Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-890/06 (M. i S. D.)
Odluka donesena 12. 04. 2006.
- Nenadležnost za odlučivanje
Sastav suda
Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-890/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 04. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. travnja 2006. godine, u predmetu broj AP-890/06, rješavajući apelaciju Mirjane i Sojke Drašković, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 1. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Mirjane i Sojke Drašković, podnesena protiv odluka Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine br. CH/03/15116 i CH/03/15117 od 7. svibnja 2004. godine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirjana i Sojka Drašković (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Lukavice, podnijele su 21. ožujka 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv odluka Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija), br. CH/03/15116 i CH/03/15117, obje od 7. svibnja 2004. godine.
2. Navedenim odlukama Komisije odlučeno je o zahtjevu apelantica da se počinitelji zločina izvršenog za vrijeme rata nad Anđelkom Draškovićem, bratom Mirjane, odnosno sinom Sojke Drašković, identificiraju i izvedu pred lice pravde te o zahtjevu za novčanu naknadu za njihov gubitak. Apelantice traže od Ustavnog suda da se razmotre osporavane odluke Komisije, okolnosti i dokazi izneseni, odnosno podnijeti u ranijem zahtjevu o kojem je odlučivala Komisija, a koji se odnose na stradanje Anđelka Draškovića, te nove činjenice koje su predstavljene u «Crnoj knjizi» Miroslava Toholja, smatrajući da je odlukama Komisije povrijeđeno njihovo pravo na obiteljski život iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 4. točka 1. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Članak 16. stavak 4. točka 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;»
4. Ustavni sud naglašava, da su Ustav Bosne i Hercegovine i Sporazum o ljudskim pravima usvojeni istovremeno, 14. prosinca 1995. godine, kao aneksi Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, pa treba smatrati da odredbe ova dva aneksa dopunjuju jedan drugog. Iz ovog proizilazi da odredbe sadržane u Sporazumu o ljudskim pravima ne mogu biti u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) je uspostavljen Aneksom VI Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, a ima nadležnost da odlučuje o pitanjima navodnih kršenja ljudskih prava. Apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda ima za temelj članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine koji mu omogućava jurisdikciju s obzirom na «odluku bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini». Značajno je da Ustav Bosne i Hercegovine upućuje na koncept «sud u Bosni i Hercegovini» ne samo u članku VI/3. (b), već i u članku VI/3.(c). Odredbe članka VI/3.(c) Ustava Bosne i Hercegovine odnose se na nadležnost Ustavnog suda u pogledu pitanja koja mu je proslijedio «bilo koji sud u Bosni i Hercegovini», a odnose se na to da li je zakon, od čije valjanosti zavisi predmetna odluka, u saglasnosti, posebice, sa Ustavom Bosne i Hercegovine ili Evropskom konvencijom i njenim protokolima. Bez ikakve sumnje je da autori ovih odredaba nisu imali namjeru da Dom bude uključen među ove institucije koje treba da budu nadležne da pitanja u vezi sa ljudskim pravima dostavljaju Ustavnom sudu na preliminarna razmatranja.
5. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda će biti konačne i obvezujuće. Slično, članak XI/3. Sporazuma o ljudskim pravima ne predviđa da su odluke Doma predmet revizije, osim u nekim slučajevima od samog Doma, te su stoga konačne i obvezujuće. Kako su ove dvije odredbe bile usvojene u isto vrijeme, ispravno tumačenje nalaže da se zaključi da autori nisu imali namjeru da daju ni jednoj od ovih institucija nadležnost da revidira odluke one druge već, štoviše, smatraju da u pogledu pitanja ljudskih prava Ustavni sud i Dom treba da funkcionišu kao paralelne institucije, te da ni jedna od njih nije nadležna da se miješa u rad one druge, a da je u pojedinim slučajevima ostavljeno na raspolaganje podnosiocima zahtjeva da naprave izbor između alternativnih pravnih lijekova. (vidi, inter alia, Ustavni sud odluka broj U-
7/98 od 26. februara 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 9/99). Kako je Dom prestao postojati 31. prosinca 2003. godine, Komisija je prema posebnom sporazumu preuzela njegov mandat da odlučuje o predmetima podnesenim Domu do 31. prosinca 2003. godine. Stoga, slijedi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje u predmetnom slučaju.
6. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 1. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopustiva ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
7. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić