Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1061/05 („Slatina Nova“ d.o.o Cazin)

Odluka donesena 12. 04. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1061/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 04. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine, u predmetu broj AP-1061/05, rješavajući apelaciju „Slatina Nova“ d.o.o. Cazin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Slatina Nova“ d.o.o.

Cazin, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-165/03 od 18. januara 2005. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj PŽ-193/01 od 8. maja 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Slatina Nova“ d.o.o Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnio je, 18. aprila 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-165/03 od 18. januara 2005. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj PŽ-193/01 od 8. maja 2002. godine.

a) parnični postupak po tužbi GP „Rad“ Cazin protiv apelanta

2. Općinski sud u Cazinu je presudom, broj Ps.13/97 od 5. juna 2001. godine, ukinuo u cjelosti platni nalog tog suda, broj PLP-1/96 od 28. maja 1996. godine, donesen u postupku po tužbi GP „Rad“ Cazin (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi isplate iznosa od 15.071,90 KM na ime poreza na promet nekretnina. Općinski sud je utvrdio da su tužitelj i apelant zaključili ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora u Cazinu, za koji je tužitelj apelantu isplatio kupoprodajnu cijenu i platio porez na promet nekretnina shodno članu 4. Zakona o porezu na promet nepokretnosti. Nadalje je Općinski sud zaključio da se ne može prihvatiti pozivanje tužitelja na član 3. kupoprodajnog ugovora kojim se apelant obavezao na podmirenje „eventualnih obaveza prema društvu“, jer stranke obavezu plaćanja poreza na promet nepokretnosti nisu mogle na drugi način ugovoriti, te da je odredba ugovora kojom je drugačije ugovoreno ništava. Tužitelj je protiv presude Općinskog suda podnio žalbu Kantonalnom sudu.

3. Kantonalni sud je presudom, broj PŽ-193/01 od 8. maja 2002. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, broj Rev-165/03 od 18. januara 2005. godine, uvažio žalbu tužitelja i presudu Općinskog suda od 5. juna 12001. godine preinačio na način da je ostavio na snazi platni nalog Općisnkog suda, broj PLP-1/96 od 28. maja 1996. godine i obavezao apelanta na plaćanje iznosa iz platnog naloga. Kantonalni sud je, u suštini, zaključio da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da se ugovorom nije moglao drugačije urediti pitanje obaveze plaćanja poreza na promet nepokretnosti. Naime, kako se članom 3. kupoprodajnog ugovora apelant obavezao da snosi „eventualne obaveze prema društvu“, što uključuje i porez koji je ranije platio tužitelj, apelant je obavezan na nadoknadu iznosa tužitelju na ime plaćenog poreza.

b) upravni postupak razreza poreza na promet nepokretnosti koja je bila predmet ugovora o kupoprodaji tužitelja i apelanta

4. Rješenjem Opštinskog sektora društvenih prihoda opštine Cazin, broj 04-455-7/95 od 13. oktobra 1995. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalnog ministarstva finansija, broj 02-413-14/96 od 9. januara 1996. godine, izvršen je razrez poreza na promet nepokretnosti koja je bila predmet kupoprodajnog ugovora između tužitelja i apelanta u iznosu od 15.071,90 DEM. U drugostepenom rješenju je odbačena apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja o razrezu poreza uz obrazloženje da apelant nije stranka u postupku te da nije ovlašten za podnošenje žalbe.

5. Vrhovni sud je presudom, broj U-472/97 od 27. januara 1999. godine, odbio tužbu tužitelja kojom je osporeno drugostepeno rješenje poreskog organa o razrezu poreza.

6. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer mu nije bilo omogućeno da učestvuje u upravnom postupku utvrđivanja osnovice za razrez poreza koji je prethodio donošenju osporenih presuda. Zbog toga je apelant, kako je naveo, bio onemogućen da ističe prigovore koji bi zasigurno utjecali na visinu poreza, a koje tužitelj nije istakao. Apelant smatra da je u upravnom postupku došlo i do povrede njegovog prava na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, jer je odbačena njegova žalba na rješenje kojim je određena visina poreza, pa je „objektivno bio onemogućen da koristi dozvoljena pravna sredstva u cilju zaštite umanjenja zakonito stečene imovine.“ Zbog toga su, kako je nadalje naveo apelant, i osporene presude donesene na štetu apelanta, a u korist tužitelja, čime je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. Apelant je osporio presude koje su donesene u parničnom postupku u kojem je utvrđena njegova obaveza da tužitelju nadoknadi iznos koji je tužitelj platio na ime poreza na promet nepokretnosti. U tom postupku se nije utvrđivala visina poreza nego je to bio predmet upravnog postupka koji je okončan presudom Vrhovnog suda iz 1999. godine u kojem apelant nije bio stranka, odnosno u kojem je odbačena njegova žalba kao žalba neovlaštenog lica. Iako apelant osporava presude donesene u parničnom postupku, njegovi navodi o povredi ustavnih prava i prava iz Evropske konvecnije se u cijelosti odnose na upravni postupak. U parničnom postupku je samo utvrđena apelantova obaveza da tužitelju nadoknadi plaćeni porez na promet nepokretnosti, a apelant nije osporio valjanost takvog utvrđenja sudova. Stoga, Ustavni sud stoga smatra apelantove navode očigledno neosnovanim.

10. Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da nije potrebno meritorno ispitivanje.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1061/05 („Slatina Nova“ d.o.o Cazin) | Sudska praksa | Aktio