Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-59/06 (M. M.)
Odluka donesena 12. 04. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-59/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 04. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: Mato Tadić, predsjednik, Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici, i sudije Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine, u predmetu broj AP-59/06, rješavajući apelaciju Milana Matkovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Milana Matkovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-352/05 od 13. listopada 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj K-12/05 od 18. svibnja 2005.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Matković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Senka Nožica odvjetnica iz Sarajeva, podnio je 12. siječnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-352/05 od 13. listopada 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tesktu: Kantonalni sud), broj K-12/05 od 18. svibnja 2005. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru apelant je proglašen krivim za kazneno djelo ubojstva iz članka 166. stavak 2. točka b). Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», broj 36/03) i kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 166. stavak 2. točka b). u svezi sa člankom 28. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine u stjecaju, te osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 18 godina.
3. U prizivu protiv Presude Kantonalnog suda podnesenom Vrhovnom sudu, apelant je istakao da je Kantonalni sud počinio bitnu povredu odredaba o kaznenom postupku, koju vidi u činjenici da je ovaj sud propustio utvrditi stupanj uračunljivosti apelanta u vrijeme izvršenja kaznenog djela, iako je kod provođenja dokaza vještačenjem vještak psihijatar zaključio da bi se jedino dužim psihijatrijskim promatranjem moglo bez sumnje utvrditi da se nije radilo o patološkom pijanstvu. Kantonalni sud nije prihvatio da su kaznena djela izvršena u stanju bitno smanjene uračunljivosti kao pravno relevantne za utvrđivanje reducirane uračunljivosti, obrazlažući da je apelant nakon izvršenja priznao kaznena djela u prisustvu svog branitelja i da je vještačenjem utvrđeno da apelant ne boluje od bilo kakve trajne ili privremene duševne bolesti ili da se ne radi o osobi zaostalog duševnog razvoja.
4. Vrhovni sud je priziv apelanta odbio kao neutemeljen, pri tome utvrđujući da je Kantonalni sud propustio u svojoj presudi navesti da je apelant kaznena djela izvršio u stanju bitno smanjenje uračunljiosti te da se radi o pogrešnom pravnom zaključivanju ali nikako ne i o povredi odredbi kaznenog postupka, jer je činjenica da je apelant zajedno sa braniteljem propustio u prvostupanjskom postupku tražiti izvođenje dokaza dužim psihijatrijskim promatranjem, a sam vještak psihijatar kod vještačenja je samo sugeriro mogućnost pronalaženja patološkog pijanstva, što nije obvezujuće za sud. Vrhovni sud je našao da iako je Kantonalni sud propustio konstatirati bitno smanjenu uračunljivost, to nikako nije imalo niti je moglo imati utjecaja na utvrđivanje krivnje niti odmjeravanje kazne apelantu, osobito u svezi sa nedvojbeno utvrđenom činjenicom da se radi o izvršenju četiri teška kaznena djela, čijim izvršenjem je apelant pokazo veliku odlučnost i visok stupanj kaznene odgovornosti.
5. Apelant smatra da mu je načinom vođenja kaznenog postupka od strane Kantonalnog suda, koji je po njegovom mišljenju počinio bitne povrede postupka, a što svojom presudom nije ispravio ni Vrhovni sud, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), a koju povredu on vidi u tome što su sudovi u svojim postupcima propustili utvrditi bitno smanjenju uračunljivost u vrijeme izvršenja kaznenih djela odnosno kao utvrđenu uzeti je kao olakotnu okolnost koja bi bila od utjecaja na blaže odmjeravanje kazne.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavka 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U ovom slučaju, apelant u apelaciji ističe da nije imao pravično suđenje zbog toga jer Kantonalni sud kao sud prvog stupnja nije proveo dokaz vještačenja dužeg psihijatrijskog promatranja radi utvrđivanja činjenice bitno smanjene uračunljivosti apelanta u vrijeme izvršenja kaznenog dijela, iako sam apelant niti njegov branitelj isto nisu predložili u prvostupanjskom postupku, smatrajući da je sam sud na temelju sugestije vještaka date u tom pravcu, trebao ocijeniti za potrebno izvođenje tog dokaza u cilju pravičnog suđenja. Nadalje, povredu od strane Vrhovnog suda, koji konstatira pogrešku Kantonalnog suda zbog neutvrđivanja bitno smanjenje neuračunljivosti ali je ne smatra relevantnom za utvrđivanja krivnje i odmjeravanje kazne, apelant vidi u tomu što sud ponovno, ovaj put utvrđenu bitno smanjenju uračunljivost, ne uzima kao olakotnu okolnost za odmjeravanje kazne. Iz ovoga proizilazi suština apelacije koja se ogleda u nezadovoljstvu apelanta visinom odmjerene kazne, odnosno načinom na koji su redoviti sudovi uzimali u obzir izvedene dokaze prilikom odmjeravanja kazne, u čemu i sam apelant vidi suštinu navodne povrede prava na pravično suđenje.
9. U svezi navedenog, Ustavni sud naglašava da je van nadležnosti Ustavnog suda da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu izvođenja i procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Zadatak Ustavog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtjeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije te da li odluke redovitih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine). U konkretnom slučaju, iako niti sam apelant, koji je od početka postupka imao branitelja, nije tražio izvođenje dokaza psihijatrijskog vještačenja dužim promatranjem, Kantonalni sud je naveo spornu sugestiju vještaka u svojoj presudi, iznio svoje mišljenje te ga obrazložio pozivajući se na materijalno pravo. Nadalje, Vrhovni sud, rješavajući po prizivu apelanta, utvrdio je pogrešku suda u formuliranju pravnog zaključka, ali je ostao pri utvrđenoj krivnji i visini kazne određene od strane Kantonalnog suda, što je sve zajedno na jasan i nedvojben način obrazložio, uzimajući u obzir sve navode apelanta iz priziva, a svoje stavove potkrijepio materijalnim pravom. Ustavni sud smatra da izvođenje i procjena dokaza u ovom slučaju nije bila proizvoljna, te da se zbog nezadovoljstva apelanta visinom odmjerene kazne u konkretnom slučaju ne može dovesti u pitanje pravičnost provedenog postupka.
10. Na temelju toga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neutemeljena, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopustiva ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
12. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić