Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-795/06 (Z. D.)
Odluka donesena 12. 04. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-795/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 04. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. travnja 2006. godine, u predmetu broj AP-795/06, rješavajući apelaciju Zemke Džanko, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Zemke Džanko, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-
1092/03 od 13. prosinca 2005. godine i Presude Općinskog suda II Sarajevo, broj P-2818/99 od 22. siječnja 2003. godine, zbog toga što je očevidno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Zemka Džanko (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Hajran Zeba, odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 13. ožujka 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-
1092/03 od 13. prosinca 2005. godine i Presude Općinskog suda II Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud),, broj P-2818/99 od 22. siječnja 2003. godine.
2. Apelantica je 2. travnja 1999. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv «ALEN+A 89» djl, Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate naknade štete u iznosu od 22.500 KM, zbog pogibije supruga Ibrišima Džanko na poslovima deminiranja, koje je obavljao po ugovoru sa tuženim i po kojem je tuženi bio dužan izvršiti isplatu štete u slučaju pogibije u iznosu od 25.000 KM, a koju obvezu je izmirio samo u dijelu, isplatom 2.500 KM. Podneskom od 5. travnja 1999. godine apelantica je preinačila tužbeni zahtjev tražeći od tuženog isplatu iznosa od ukupno 19.000 KM i to za pretrpljenu duševnu bol za svoju djecu i sebe 15.000 KM, za troškove sahrane 2.000 KM i za troškove nadgrobnog spomenika 2.000 KM, a na glavnoj raspravi održanoj 13. rujna 2000. godine apelantica je povukla tvrdnju iz prvobitne postavljenog tužbenog zahtjeva u odnosu na postojanje ugovora i obveze tuženog na isplatu štete iz tog temelja.
3. Presudom broj P-2818/99 od 22. siječnja 2003. godine, Općinski sud je nakon provedenog postupka odbio tužbeni zahtjev apelantice, sa obrazloženjem da tuženi nije imao zakonsku niti ugovornu obvezu isplate bilo kakve štete prema apelantici, a da je iznos od 2.500 KM tuženi isplatio iz osjećaja moralne odgovornosti. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je u postupku utvrđeno da je poginuli suprug apelantice bio uposlenik «JP GP Put», da je tuženi bio izvođač poslova deminiranja a naručitelj posla «JP Elektroprivreda BiH», te da je poginuli ove poslove za tuženog obavljao povremeno na temelju davanja izjave o pristupanju izvođenju ovih poslova, kojom prilikom je svojom voljom pristao na obavljanje ovih poslova svjestan mogućih posljedica, a sve uz postojanje valjane akreditacije Ministarstva obrane, koju je stekao nakon završene obuke i koja predstavlja ovlaštenje za vršenje poslova deminiranja.
4. Rješavajući po prizivu apelantice, izjavljenom zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda parničnog postupka, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-1092/03 od 13. prosinca 2005. godine, kojom priziv apelantice odbija i prvostupanjsku presudu potvrđuje, uz obrazloženje da je Općinski sud pravilno proveo postupak, utvrđujući sve činjenice koje su bile potrebite i provodeći sve predložene dokaze obiju strana, te pravilno primjenio materijalno pravo.
5. Apelantica u svojoj apelaciji navodi da sudovi u provedenim postupcima nisu potpuno i pravilno utvrdili sve činjenice potrebite za pravilno odlučivanje, da reviziju, sukladno odredbi članka 240. stavak 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 53/03 i 73/05), kojom je propisano da se revizija ne može podnijeti zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, nije mogla izjaviti, a da je upravo tim propustom od strane redovitih sudova izvršena povreda njenog prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelantica u svojoj apelaciji, iznosi nezadovoljstvo zbog presuda kojima je odbijen njen zahtjev za isplatu štete, ističući da je tuženi bio u obvezi isplatiti joj iznos od 25.000 KM jer se na to obvezao, što nije određeno u donesenim presudama iz razloga jer nisu provedeni svi predloženi dokazi, odnosno što su i sami sudovi propustili izvoditi određene dokaze i mimo prijedloga strana u postupku, a što su prema odredbama ranijeg Zakona o parničnom postupku mogli uraditi.
9. U konkretnom slučaju, apelantica je imala i iskoristila puno pravo pristupa i sudjelovanja u parničnom postupku u dvije sudske instance, u kojima je potpuno ravnopravno predlagala dokaze i sudjelovala u izvođenju tih i dokaza predloženih od strane tužene strane. Apelantica u svojoj apelaciji ne navodi da su sudovi u provedenim postupcima odbili izvođenje bilo kojeg predloženog dokaza. Navod apelantice da su i sami sudovi sa svoje strane mogli određene dokaze predlagati i izvoditi, nije ničim opravdan, jer sudovi nemaju obvezu utvrđivanja činjenica mimo potrebitih i dovoljnih za rješavanje spora, a u ovom slučaju su pretresena i riješena sva pitanja koja su bila sporna između apelantice i tuženog, a koja se tiču ugovorne i zakonske obveze na isplatu predmetne štete. Nadalje, apelantica je od svog prvobitnog tužbenog zahtjeva, u kojemu je tražila isplatu štete za pogibiju supruga iz temelja ugovorne odgovornosti, u prvostupanjskom postupku podneskom od 5. travnja 1999. godine odustala preinakom svog tužbenog zahtjeva, što je potvrdila i na glavnoj raspravi 13. rujna 2000. godine, da bi u apelaciji ponovno istakla da je tuženi dužan isplatu od 25.000 KM jer se na isto obvezao. Prema tome, apelantica je u postupcima pred redovitim sudovima već isticala zahtjev od kojeg je svojom voljom odustala, a u svezi kojeg su u provedenim postupcima, bez obzira na povlačenje zahtjeva, izvedeni potrebni dokazi i utvrđeno da je zahtjev neutemeljen zbog nepostojanja bilo kakve ugovorne ili zakonske obveze tuženog za isplatu traženog iznosa, da bi pred Ustavnim sudom osporavala provedene dokaze iz razloga jer smatra da je tuženi ipak u obvezi isplatiti joj traženi iznos, ne dajući pri tome bilo kakvo obrazloženje niti dajući određeni dokaz u tom pravcu.
10. Ustavni sud podsjeća da nije mjerodavan vršiti ocjenu provedenih dokaza odnosno načina utvrđivanja činjenica u postupcima pred redovitim sudovima, osim ukoliko ove radnje očevidno ne upućuju na proizvoljnost u radu sudova, kojim je moglo doći do povrede zagarantiranih ljudskih prava. U ovom slučaju, u kojem je apelantica odustala od svog prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva, a neutemeljenost kojeg je unatoč povlačenju zahtjeva utvrđena u kontradiktornom postupku provedenim dokazima, u čijem utvrđivanju je aplantica ravnopravno sudjelovala pred prvostupanjskim sudom, zahtjev apelantice da se ista stvar ponovno utvrđuje, jer su činjenice u provedenim parničnim postupcima pogrešno i nepotpuno utvrđene, prema ocjeni Ustavnog suda je očevidno (prima facie) neutemeljen.
11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopustiva ukoliko je očevidno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
12. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić