Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1231/05 (M. H.)

Odluka donesena 12. 04. 2006.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Miješanje u imovinu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1231/05

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 04. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1231/05, rješavajući apelaciju Mirsada Husića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Jovo Rosić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirsada Husića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-953/04 od 28.

februara 2005. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mirsad Husić (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 30. maja 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-953/04 od 28. februara 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda i Općine Visoko, Sekretarijat za urbanizam i stambeno-komunalne poslove (u daljnjem tekstu: Općina Visoko), zatraženo je 9. decembra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovore na apelaciju Kantonalni sud i Općina Visoko dostavili su 22. i 26.

decembra 2005. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 28. marta 2006. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 2. februara 1990. godine zaključio ugovor sa Zanatskom zadrugom „Mala privreda“ iz Visokog (u daljnjem tekstu: Zanatska zadruga), kojim je ugovoreno da će Zanatska zadruga, u ime apelanta i ostalih investitora, voditi sve poslove u vezi sa izgradnjom zanatsko-proizvodnog centra „Ozrakovići“, uključujući i poslove u vezi sa eksproprijacijom zemljišta potrebnog za izgradnju navedenog zanatsko-proizvodnog centra. U tu svrhu apelant je, na ime naknade za zemljište koje je eksproprirala Općina Visoko, nakon potpisivanja navedenog ugovora, uplatio iznos od 5.796 tadašnjih YU dinara.

7. Rješenjem broj 03/3-475-59/90 od 20. februara 1990. godine Općina Visoko je usvojila prijedlog Zanatske zadruge, te eksproprirala određene nekretnine u svrhu izgradnje zanatsko-proizvodnog centra u „Ozrakovićima“. Dakle, korisnik eksproprijacije bila je Zanatska zadruga. Međutim, Općina Visoko nikad nije provela eksproprijaciju, odnosno zemljište nije predala Zanatskoj zadruzi kao korisniku eksproprijacije, na kojem bi se onda izgradio zanatsko-proizvodni centar „Ozrakovići“ u kojem bi apelant i ostali investitori obavljali svoju poslovnu djelatnost, na temelju ugovora zaključenog sa Zanatskom zadrugom 6. februara 1990. godine.

8. Apelant je 26. novembra 1999. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv Općine Visoko, tražeći ispunjenje ugovora tj. predaju zemljišta za izgradnju ili isplatu protuvrijednosti koju je dao za lokaciju na kojoj je trebalo izgraditi zanatsko-poslovni centar. Općinski sud je donio Presudu broj P-602/99 od 17. aprila 2003. godine kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev.

9. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-953/04 od 28. februara 2005. godine uvažio žalbu Općine Visoko, te preinačio prvostepenu presudu Općinskog suda tako da je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je naglasio da je iz činjeničnog stanja, koje je utvrđeno u prvostepenom postupku, nesporno da apelant i Općina Visoko nisu bili ni u kakvom obligaciono-pravnom odnosu, jer međusobno nisu zaključivali bilo kakve ugovore u vezi sa predmetom konkretnog spora.

10. Stoga je Kantonalni sud zaključio da Općina Visoko nije pasivno legitimirana u ovom sporu, a sama činjenica da je Zanatska zadruga sporni novčani iznos, koji je apelant uplatio na ime kupovine lokacije u zanatskom centru „Ozrakovići“ uplatila na račun Općine Visoko nije od značaja u konkretnom sporu, jer se iz navedenog može zaključiti da je apelant u ugovornom odnosu samo sa Zanatskom zadrugom a ne i sa Općinom Visoko. Osim toga, Kantonalni sud je dodao i da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz da je u ugovornom odnosu sa Općinom Visoko, iako je to bio dužan učiniti u skladu sa odredbom člana 203. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 42/98 i 3/99).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na druge osobe kojima je Općina Visoko isplatila novac, koji su uplatili na ime izgradnje zanatsko-poslovnog centra u „Ozrakovićima“, te da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda nametnut pretjeran teret u pogledu njegove imovine, kao i da Kantonalni sud nije izveo pravilan zaključak u pogledu postojanja pasivne legitimacije Općine Visoko. Iz navedenih razloga, apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

b) Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud i Općina Visoko smatraju da je apelacija neosnovana, ostaju kod razloga iz osporene presude i predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

13. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 42/98 i 3/99) „Član 203.

Svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima zasniva svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.“

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-953/04 od 28. februara 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 30. aprila 2005. godine, a apelacija je podnesena 30. maja 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelant pobija navedenu presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

k) Pravo na imovinu.“

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

20. Ustavni sud primjećuje da je predmetni spor vođen zbog ispunjenja ugovora ili isplate novčanog iznosa, te, stoga, konstatira da je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv u konkretnom slučaju.

21. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo odnose se na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu.

22. Prilikom ispitivanja je li došlo do povrede prava na imovinu, treba dati odgovore na pitanja kako slijedi: a) radi li se o imovini koja spada pod zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju; b) je li bilo miješanja u imovinu; c) u sklopu kojeg od navedena tri pravila miješanje može biti razmatrano, d) slijedi li miješanje legitimne ciljeve u javnom ili općem interesu;

e) je li miješanje proporcionalno, tj. postoji li fer balans između zahtjeva za općim interesom zajednice i zahtjeva za zaštitom individualnih osnovnih prava; i f) je li miješanje u skladu sa principom pravne sigurnosti ili zakonitosti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Latardis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine).

23. U konkretnom slučaju, postoji imovina zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je apelant potraživao novčani iznos koji je uplatio na ime kupovine lokacije u zanatsko-poslovnom centru ili davanje zemljišta za izgradnju. Međutim, odbijanjem Kantonalnog suda da udovolji apelantovom tužbenom zahtjevu u pogledu isplate određenog novčanog iznosa ili davanja zemljišta za izgradnju, nije došlo do miješanja u apelantovu imovinu.

24. Ovakav zaključak Ustavni sud temelji na nespornoj činjenici da Kantonalni sud nije ulazio u osnovanost apelantovog prava na isplatu novčanog iznosa ili davanje zemljišta radi izgradnje. Kantonalni sud je odbio apelanta temeljem odredbe člana 203. Zakona o parničnom postupku, zbog toga što apelant svoj zahtjev nije potkrijepio dokazima da se nalazio u ugovornom odnosu sa Općinom Visoko i tako dokazao da je ona pasivno legitimirana u ovom slučaju, tj. da Općinu Visoko tereti određena obaveza čije ispunjenje apelant ima pravo tražiti. Dakle, Kantonalni sud je samo utvrdio da Općina Visoko nema građanskopravnu legitimaciju (legitimatio ad causam) u ovom slučaju, s obzirom da nije u bilo kakvom ugovornom ili nekom drugom pravnom odnosu sa apelantom, da bi ju tako mogla teretiti određena obaveza a da bi apelantu pripadalo građanskopravno ovlaštenje da zahtijeva ispunjenje takve obaveze. Stoga i nije bilo miješanja u apelantovu imovinu. Kantonalni sud samo je utvrdio da je tužba usmjerena protiv nekog ko ne može biti stranka u postupku, jer nema građanskopravnu legitimaciju, dok na bilo koji način nije raspravljano o osnovanosti apelantovog prava na potraživanje novčanog iznosa ili predaju zemljišta za građenje.

25. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

26. Nije bilo miješanja u apelantovu imovinu zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom da je utvrđeno da apelant nije uspio dokazati da kod tuženog postoji građanskopravna legitimacija, temeljem koje se tuženi tereti određenom obavezom, a apelant ima ovlaštenje da zahtijeva ispunjenje takve obaveze. Stoga nije bilo ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

27. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1231/05 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio