Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-567/05 (N. D.)
Odluka donesena 12. 04. 2006.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-567/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 04. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine, u predmetu broj AP-567/05, rješavajući apelaciju Nikice Daničića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikice Daničića, podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj Gž-2/05 od 9. februara 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Nikica Daničić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Neuma, podnio je, 16. marta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj Gž-2/05 od 9. februara 2005. godine.
2. Sud BiH je rješenjem, broj P-11/04 od 28. decembra 2004. godine, koje je potvrđeno drugostepenim rješenjem Suda BiH, broj Gž-2/05 od 9. februara 2005. godine, odbacio kao neblagovremenu apelantovu tužbu iz radnog spora radi poništenja rješenja o disciplinskoj odgovornosti drugostepene komisije Državne granične službe kojim mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 15% prosječne plate ostvarene u posljednja tri mjeseca.
3. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da se Općinski sud u Čapljini rješenjem, broj P-251/04 od 6. septembra 2004. godine, oglasio nenadležnim za rješavanje po apelantovoj tužbi i predmet dostavio Sudu BiH kao stvarno nadležnom. Nadalje je u osporenom rješenju navedeno da je apelant rješenje drugostepene komisije Državne granične službe, kojim mu je izrečena novčana kazna, primio 28. maja 2003. godine, a da je tužbu za pokretanje radnog spora podnio Općinskom sudu u Čapljini 21. jula 2004. godine, dakle nakon proteka roka od godinu dana predviđenog članom 45. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“, broj 32/00). Sud BiH je, stoga, zaključio da apelantovu tužbu odbaci zbog neblagovremenosti.
4. Sud BiH je u osporenom rješenju, također, ukazao na činjenicu da je apelant nakon prijema rješenja disciplinske komisije Državne granične službe podnio tužbu redovnom sudu – Općinskom sudu u Neumu, 21. jula 2003. godine, ali je tužba rješenjem, broj P-24/03 od 14. januara 2004. godine, odbačena zbog nenadležnosti suda za postupanje. Međutim, kako je nadalje navedeno u osporenom rješenju, apelant nije protiv rješenja Općinskog suda u Neumu podnio žalbu, iako mu je data pouka o pravnom lijeku, pa je to rješenje postalo pravosnažno.
5. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Ervopske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, jer po njegovom mišljenju „tužba nije zastarjela nego je za tu pravnu situaciju kriv sud u Neumu, odnosno Čapljini koji su apelantu dali pogrešne pravne lijekove, te je apelant usljed toga izgubio vrijeme obraćajući se nenadležnim sudovima.“
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, apelant je podnio tužbu u vezi radnog spora radi poništenja rješenja o disciplinskog kazni nakon proteka prekluzivnog roka. Na taj način apelant je propustio da iscrpi djelotvorne pravne lijekove moguće po zakonu čime se lišio mogućnosti da dođe do konačne odluke koja bi mogla biti predmet ispitivanja Ustavnog suda u smislu principa iz prethodnog stava ove odluke. Nije od značaja apelantovo isticanje da je za nastalu pravnu situaciju kriv redovni sud u Neumu, odnosno Čapljini jer su apelantu dali pogrešne upute o pravnim lijekovima. Naime, apelant je propustio da ospori rješenje Općinskog suda u Neumu kojim je njegova tužba odbačena zbog nenadležnosti, kako je to i Sud BiH obrazložio. Ne stoje apelantovi navodi ni o krivici Općinskog suda u Čapljini, s obzirom da se rješenjem od 6. septembra 2004. godine taj sud pravilno oglasio nenadležnim i predmet proslijedio Sudu BiH na postupanje, a Sud BiH je kao relevantan datum podnošenja uzeo u obzir datum kada je apelant podnio tužbu Općinskom sudu u Čapljini, te od tog datuma računao rok od godinu dana iz člana 45. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić