Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1052/05 (J. R.)
Odluka donesena 12. 04. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1052/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 04. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine, u predmetu broj AP-1052/05, rješavajući apelaciju Jelene Reljić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jelene Reljić, podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Gž-499/04 od 23. decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jelena Reljić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnijela je, 14. aprila 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne u Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Gž-499/04 od 23. decembra 2004. godine.
2. Osnovni sud Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je presudom, broj Mal-216/03 od 28. septembra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, broj Gž-499/04 od 23. decembra 2004. godine, apelantičinu tužbu za naknadu štete u odnosu na tuženog KUD „Prosvjeta“ odbio kao neosnovanu, a u odnosu na Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine odbacio. U presudi je, također, primljeno na znanje povlačenje apelantičine tužbe u odnosu na trećetuženog Slobodana Radovića. Apelantica je u tužbi tražila naknadu štete za stvari koje su joj ukradene iz hotelske sobe za vrijeme boravka na ekskurziji u Turskoj, navodeći da su tuženi po principu objektivne i subjektivne odgovornosti doprinijeli nastanku štete.
3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je u dokaznom postupku pred tim sudom utvrđeno da je apelantica u potpunosti odgovorna za nastanak štetnog događaja, jer sporne noći kada su joj ukradene stvari nije zaključala sobu, odnosno samo je pritvorila vrata od hotelske sobe u kojoj je boravil,a također, iako je od strane organizatora putovanja bila obavještena o takvoj mogućnosti, nije vrijedne stvari pohranila u sef koji je bio iznajmljen za potrebe grupe, nego je vrijedne stvari držala u sobi.
4. Apelantica je navela da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je nezadovoljna zaključkom redovnih sudova o nepostojanju odgovornosti tuženih za nastalu štetu, i, u suštini je ponovila navode iz tužbe o tome da smatra tužene odgovornim jer nisu ispunili svoju obavezu i brinuli o članovima grupe i njihovim stvarima.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
7. Iako je apelantica osporila samo drugostepenu odluku donesenu u parničnom postupku, nesporno je da se njeni navodi odnose i na prvostepeni postupak s obzirom da je osporenom odlukom potvrđena prvostepena presuda u cijelosti. Apelantica je u parničnom postupku ostvarila pravo da se odlučuje o njenim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u dvostepenom sudskom postupku. Redovni sudovi su utvrdili relevantne činjenice i obrazložili svoj zaključak o nepostojanju odgovornosti tuženog za nastalu štetu. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice. Nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
8. Ustavni sud zaključuje da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić