Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-586/05 (M. Š.)
Odluka donesena 12. 04. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-586/05
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 04. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 586/05, rješavajući apelaciju Miodraga Šakotića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Jovo Rosić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miodraga Šakotića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-480/03 od 26. novembra 2004. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-787/02 od 3. jula 2003. godine i Presude Općinskog suda II u Sarajevu broj PR-228/99 od 9. januara 2002. godine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Miodrag Šakotić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupaju advokati Ekrem Galijatović, Alija Galijatović i Maida Galijatović iz Sarajeva, podnio je 18. marta 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-480/03 od 26. novembra 2004. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-787/02 od 3. jula 2003. godine i Presude Općinskog suda II u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj PR-228/99 od 9. januara 2002. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i «Energoinvesta», d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) 27. maja 2005. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 10. juna 2005. godine, Kantonalni sud 14. juna 2005. godine, Općinski sud 6. juna 2005. godine, a tuženi 14. juna 2005. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog su 28. marta 2006. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Općinski sud je Presudom broj PR-228/99 od 9. januara 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-787/02 od 3. jula 2003. godine, odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog da apelantu isplati iznos od 8.490,27 američkih dolara, plativo u KM po kursu na dan isplate uz istovremenu apelantovu obavezu da tuženom vrati iznos od 2.616.000 libijskih dinara, te da mu naknadi troškove postupka. Iz obrazloženja navedene presude proizlazi da je apelantov punomoćnik u toku postupka više puta precizirao tužbeni zahtjev, i to pismenim podneskom od 9. decembra 1999. godine i konačno na ročištu održanom 13. novembra 2001. godine, precizirajući tužbeni zahtjev prema preporuci u nalazu vještaka od 18. januara 2001. godine, te zatraživši da sud donese odluku kojom će tuženog obavezati da apelantu isplati iznos od 8.490.27 američkih dolara plativo u KM na dan isplate uz istovremenu apelantovu obavezu da tuženom vrati iznos od 2.616,000 libijskih dinara, uz naknadu troškova postupka. U odgovoru na tužbu pismenim podneskom od 23. februara 2000. godine tuženi je istakao prigovor zastarjelosti potraživanja u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima. Pismenim podneskom od 19. marta 2001. godine tuženi je ostao kod činjeničnih navoda datih u odgovoru na tužbu i dalje ističući prigovor apsolutne zastare potraživanja, te predložio da sud odbije apelantov tužbeni zahtjev i obaveže ga da apelantu isplati iznos od 33,04 američkih dolara sa pripadajućom kamatom uz naknadu troškova postupka. U toku dokaznog postupka sud je proveo dokaze uvidom u relevantnu dokumentaciju, uvidom u nalaz sudskog vještaka. Vještak je dao svoj nalaz nakon uvida u kompletnu dokumentaciju u spisu kao i u predmetnu dokumentaciju kod tužene. Cijeneći prigovor zastarjelosti tuženog sud je utvrdio da on nije osnovan. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, odlučujući u okviru preciziranog tužbenog zahtjeva, sud je našao da je on neosnovan. Sud je na osnovu nalaza vještaka od 18. januara 2001. godine i njegovog izjašnjenja od 7. septembra 2001. godine utvrdio da tuženi, na osnovu raspoložive dokumentacije o evidentiranju, obračunu i isplati ostvarene zarade-plaće apelantu na radu u Libiji, nema duga prema apelantu već ima pretplatu od 33,04 američkih dolara, a istovremeno je vještak predložio, s obzirom na tzv. specifičnost u odnosu na iznos isplaćene lokalne valute preko praktično dozvoljenog iznosa za potrebe apelantu, da apelant izvrši povrat iznosa od 2.616,000 libijskih dinara tuženom, a da onda tuženi isplati apelantu iznos od 8.490,27 američkih dolara, s tim da u tom slučaju nema obračuna nikakvih kamata bilo od tuženog apelantu ili obrnuto, pri tome navodeći da u protivnom isplatom akontacije od 2.6161,000 libijskih dinara tužena je prema apelantu izvršila obavezu isplate neisplaćene razlike zarade od 8.490,27 američkih dolara čak sa pretplatom od 33,04 američkih dolara. Nalaz vještaka finansijske struke i dodatno izjašnjenje sud je prihvatio u cijelosti kao stručan i objektivno dat, a na njega punomoćnici parničnih stranaka nisu imali primjedbi. Dakle, kako je nesporno utvrđeno da je tuženi u cijelosti isplatio zarađene plaće apelantu (od ukupno zarađenog iznosa od 14.395,40 američkih dolara apelantu je isplaćeno 14.428,44 američkih dolara, tj. isplaćeno mu je više 33,04 američkih dolara), te da je isplatom akontacije od 2.616,000 američkih dolara koju je apelant primio po nalogu broj 179 dana 29. oktobra 1992. godine, (što kada se izvrši konverzija libijskih dinara u američke dolare predstavlja iznos od 8.490,27 američkih dolara, a to je iznos koji apelant i potražuje), a koji apelant iako je obećao nije vratio, u cijelosti izmirio svoju obavezu prema apelantu, te je sud našao da je tužbeni zahtjev neosnovan jer, kako je i navedeno u nalazu vještaka, tuženi nema duga prema apelantu već ima pretplatu u iznosu od 33,04 američkih dolara. U vezi sa potraživanjem tuženog za iznos od 33,04 američkih dolara sud nalazi da je nastupila zastara navedenog potraživanja u smislu odredbe člana 372. Zakona o obligacionim odnosima jer je to potraživanje nastalo 1992. godine.
7. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da ne stoji žalbeni prigovor da sud nije cijenio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke jer je, naprotiv, sud dao jasnu, potpunu i brižljivu ocjenu nalaza vještaka. Na nalaz vještaka stranke nisu prigovarale, te je sam apelant lično naveo da svoj tužbeni zahtjev precizira u skladu sa nalazom vještaka. Drugostepeni sud je naveo da ne stoji tvrdnja iz žalbe da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu postupka iz člana 336. stav 2. tačka 13. Zakona o parničnom postupku, te da suprotno tvrdnjama žalbe ocjenjuje da su razlozi prvostepene presude jasni, međusobno saglasni i nadopunjujući, a nisu suprotni provedenim dokazima i utvrđenom činjeničnom stanju. Vještak finansijske struke je na osnovu dokumentacije u spisu utvrdio da je tuženi apelantu na ime akontacije plaće isplatio iznos od 2.616 libijskih dinara što apelant nije ni poricao u toku prvostepenog postupka niti je iznosio tvrdnje koje navodi u žalbi, a da je tuženi ostao dužan apelantu 8.490,97 američkih dolara, te da kada se libijski dinari preračunavaju u američke dolare proizlazi da je apelantu tuženi isplatio 33,04 američkih dolara više. Vještak je u svom nalazu istakao da bi bilo najcjelishodnije da tuženi apelantu isplati iznos od 8.490,00 američkih dolara, a apelant tuženom iznos od 2.616,00 libijskih dinara bez obračunavanja kamate. Dalje se navodi da je podneskom broj 022/2 od 7. januara 2002. godine istakao, zapravo postavio, prigovor prebijanja duga. Apelant u toku postupka pred prvostepenim sudom nije prigovarao na način na koji su preračunati libijski dinari u američke dolare, pa ni u smislu kako navodi u žalbi, te stoga taj apelantov prigovor sud ocjenjuje kao neosnovan.
8. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj Rev-480/03 od 26. novembra 2004. godine odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude se navodi da je među strankama bilo sporno da li je tuženi isplatom akontacije ličnog dohotka u iznosu od 2.616.000 libijskih dinara u cijelosti izmirio svoju obavezu prema apelantu, te da je navedenu činjenicu prvostepeni sud utvrdio vještačenjem vještaka finansijske struke koji je dao nalaz i mišljenje da je, s obzirom na kurs libijskih dinara u odnosu na kurs američkih dolara, tuženi isplatom akontacije ličnog dohotka u iznosu od 2.616.000 libijskih dinara isplatio apelantu iznos od 8.490 američkih dolara, te da je tuženi nakon te isplate bio u pretplati za iznos od 33,04 američkih dolara. Na takvo činjenično stanje po nalaženju Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su pravilno odlučili kada su, nakon što su utvrdili osnovanost apelantovog potraživanja u iznosu od 8.490,27 američkih dolara, te osnovanost potraživanja tuženog istaknutog za prebijanje duga u iznosu od 2.116.000 libijskih dinara, te utvrdili da iznos od 2.116.000 libijskih dinara po važećem kursu odgovara iznosu od 8.490,27 američkih dolara (uz pretplatu tuženog od 33,04 američkih dolara), prebili potraživanje tuženog sa potraživanjem tužitelja (što je sve trebalo navesti i u izreci prvostepene presude) i zahtjev apelanta odbili. Dalje se navodi da je neosnovana apelantova tvrdnja da drugostepeni sud nije sa dovoljno pažnje procijenio njegove navode iz žalbe da on osporava način na koji su preračunati libijski dinari u američke dolare jer iz spisa proizlazi da je apelant u postupku prije vještačenja osporavao preračun, a da na preračun libijskih dinara u američke dolare nije imao primjedbi nakon izvršenog vještačenja. Navedeno proizlazi iz činjenice da je apelant, kako je to izričito navedeno na raspravnom zapisniku od 13. novembra 2001. godine, dao izjavu da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka od 18. januara 2001. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant navodi povredu prava iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava na pravičan postupak iz člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant obrazlaže tok predmetnog postupka i pobijane odluke. Apelant navodi da su navodi i tvrdnje prvostepenog, drugostepenog i revizijskog suda iz obrazloženja presuda u izričitoj suprotnosti sa odredbom člana 7. Zakona o parničnom postupku, dokumentacijom koja se nalazi u spisu a na koju se tužilac poziva u svojoj žalbi i reviziji, koji se imaju smatrati sastavnim dijelom ove apelacije i koji jasno i nesumnjivo ukazuju da su ovim odlukama povrijeđena apelantova ustavna prava, imajući u vidu izričitu odredbu člana 7. Zakona o parničnom postupku.
b) Odgovor na apelaciju
10. Vrhovni sud je u svom odgovoru naveo da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje odluke.
11. Kantonalni sud u svom odgovoru na apelaciju navodi da je razloge za donošenje presude broj Gž-787/02 dao u navedenoj presudi, te da oni i dalje stoje i da se ne bi imalo ništa novo istaći. Smatra da ne stoje razlozi navedeni u apelaciji i ne nalazi da je donošenjem osporene presude došlo do kršenja člana II/2. i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. Općinski sud u svom odgovoru na apelaciju navodi da na apelantovu štetu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, najprije zbog toga što je apelantov punomoćnik, nakon što je tužba podnesena 15. novembra 1999. godine, konačno opredijelio tužbeni zahtjev na ročištu od 13. novembra 2001. godine, a glavna rasprava je kod tog suda zaključena 9. januara 2002. godine. Presuda kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev donesena je na temelju svih dokaza koje su i jedna i druga strana ponudile, na osnovu važeće regulative, zbog čega navedeni sud ostaje kod stava izraženog u presudi od 9. januara 2002. godine, koji je potvrđen odlukama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda.
V. Relevantni propisi
13. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:
«Član 7.
Sud je dužan potpuno i istinito utvrditi sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost zahtjeva. Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud je ovlašten izvesti i dokaze koje stranke nisu predložile, ako su ti dokazi značajni za odlučivanje.
Sud je ovlašten utvrditi i činjenice što ih stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2), ali svoju odluku ne može zasnivati na činjenicama o kojima strankama nije dana mogućnost da se izjasne.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svojem uvjerenju na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, a i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.»
14. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94) «Član 336.
Dužnik može prebiti potraživanje koje ima prema povjeriocu sa onim što ovaj potražuje od njega, ako oba potraživanja glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba dospjela.
Član 337.
(1) Prebijanje ne nastaje čim se steknu uvjeti za to, nego je potrebno da jedna strana izjavi drugoj da vrši prebijanje.
(2) Poslije izjava o prebijanju smatra se da je prebijanje nastalo onog časa kad su se stekli uvjeti za to.
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi, mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev- 480/03 od 26. novembra 2004. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Osporenu presudu apelantov advokat je primio je 17. januara 2005. godine, a apelacija je podnesena 18. marta 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelant navodi da je osporenim presudama povrijeđen člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
20. Predmetni postupak, koji je rezultirao osporenom odlukom, odnosi se na postupak u vezi sa isplatom ličnog dohotka, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
21. Iz apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je pravo na pravičan postupak povrijeđeno pogrešnim i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom i proizvoljnom primjenom procesnog prava.
22. Ustavni sud je već ranije zauzeo stav prema kojem je «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena ΄na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu΄ i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona od strane redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava» (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02).
23. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
24. Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u konkretnom slučaju. Iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može se zaključiti da su presudama Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine.
25. Redovni sudovi su u obrazloženjima osporenih presuda naveli precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju donesene presude. Ustavni sud je utvrdio da je Općinski sud u toku predmetnog postupka proveo dokazni postupak u kojem je izvršio uvid u relevantnu dokumentaciju, uvid u nalaz sudskog vještaka, te je nakon ocjene provedenih dokaza i navoda parničnih stranaka utvrdio da je tuženi u cijelosti isplatio zarađene plaće apelantu, te da je isplatom akontacije od 2.616,000 libijskih dinara, koju je apelant primio po nalogu br. 179 dana 29. oktobra 1992. godine (što, kada se izvrši konverzija libijskih dinara u američke dolare predstavlja iznos od 8.490,27 američkih dolara, što je iznos koji apelant i potražuje), a koji apelant iako je obećao nije vratio, tuženi je u cijelosti izmirio svoju obavezu prema apelantu. Naime vještak je u svom nalazu i dodatnom izjašnjenju utvrdio da tuženi nema obaveza prema apelantu već ima pretplatu u iznosu od 33,04 američkih dolara. Navedeni nalaz i mišljenje vještak je dao nakon uvida u kompletnu dokumentaciju u spisu kao i u dokumentaciju kod tuženog. Na navedeni nalaz vještaka apelant i tuženi nisu imali primjedbi. Vrhovni sud je ispitujući postupak pred prvostepenim i drugostepenim sudom utvrdio da su ovi sudovi pravilno odlučili kada su, nakon što su utvrdili osnovanost apelantovog potraživanja u iznosu od 8.490,27 američkih dolara i osnovanost potraživanja tuženog istaknutog za prebijanje duga u iznosu od 2.116.000 libijskih dinara, utvrdili da iznos od 2.116.000 libijskih dinara po važećem kursu odgovara iznosu od 8.490,27 američkih dolara (uz pretplatu tuženog od 33,04 američkih dolara), te prebili potraživanje tuženog sa potraživanjem apelanta i zahtjev apelanta odbili.
26. Apelant nije predočio Ustavnom sudu bilo kakve dokaze iz kojih bi proisteklo da je u konkretnom slučaju primjena procesnog i materijalnog prava bila proizvoljna ili diskriminacijska. Stoga, Ustavni sud neće raspravljati o primjeni i načinu na koji su tumačenje materijalnog prava izvršili redovni sudovi.
27. Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede ustavnog prava apelanta na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
28. U svjetlu zaključka u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan ili da je zakon proizvoljno primijenjen.
30. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić