Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-162/05 (R. L.)
Odluka donesena 12. 04. 2006.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-162/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 04. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici, Jovo Rosić i Seada Palavrić, sudije na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine, u predmetu broj AP-162/05, rješavajući apelaciju Rajka Lazića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rajka Lazića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev- 558/02 od 19. novembra 2004. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rajko Lazić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, koga zastupa Ilija Andrić, advokat iz Modriče, podnio je 31. januara 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-558/02 od 19. novembra 2004. godine.
2. Osnovni sud je presudom, broj P-73/02 od 14. maja 2002. godine, odbio tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se prvotuženi «Bosnaekspres» Doboj i drugotuženi PBS Osnovna banka Doboj obavežu da apelantu solidarno isplate iznos od 12.000,00 KM sa 7% kamata obračunato na dan po pravosnažnosti presude i naknade troškove spora.
3. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu koju je Okružni sud presudom, broj Gž- 434/02 od 10. septembra 2002. godine, djelimično uvažio i prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na drugotuženoga preinačio tako što se drugotuženi PBS Osnovna banka Doboj obavezuje da apelantu isplati iznos od 12.000 KM sa zakonskom kamatom obračunato na dan po pravosnažnosti presude. U dijelu koji se odnosi na prvotuženog «Bosnaekspres» Doboj prvostepena presuda je potvrđena.
4. Protiv drugostepene presude apelant i drugotuženi su izjavili reviziju. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-558/02 od 19. novembra 2004. godine, uvažio reviziju drugotužene i preinačio drugostepenu presudu u stavu 1. izreke tako što je žalbu apelanta na prvostepenu presudu odbio i prvostepenu presudu potvrdio u odnosu na drugotuženog, dok je apelantova revizija odbijena. U obrazloženju presude se navodi da je prema utvrđenom činjeničnom stanju apelant 1. februara 1983. godine sa pravnim predhodnikom prvotuženog Radnom organizacijom «Bosnaekspres» Doboj- Osnovnom organizacijom udruženog rada «Gradsko-prigradski saobraćaj» Doboj zaključio ugovor «u vezi međusobnih obaveza u pogledu uslova i načina za obezbjeđenje radnog mjesta» u toj osnovnoj organizaciji. Tim ugovorom apelant se obavezao da proda pravnom predhodniku drugotužene Privrednoj banci Sarajevo-Osnovnoj banci Doboj-Filijali Doboj 12.000,00 DEM ili istu deviznu protivrijednost na period od deset godina uz kamatu od 7% radi obezbjeđenja radnog mjesta u Osnovnoj organizaciji udruženog rada «Gradskoprigradski saobraćaj» Doboj. Pravni predhodnik prvotuženog se obavezao da će apelantu «obezbjediti radno mjesto u okviru OOUR-a, zavisno od stručne spreme i kvalifikacije oročioca deviznih sredstava, a najdalje do 10. februara 1983. godine». Nije sporno da je takvo radno mjesto pravni predhodnik obezbjedio apelantu. Dalje je utvrđeno da su apelant i pravni predhodnik prvotuženog zaključili još jedan ugovor istog dana i istog sadržaja koji je pored njih potpisalo i ovlašćeno lice pravnog predhodnika drugotužene. Time je pravni predhodnik drugotužene u odnosu na prijem i oročavanje novčanih sredstava prihvatio ugovor zaključen između apelanta i pravnog predhodnika prvotuženog. Nadalje, apelant i pravni predhodnik drugotužene zaključili su istog dana 1. februara 1983. godine ugovor o oročavanju dinarskog štednog uloga u iznosu od 332.149,90 tadašnjih dinara (dinarska protivrijednost iznosa od 409,28 USD i 11.000,00 DEM koje je apelant prodao pravnom predhodniku drugotužene u skladu sa pomenutim ugovorima) na rok od 120 mjeseci uz kamatnu stopu od 7% godišnje počev od 1. februara 1983. godine. Na osnovu tog ugovora apelantu je izdata štednja knjižica na oročeni dinarski iznos od 332.143,90 dinara. Kako je rok oročavanja istekao apelant je tražio vraćanje oročenog iznosa u protivrijednosti na dan uplate u iznosu od 12.000,00 DEM (sada KM) uz ugovorenu kamatu.
5. U obrazloženju presude se navodi da je prvostepeni sud zaključio da je apelant prodao devize i oročio dinarsku štednju, te da je «polog u dinarima kada je bio obezvrijeđen, istopio ... i nestao», a da je sve do tada apelant primao inflatornu kamatu, te da je pozivom na načelo monetarnog nominalizma iz člana 394. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 28/78,39/85 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93 i 3/96) prvostepeni sud odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom. Vrhovni sud je naveo da je po njegovoj ocjeni pravno shvatanje izraženo u prvostepenoj presudi pravilno. Apelant nije oročio iznos od 12.000,00 KM, kako to smatra drugostepeni sud, nego 332.149,90 dinara kao protivrijednost deviza koje je prodao pravnom predhodniku drugotužene i to 409,28 USD i 11.000,00 DEM. Prema tome radi se o dinarskom štednom ulogu oročenom 1. februara 1983. godine na period od deset godina. Prema utvrđenom činjeničnom stanju ovaj dinarski iznos je potpuno obezvrijeđen nakon denominacija dinara u odnosu jedan prema 10.000 po Zakonu o promjeni vrijednosti dinara («Službeni list SFRJ», broj 83/89) i u odnosu jedan prema deset po Zakonu o izdavanju i uvođenju novca Srpske Republike Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Srpskog naroda u BiH», broj 10/92). Sud je naveo da je ulog na štednju, kao u ovom slučaju, vrsta baknarskog novčanog depozita kako to proizilazi iz odredaba čl. 1035. do 1046. Zakona o obligacionim odnosima. Nadalje, sud je naveo da u uslovima visoke inflacije, kao ovdje, primjenjuje se po pravilu načelo monetarnog nominalizma iz člana 394. Zakona o obligacionim odnosima, po kojem kada obaveza ima za predmet svotu novca dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev ako zakon ne određuje nešto drugo. Strogo dejstvo monetarnog nominalizma ublaženo je valorizacijom novčanog iznosa u skladu sa načelom jednake vrijednosti uzajamnih davanja kod dvostranih ugovora, načelom savjesnosti i poštenja (čl. 12. i 15.), odnosno drugim načelima propisanim pomenutim zakonom. Za revalorizaciju u uslovima visoke inflacije nije dovoljna činjenica da je dugovani broj novčanih jedinica znatno obezvrijeđen, već da to uslovljavaju okolnosti pod kojima je zasnovan obligacioni odnos, a što je faktičko pitanje koje se cijeni u svakom pojedinom slučaju analizom ugovornih odredaba, a naročito utvrđenjem cilja koji se njegovim zasnivanjem očekuje. Sud navodi da je u konkretnom slučaju nakon zaključenja ugovora o novčanom depozitu od 1. februara 1983. godine (denominacije dinara i to u visokom stepenu vršene su i poslije 1992. godine u 1993. i 1994. godini), a prije isteka roka oročavanja, došlo do visoke inflacije, te očekivanu dobit nisu mogli ostvariti ni deponent ni banka. Ovo zbog visoke stope inflacije u periodu od 1990. godine do kraja 1993. godine (tužba u ovom sporu je podnesena 1996. godine). U takvoj situaciji obavezivanje drugotužene da apelantu vrati valorizovani iznos štednog uloga bilo bi suprotno ne samo načelu jednake vrijednosti uzajamnih davanja nego i načelu pravičnosti na kojima se zasniva pravilo o valorizaciji novčanih obaveza. U konkretnom slučaju, kada su poslije zaključenja ugovora o oročavanju uloga na štednju apelanta kao deponenta pogodila nepovoljna ekonomska kretanja (inflacija, denominacija) njegov pristanak da štednju i dalje drži kod drugotužene i da joj i dalje bude na raspolaganju njegov novac pod uslovima iz ugovora o štednom ulogu oslobađa ovu tuženu od obaveze da oročena dinarska sredstva sa štednog uloga isplati u valorizovanom iznosu. Sud je dalje naveo da kako apelant nije uspio u sporu sa svojim tužbenim zahtjevom to je njegova revizija kojom je pobijao drugostepenu presudu u odnosu na zakonsku zateznu kamatu i parnične troškove odbijena kao neosnovana.
6. Apelant navodi povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da je presuda Vrhovnog suda nezakonita i neosnovana navodeći da je na osnovu pogrešnog shvatanja navedenog suda, da apelant nije oročio iznos od 12.000,00 KM nego iznos od 321.239,65 dinara, te da se radi o oročenom dinarskom štednom ulogu, isti sud pogrešno primjenio odredbu člana 1035. stav 1 Zakona o obligacionim odnosima.. Rok vraćanja je bio deset godina i tuženi su bili dužni vratiti novac tokom 1992. i 1993. godine odnosno prije vremena visoke inflacije, a što oni nisu učinili svojom krivicom, te da apelant ne može trpjeti zbog visoke inflacije za koju nije on kriv nego tuženi koji na vrijeme nisu vratili uloženi novac i to u deviznim sredstvima. Prema tome, po mišljenju apelanta kako drugotužena zbog svojih propusta nije apelantu na vrijeme vratila novčana sredstva ista se ne može osloboditi od obaveze da apelantu sada vrati uložena devizna sredstva ili valorizovana dinarska sredstva obračunata u konvertibilnim markama.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
11. Apelant kršenje prava na imovinu nije posebno obrazložio, niti se konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da je ovo njegovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
12. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04 od 17. februara 2005. godine).
13. Također, Ustavni sud općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U -29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).
14. U konkretnom slučaju, u postupku koji je okončan osporenom odlukom utvrđeno je da apelant nije oročio iznos od 12.000,00 DEM nego iznos od 332.149,90 dinara, te da se stoga radi o dinarskom štednom ulogu oročenom 1. februara 1983. godine na period od deset godina. Sudovi su dalje utvrdili da je pomenuti dinarski iznos potpuno obezvrijeđen nakon denominacije dinara, te da je do tada apelant primao inflatornu kamatu. Nadalje je utvrđeno da se u uslovima visoke inflacije primjenjuje pravilo monetarnog nominalizma iz člana 394. Zakona o obligacionim odnosima, te da je njegovo strogo dejstvo ublaženo valorizacijom novčanog iznosa u skladu sa načelom jednake vrijednosti uzajamnih davanja kod dvostranih ugovora, načelom savjesnosti i poštenja odnosno drugim načelima propisanim pomenutim zakonom. Također je utvrđeno da zbog visoke inflacije do koje je došlo poslije zaključenja ugovora, a prije isteka roka oročavanja, očekivanu dobit nisu mogli ostvariti ni deponent ni banka, te da bi obavezivanje drugotužene da apelantu vrati valorizovani iznos štednog uloga bilo suprotno ne samo načelu jednake vrijednosti uzajamnih davanja nego i načelu pravičnosti na kojima se zasniva pravilo o valorizaciji novčanih obaveza. Također je utvrđeno da je apelant i nakon nepovoljnih ekonomskih kretanja pristao da i dalje kod drugotužene drži štednju na način da drugotuženoj i dalje bude na raspolaganju njegov novac pod uslovima iz ugovora o štednom ulogu, te da navedeno drugotuženu oslobađa od obaveze da oročena dinarska sredstva sa štednog uloga isplati u valorizovanom iznosu.
15. Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju način na koji je Vrhovni sud tumačio pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim, te da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić