Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1035/05 (R. B.)
Odluka donesena 12. 04. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1035/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 04. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine, u predmetu broj AP-1035/05, rješavajući apelaciju Ratka Boljanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ratka Boljanića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev- 248/03 od 11. marta 2005. godine, presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-6/03 od 28. februara 2003. godine i presude Osnovnog suda u Foči broj P-217/01 od 10. oktobra 2002. godine, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ratka Boljanića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev- 248/03 od 11. marta 2005. godine, presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-6/03 od 28. februara 2003. godine i presude Osnovnog suda u Foči broj P-217/01 od 10. oktobra 2002. godine, u odnosu na pravo na povratak izbjeglih i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ratko Boljanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, koga zastupa Mile Čajević advokat iz Foče, podnio je 14. aprila 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-248/03 od 11. marta 2005. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-6/03 od 28. februara 2003. godine i presude Osnovnog suda u Foči broj P-217/01 od 10. oktobra 2002. godine.
2. Apelant je prije otpočinjanja ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini bio zaposlen u RO PTT „Goražde“. U cilju rješavanja stambenog pitanja svog radnika i njegove porodice navedena radna organizacija je zaključila ugovor o kupoprodaji jednog stana koji se nalazi u Foči u ulici Svetosavska b.b. (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Pravo na dodjelu predmetnog stana apelantu je utvrđeno pravosnažnim odlukama RO PTT „Goražde“ br. 040-1092/88 od 28. aprila 1988 i 040- 1092/88 od 23. marta 1988. godine. Useljenje apelanta u predmetni stan bilo je planirano za 1. maj 1992. godine, do koga nije došlo zbog ratnih dejstava, usljed kojih je bio onemogućen tehnički pregled i prijem objekta i izdavanje upotrebne dozvole za isti. Zbog toga se apelant nikad nije uselio u predmetni stan niti je zaključio ugovor o korištenju istog sa nadležnim organom. Apelant je početkom izbijanja ratnih dejstava sa porodicom izbjegao u Vankuver-Kanada, gdje se i sada nalazi. Nakon odlaska iz Bosne i Hercegovine apelantu je prestao radni odnos u organizacijama koje su postale pravni sljednici RO PTT „Goražde“.
3. Predmet spora u parnici koja je okončana presudama koje se pobijaju apelacijom je tužbeni zahtijev apelanta da se na osnovu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) donese presuda kojom će se utvrditi da je ništavo i da ne proizvodi pravno dejstvo rješenje broj 1030/96 od 10. aprila 1996. godine kojim je M.L. dodijeljen na korištenje predmetni stan od strane organizacija koje su pravni sljednici RO PTT „Goražde“. Postavljenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio i da se utvrdi da je ništav ugovor o korištenju predmetnog stana broj 2581/96 od 1. oktobra 1996. godine, zaključen između Zajednice stanovanja u Foči sa jedne strane i M.L. sa druge strane, kao i da se M.L. obaveže da isprazni predmetni stan od lica i stvari.
4. Redovni sudovi su odbili apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan, obzirom da su zaključili da apelant nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima – Prečišćeni tekst („Službeni list SR BiH“, br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službeni glasnik RS“, br. 19/93, 12/99 i 31/999) iako je imao pravosnažno rješenje o dodjeli stana na korištenje koje predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan, jer apelant nije uselio u predmetni stan, niti je zaključio ugovor o korištenju stanarskog prava. Apelantu je prestao radni odnos kod pravnih sljednika davaoca predmetnog stana na korištenje dana 27. maja 1992. godine, na koji način mu je prestalo svojstvo zaposlenog radnika, čime je otpao i osnov za rješavanje njegovog stambenog pitanja, što je opravdan razlog za stavljanje van snage odluke, odnosno rješenja o dodijeli predmetnog stana na korištenje iako je ono postalo pravosnažno. Stoga je davalac predmetnog stana na korištenje, kao nosilac prava raspolaganja na istom, predmetni stan mogao dodijeliti drugom licu koje je kod njega zaposleno, te stoga navedena rješenja o dodijeli predmetnog stana na korištenje, kao ni ugovor o korištenju predmetnog stana, nisu ništavi.
5. Apelant smatra da osporene presude redovnih sudova krše njegovo pravo na imovinu zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i njegovo pravo na povratak kao izbjeglice koje je zaštićeno članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da je neprihvatljivo stanovište redovnih sudova da predmet zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti samo imovina, a ne i pravo na sticanje te imovine. Apelant smatra da je onemogućen u sticanju stanarskog prava, upravo iz razloga na koje on nije mogao uticati, pa mu je kao izbjeglom licu moralo biti omogućeno da to pravo i realizuje, odnosno da useli u predmetni stan i zaključi ugovor o korištenju istog. Dopustivost u odnosu na pravo na imovinu
6. Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
7. Povredu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju apelant vidi u tome što mu nije omogućeno da se useli u predmetni stan i zaključi ugovor o korištenju istog, na temelju rješenja o njegovoj dodjeli.
8. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, dok ne daje pravo na sticanje imovine (vidi na primjer presudu Evropskog suda za ljudska prava, Marckx, od 13. juna 1979. godine serija A-31). Navedeno stanovište konstantno podržava i Ustavni sud u svojoj dosadašnjoj praksi, te naglašava da ni član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širu zaštitu od člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. njime se samo štiti postojeća imovina dok se ne daje pravo na sitcanje imovine u budućnosti. Navedeni član Ustava Bosne i Hercegovine može se primjeniti samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne na postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju, predmet spora pred redovnim sudovima nije bila apelantova imovina, obzirom da apelant nije bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može primjeniti član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na pravo na povratak izbjeglih i raseljenih lica
10. Prilikom ispitivanja dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
12. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno“.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.
14. Ustav Bosne i Hercegovine štiti pravo na povratak izbjeglica i raseljenih lica u svoje domove u kojima su živjeli prije otpočinjanja ratnih dejstava. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je to pravo povrijeđeno zato što mu nije dozvoljeno da useli u predmetni stan i da zaključi ugovor o korištenju istog. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je nesporno da u predmetnom stanu apelant nikad nije živio, odnosno isti nije bio njegov dom niti njegova imovina, te stoga apelant nema „opravdan zahtijev“ da se poziva na povredu prava na povratak izbjeglica i raseljenih lica u odnosu na onemogućavanje da se useli u predmetni stan i da zaključi ugovor o korištenju istog, obzirom da Ustav Bosne i Hercegovine to pravo garantuje samo onim izbjeglim i raeseljenim licima koja se vraćaju u svoje domove, odnosno koja traže povrat svoje imovine.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić