije propisano je da «Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status». Međutim, apelant, osim paušalnih navoda o diskriminaciji, nije Ustavnom sudu dostavio nikakve dokaze iz kojih bi bilo moguće zaključiti da je od strane suda on bio drugačije tretiran u odnosu na druge pojedince koji su bili u istoj ili sličnoj situaciji kao i apelant. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i ti apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanje u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice niti dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnje da u apelantovom slučaju postoji povreda prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava, iz člana II/3.e) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka c) i člana 14. Evropske konvencije, moguće, u smislu da postoji potreba meritornog ispitivanja apelantovog slučaja. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju ovih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić