Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-163/05 („STOČAR“ A.D. – BANJA LUKA)
Odluka donesena 12. 04. 2006.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-163/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 04. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Mato Tadić, predsjednik, Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici, Jovo Rosić i Seada Palavrić, sudije na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine, u predmetu broj AP-163/05, rješavajući apelaciju „STOČAR“ A.D. – BANJA LUKA, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „STOČAR“ A.D. – BANJA LUKA, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-453/02 od 27. maja 2004. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci, broj Pž-159/00 od 31. decembra 2001. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci, broj Ps-196/98 od 11. aprila 2000. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „STOČAR“ A.D. – BANJA LUKA (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je, 31.
januara 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev- 453/02 od 27. maja 2004. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Pž-159/00 31. decembra 2001. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Ps-196/98 od 11. aprila 2000. godine. Apelant je dopunio apelaciju 19. decembra 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj Ps-196/98 od 11. aprila 2000. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Pž-159/00 od 31. decembra 2001. godine, apelant je obavezan da Gradu Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 70.447,30 KM na ime glavnog duga, što predstavlja vrijednost 6.635 kg junećeg mesa bez kosti po cijeni od 10.78 KM za 1 kg mesa, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 19. oktobra 1998. godine, kao datuma podnošenja tužbe, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.766 KM. Prvostepeni i drugostepeni sud su utvrdili da se apelant sa tužiteljem nalazio u poslovnom odnosu temeljem zaključenog ugovora, od 6. jula 1987. godine, o uskladištenju i čuvanju 19 tona junećeg mesa, prema kojem je apelant bio obavezan da primi i čuva meso koje mu tužitelj isporučuje. Prilikom posljednjeg popisa rezervi, 17. februara 1998. godine, sačinjen je zapisnik na koji nije bilo primjedbi, kojim je konstatirano da apelantu, kao ostavoprimcu, nedostaje 6.635 kg. junećeg mesa bez kosti, te da je usljed nastalog manjka tužitelju, kao ostavodavcu, nastala šteta.
3. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-453/02 od 27. maja 2004. godine, odbijena je kao neosnovana revizija apelanta izjavljena protiv navedene drugostepene presude. Vrhovni sud je naglasio da apelant u reviziji ističe prigovore činjenične prirode koji se ne mogu razmatrati, a koje apelant nije isticao u postupcima pred Osnovnim sudom i Okružnim sudom. Navedeni prigovori sastoje se u tvrdnjama apelanta da su navedenu količinu mesa od njega izuzela treća lica u toku ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini za ishranu Vojske Republike Srpske, te da su ta treća lica imala saglasnost za izuzimanje mesa u navedenoj količini, koju je navodno dao tužitelj.
4. Apelant smatra da predmetni sudski postupci u cijelini nisu bili pravični u smislu standarda koje propisuje član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, što se ogleda u tome da u osporenim presudama na pravilno utvrđeno činjenično stanje, nije pravilno primjenjeno materijalno pravo, te da su počinjene bitne povrede parničnog postupka.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.
7. U odnosu na prigovore apelanta da predmetni sudski postupci u cijelini nisu bili pravični, u smislu stanadarda člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud naglašava kako na osnovu apelacije i dostavljene dokumentacije nije utvrdio da postoji bilo šta što bi ukazivalo da je redovnim sudovima, koji su odlučivali u ovom predmetu, manjkala nepristrasnost ili da su predmetni sudski postupci na bilo koji drugi način bili nepravični. Ustavni sud smatra da samo apelantovo nezadovoljstvo ishodom predmetnih sudskih postupaka, ne može predstavljati „opravdane navode“ u smislu pozivanja na kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud naglašava da prema svojoj ustaljenoj praksi nije njegov zadatak da ispituje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, niti primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova, ukoliko to ne ukazuje da se radi o povredi Ustava Bosne i Hercegovine. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne vidi ništa što bi moglo ukazivati da se eventualno radi o povredi Ustava Bosne i Hercegovine, a apelantovi navodi da je došlo do procesnih povreda su paušalni, kao i njegovi navodi da je do manjka mesa došlo bez njegove odgovornosti, obzirom da je svojom krivicom propustio da to pitanje postavi tokom prvostepenog i drugostepenog postupka, kada se o njemu moglo raspravljati. Stoga, slijedi da apelant ni u ovom dijelu nema „opravdan zahtijev“ u vezi pozivanja na kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedi da je predmetna apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić