Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-776/06 (K. K.)
Odluka donesena 12. 04. 2006.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Određivanje privremene mjere / mjere obezbjeđenja
Sastav suda
Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-776/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 04. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. travnja 2006. godine, u predmetu broj AP -776/06, rješavajući apelaciju Kabaša Krasnićija, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 9. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kabaša Krasnićija, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj GŽ-
935/05 od 18. siječnja 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu, broj P-630/05 od 14. ožujka 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Kabaš Krasnići (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 9. ožujka 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj GŽ-935/05 od 18. siječnja 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu, broj P-630/05 od 14. ožujka 2005. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Bosni i Hercegovini, putem Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Sarajevu (u daljenjem tekstu: Općinski sud), obustavljanje svih daljnjih radnji po odlukama navedenih sudova br. GŽ-935/05 i P-
630/05, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Apelant je podnio prijedlog za donošenje sudske mjere osiguranja Općinskom sudu kojim je tražio donošenje rješenja kojim će se odrediti zabrana raspolaganja protivniku osiguranja nekretninama upisanim u Zemljišne knjige Općinskog suda, ZK uložak broj CXXXV/205, do okončanja kaznenih postupka koji se vode protiv protivnika osiguranja pred Općinskim sudom u Zenici pod brojem K-387/03 i pred Kantonalnim sudom u Sarajevu pod brojem K-34/04, u kojem kaznenim postupcima je apelant oštećena strana, a radi osiguranja svog imovinsko pravnog zahtjeva. Istim prijedlogom apelant je tražio i određivanje brisanja prava vlasništva protivnika osiguranja upisanim u navedeni ZK uložak, iz razloga jer je, prema mišljenju apelanta, upis izvršen na temelju ništavnog ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina, koji ugovor protivnik osiguranja kao strani državljanin nije mogao zaključiti. Brisanje upisanog vlasništva sa imena protivnika osiguranja apelant je tražio jer smatra da bi izvršenim brisanjem prava vlasništva sa imena protivnika osiguranja, dok bi pri tome po njegovom mišljenju faktičko stanje vlasništva ostalo isto, spriječio nastupanje posljedica upisa na temelju ništavnog ugovora po sili zakona, prije svega posljedice gubitka vlasništva, zbog čega on tada ne bi mogao ostvariti svoj imovinsko pravni zahtjev prema protivniku osiguranja.
3. Općinski sud je Rješenjem broj P-630/05 od 14. ožujka 2005. godine prijedlog apelanta za određivanje privremene mjere zabrane raspolaganja nekretninama protivnika osiguranja odbio, a prijedlog apelanta za brisanje prava vlasništva protivnika osiguranja iz Zemljišnih knjiga odbacio kao nedopustiv. Općinski sud je ovu svoju odluku utemeljio na odredbi članka 269. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine F BiH», br. 53/03 i 73/05), kojom je propisano da predlagač mora učiniti vjerovatnim svoja potraživanja kao i dokazati prijetnju opasnosti koja bi bez mjere osiguranja dovela do sprječavanja ili znatnog otežavanja ostvarivanja potraživanja, te na odredbi članka 271. Zakona o parničnom postupku, kojom su točno određene četiri mjere osiguranja novčanog potraživanja, među kojima nije predviđeno brisanje upisa prava vlasništva iz Zemljišnih knjiga kao jedna od mjera osiguranja novčanog potraživanja.
4. Rješavajući po prizivu apelanta, Kantonalni sud je Rješenjem broj GŽ-935/05 od 18. siječnja 2006. godine isti odbio i prvostupanjsko rješenje potvrdio u cjelosti. U svom obrazloženju Kantonalni sud posebno ističe da je apelant tražio dvije različite radnje, a to je da se osigura imovinsko pravni zahtjev i izvrši brisanje upisa prava vlasništva ne nekretninama protivnika osiguranja bez diranja u faktički vlasnički odnos. Prema navodima ovoga suda, apelant nije dokazao svoje potraživanje, obzirom da se radi o imovinsko pravnom zahtjevu koji se tek ima utvrditi u kaznenom postupku, dok sa druge strane, određivanje brisanja upisanog prava vlasništva zbog apsolutne ništavnosti ugovora kao pravnog temelja izvršenog upisa ne znači zaštitu protivnika osiguranja i njegove imovine, pa samim tim niti budućeg potraživanja apelanta, obzirom da kod apsolutne ništavnosti dolazi do posljedica na koje apelant ne može utjecati niti na bilo koji način njihovo nastajanje spriječiti.
5. Apelant u svojoj apelaciji osporava navedena rješenja jer smatra da su donesena na temelju nepravilno utvrđenih činjenica i pogrešnom primjenom materijalnog prava, koju prije svega vidi u propuštanju od strane redovitih sudova donošenja deklaratorne odluke o ništavnosti upisa prava vlasništva u ZK, što je službena dužnost sudova, čime je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencije) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te od Ustavnog suda, u cilju zaštite pravne sigurnosti, traži donošenje privremene mjere kojom bi se državi Bosne i Hercegovine putem Općinskog suda i Kantonalnog suda naložilo obustavljanje svakog daljnjeg rada po osporavanim rješenjima, pri tome ne dajući nikakve navode o eventualnim štetnim i nenadoknadivim posljedicama koje bi u nastupanju bile spriječene donošenjem privremene mjere.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Članak 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
7. U konkretnom slučaju, apelant povredu svog prava na pravično suđenje vidi u činjenici što su redoviti odbili sudovi njegov prijedlog za određivanje mjere osiguranja imovinsko pravnog zahtjeva, koji tek ima ostvariti u kaznenim postupcima koji se vode protiv protivnika osiguranja, te što su njegov prijedlog za brisanje upisanog prava vlasništva u ZK protivnika osiguranja odbacili kao nedopustiv. Povredu svog prava na imovinu apelant vidi u tome što mu je na ovaj način, odbačajem odnosno odbijanjem prijedloga onemogućeno da osigura naplatu svojih potraživanja, koja jesu imovinsko pravni zahtjev koji se ima utvrditi u kaznenim postupcima koji se vode protiv protivnika osiguranja.
8. Prije svega, u odnosu na osporavani dio rješenja Općinskog suda i Kantonalnog suda, koji se odnosi na odbacivanje prijedloga za određivanje mjere osiguranja i prijedloga za brisanje upisa prava vlasništva protivnika osiguranja iz ZK, Ustavni sud napominje da je temeljni cilj odredbe članka 6. stavak 1. Europske konvencije garantiranje pravičnog postupka kojim se, između ostalog, utvrđuju građanska prava pojedinca. U ovom slučaju, Ustavni sud mora utvrditi da li postupak određivanja privremene mjere osiguranja predstavlja građansko pravo apelanta. Bivše Europsko povjerenstvo za ljudska prava je u slučaju X protiv Ujedinjenog kraljevstva (E 7990/77, OI 24, stavak 57), zaključilo: «Ovaj postupak, zapravo, ne utvrđuje konačno građanska prava, pa čak ni privremeno...On samo utvrđuje njegovu (apelantovu) trenutačnu poziciju do konačnog ishoda glavnog postupka. U tom smislu, Povjerenstvo zaključuje da je ovo pitanje izvan djelokruga članka
6. Konvencije, te da se apelantov priziv, prema tome, mora odbaciti...kao inkompatibilan sa odredbama Konvencije». Isti stav u svojoj praksi zauzeo je i Ustavni sud (vidi Odluku Ustavnog suda U-63/01 od 27. lipnja 1993. godine, objavljenu u «Službenom glasniku BiH», broj 38/03). Iako brisanje upisanog prava vlasništva prema članku 271. Zakona o parničnom postupku ne predstavlja mjeru osiguranja, razlog koji apelant navodi kao opravdanje ovog svog prijedloga iznesenog pred redovitim sudovima, jeste mjera osiguranja od nastupanja posljedica upisa na temelju ništavnog ugovora po sili zakona, što apelant želi spriječiti na ovaj način, prethodnim brisanjem prava vlasništva protivnika osiguranja iz ZK. Ne upuštajući se u ocjenu pravne utemeljenosti i opravdanosti prijedloga apelanta, usmjerenih na osiguranje svog imovinskog zahtjeva upravo nekretninama čiji način stjecanja sam osporava, obzirom da se u konkretnom slučaju radi o predloženoj privremenoj mjeri osiguranja kao i o prijedlogu za brisanje upisa prava vlasništva sa ciljem postizavanja osiguranja na način kako ga vidi apelant, odnosno da je ovdje suštinski riječ o nezadovoljstvu apelanta izazvanog nemogućnošću da u postupcima pred sudovima dođe do privremenog osiguranja svog imovinsko pravnog zahtjeva koji se tek ima utvrditi, Ustavni sud zaključuje da se u osporavanim postupcima i donesenim odlukama nisu određivala apelantova građanska prava u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga se ovi navodi apelanta moraju odbaciti kao ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.
9. Što se tiče navoda apelanta da je osporavanim rješenjima redovitih sudova učinjena povreda njegovog prava na imovinu, koja u konkretnom slučaju predstavlja imovinsko pravni zahtjev koji se ima utvrditi u kaznenim postupcima koji se vode protiv protivnika osiguranja, Ustavni sud napominje da odredba članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu i vlasništvo, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanja imovine u budućnosti (vidi Presudu Europskog suda za ljudska prava, Marcx protiv Belgije, tom 31, stavak 50; Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U-37/00, objavljenu u «Službenom glasniku BiH», broj 24/02). Obzirom da u konkretnom slučaju imovinsko pravni zahtjev apelanta predstavlja očekivanje imovine koja ovisi o ishodu kaznenih postupaka, Ustavni sud i ovdje nalazi da je zahtjev apelanta za zaštitu prava na imovinu ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europske konvencije.
10. Sukladno navedenom, a imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
11. Obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema temelja za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
12. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić