Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1056/05 (S. K.)

Odluka donesena 12. 04. 2006.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pristup sudu
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1056/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 04. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Mato Tadić predsjednik, Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović podpredsjednici i Jovo Rosić i Seada Palavrić sudije, na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine, u predmetu broj AP-1056/05, rješavajući apelaciju Sekule Krčmara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sekule Krčmara, podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Banja Luci, broj I-1708/04 od 18. augusta 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sekula Krčmar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, koga zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 16. aprila 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) radi neizvršenja rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljem tekstu: Osnovni sud), broj I-1708/04 od 18. augusta 2004. godine.

2. Osnovni sud je, odlučujući po tužbi apelanta, donio djelimičnu presudu, broj RS-

275/00 od 6. marta 2003. godine, kojom je utvrdio da je rješenje Centra javne bezbijednosti Banjaluka broj 10-09-125-24 od 23. maja 1996. godine, apsolutno ništavo i da kao takvo ne proizvodi pravno dejstvo, i da nije prestao radni odnos apelantu, kod tužene na radnom mjestu policajca, pa je tužena dužna dozvoliti apelantu da radi na svom radnom mjestu, a sve u roku od osam dana po prvomoćnosti djelimične presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istom presudom je utvrđeno da će o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu naknade za neisplaćene plaće od 1. aprila 1996. godine, pa do 1. novembra 2002. godine, sa zakonskom kamatom, kao i zahtjevu za naknadu troškova postupka, sud odlučiti nakanadno po pravomoćnosti djelimične presude.

3. Sporazumom o poravnanju koji je zaključio sa Ministarstvom unutrašnjih poslova (u daljem tekstu: Ministarstvo), pod brojem 05/2-120-379/99 od 30. januara 2004. godine, koji ima snagu izvršne isprave, apelant se obavezao da odustane od vođenja radnog spora broj RS-275/00 te se odrekao kamata i troškova spora. Navedenim sporazumom Ministarstvo je preuzelo obavezu uplate doprinosa nadležnom Javnom fondu PIO počev od 1. aprila 1996. godine do vraćanja na posao i obavezalo se isplatiti apelantu iznos od 30.000,00 KM na ime plata, toplog obroka i regresa za navedeni period, koji će iznos isplatiti u tri jednake rate-januaru, februaru i martu 2004. godine.

4. Ministarstvo je, zatim, 10. juna 2004. godine donijelo rješenje broj 05/2-127,1-2037, kojim je, shodno djelimičnoj presudi Osnovnog suda, apelanta, sa danom 15. junom 2004. godine, rasporedilo na poslove i zadatke policajca.

5. Osnovni sud je, rješavajući po prijedlogu apelanta, a budući da Ministarstvo nije izvršilo svoje obaveze iz zaključenog poravnanja u pogledu isplate iznosa od 30.000,00 KM, donio rješenje o izvršenju, broj I-1708/04 od 18. augusta 2004. godine, kojim je odredio predloženo izvršenje na novčanim sredstvima Ministarstva, zabranom novčanih sredstava i isplatom apelantu navedenog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama, za svaku pojedinačnu obročnu otplatu, od momenta dospjeća do isplate, te obavezao Ministarstvo da apelantu isplati troškove izvršnog postupka u iznosu od 912,50 KM. Po dostavi pravomoćnog rješenja o izvršenju Trezoru Republike Srpske apelantu je 12. novembra 2004. godine isplaćen dio duga u iznosu od 7.345,35 KM.

6. Apelant je, 8. decembra 2005. godine, sa Ministarstvom finansija Republike Srpske zaključio sporazum o isplati duga po rješenju Osnovnog suda broj I-1708/04 od 18. augusta 2004. godine. Navedeneo ministrstvo je 19. decembra 2005. godine, u cijelosti izvršilo obaveze po ovom sporazumu. U podnesku, koji je Ustavni sud zaprimio 11. marta 2006. godine, punomoćnik apelanta osporava sporazum o isplati duga po rješenju Osnovnog suda broj I-1708/04 od 18. augusta 2004. godine iz razloga što ga je potpisao apelant lično, a ne on kao njegov punomoćnik, te smatra da navedni sporazum ne proizvodi pravne posljedice.

7. Apelant smatra da je zbog neizvršenja osporenog rješenja povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev», kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud zaključuje da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u tome što nije izvršeno rješenja Osnovnog suda broj I-1708/04 od 18. augusta 2004. godine. U vezi s prednjim Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40), i praksi Ustavnog suda (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-288/03 od 17. decembra 2004. godine), član 6. stav1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tribunal, što obuhvata «pravo na sud», u okviru kojeg je i pravo na pristup sudu. To pravo obuhvata i postupak poslije suđenja, kao što je postupak izvršenja konačne sudske odluke budući da postupak izvršenja treba posmatrati kao sastavni dio «suđenja» u smislu člana 6. Evropske konvencije.

11. Međutim, u konkretnom slučaju, Ustavni sud u navodima apelanta i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da je apelantovo pravo na pristup sudu, u postupku izvršenja rješenja Osnovnog suda, na bilo koji način povrijeđeno. Naime, u konkretnom slučaju apelant je 21. jula 2004. godine Osnovnom sudu u Banja Luci podnio prijedlog za izvršenje na osnovu sporazuma o poravnanju, koji ima snagu izvršne isprave, te je Osnovni sud donio rješenje, broj I-1708/04 od 18. augusta 2004. godine, kojim je u cijelosti udovoljio prijedlogu apelanta i odredio predloženo izvršenje. Rješenje je dostavljeno Trezoru Republike Srpske 16. septembra 2004. godine i isto je izvršeno. Na osnovu izloženog nesporno je da je o apelantovim pravima, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odlučivao nadležni sud čime je apelant ostvario pravo na pristup sudu. Obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koju se poziva budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Ustavni sud, dalje, konstatira da je apelantovo pozivanje na povredu prava na nediskriminaciju iz člana iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije paušalno, budući da apelant nije naveo niti jedan razlog niti dostavio bilo kakav dokaz koji bi ukazivao da je ta povreda moguća. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1056/05 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio