Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-768/06 (I. M.)
Odluka donesena 12. 04. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-768/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 04. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Mato Tadić predsjednik, Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici i Jovo Rosić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine, u predmetu AP- 768/06, rješavajući apelaciju Ilije Mikulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je Odluku o dopustivosti Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Mikulića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Fedracije Bosne i Hercegovine broj Rev-706/04 od 12. januara 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-859/04 od 30. juna 2004.
godine i presude Opštinskog suda u Maglaju broj P-142/03 od 18. marta 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana
1. Ilija Mikulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 4. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-706/04 od 12januara 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-859/04 od 30. juna 2004. godine i presude Opštinskog suda u Maglaju (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj P -142/03 od 18. marta 2004. godine.
2. Apelant je u mjesecu maju 1992 godine zajedno sa porodicom, zbog ratnih dejstava napustio nekretnine koje je posjedovao. Tokom rata apelantove nekretnine su srušene i spaljene. Smatrajući da odgovornost za nastalu štetu na njegovim nekretninama snosi opština na čijem se području nekretnina nalazi, podnio je tužbu protiv Opštine Maglaj (u daljnjem tekstu: tužena) u kojoj je alternativno zahtjevao da mu tužena izgradi za vrijeme rata srušenu zgradu i prateće objekte ili nakanadi štetu u iznosu od 120.000,00 KM Opštinski sud je osporenom presudom koja je potvrđena osporenom presudom Kantonalnog suda, odbio tužbeni zahtjev apelanta sa obrazloženjem da tužena predmetne nekretnine nikada nije stavljala pod svoju upravu ni u ratnom ni u posljeratnom periodu, te da stoga i ne može biti odgovorna za štetu nastalu usnjed ratnih dejstava. Nakon provedenih dokaza Opštinski sud je utvrdio da tužena nema pasivnu legitimaciju i apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom..
3. Protiv presude Kantonalnog suda apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj Rev-706/04 od 12. januara 2006. odbio kao neosnovanu. Cjeneći navode revizije i postupak pred Kantonalnim sudom i Opštinskim sudom, Vrhovni sud smatra da apelant nije dokazao da su njegove, za vrijeme rata srušene i zapaljene, nekretnine stavljane pod upravu tužene ili da ih je tužena dodjeljivala na korištenje privremenim korisnicima. Zaključak Vrhovnog suda je da ne postoji propis na osnovu kojeg bi tužena bila odgovorna za nastalu štetu, odnosno da su nižestepeni sudovi osnovano utvrdili da tužena nije štetnik, niti postoji njena odgovornost za radnje drugog, pa dakle, ni njena pasivna legitimacija za naknadu štete.
4. Nakon presude Vrhovnog suda apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj ponavljajući navode iz tužbe, žalbe i revizije ističe da je njegova imovina bila napuštena samim tim što je on sa porodicom, usljed ratnih dejstava napustio i da je tužena imala obavezu da se stara o njoj. Smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima kaja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji oopravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršnjje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštičenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno»
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005.godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U susštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na njegovom nezadovoljstvu osporenim presudama. Međutim, apelant nije naveo nijednu činjenicu ili dokaz kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje i učinio ih vjerovatnim. Osim toga Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju, ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev « prema tuženoj Opštini Maglaj u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant nijednim dokazom nije učinio vjerovatnim da je tužena Opština Maglaj pasivno legitimisana i time odgovorna za nastalu štetu na njegovim nekretninama tokom ratnih dejstava. Nesporne okolnosti da je apelant tokom ratnih dejstava napustio svoje nekretnine, da su u tom periodu srušene i spaljene i da se nalaze na području tužene Opštine Maglaj, same po sebi ne uspostavljaju odgovornost tužene. U smislu čl. 7, 8. i 9 Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti («Službeni list RBiH», br.11/93 i 13/94), predviđen je postupak u kojem se nekretnina posebnim rješenjem proglašava napuštenom i na osnovu tog rješenja stavlja pod upravu nadležne opštine.Ovaj zakon prestao je da važi 1998. godine od kada se primjenjuje Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama, koji u članu 2. nalaže nadležnim organima u Federaciji BiH da prestanu sa poduzimanjem radnji kojima se nekretnine u svojini građana proglašavaju napuštenim ili stavljaju pod upravu opštine. Stoga, na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da apelant nije dokazao, niti je ponudio dokaze i činjenice da je tužena njegove nekretnine proglašavala napuštenim, stavljala pod svoju upravu ili dodjeljivala drugim korisnicima za vrijeme važenja starog ili novog zakona, iz čega proizlazi da ne može biti ni dogovorna za štetu koja je nastupila na apelantovim nekretninama za vrijeme trajanja ratnih dejstava. Slijedi da u konkretnom slučaju očigledno (prima facie) nema kršenja apelantovih prava na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić