Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1063/05 (H. O.)
Odluka donesena 12. 04. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1063/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 04. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine, u predmetu broj AP-1063/05, rješavajući apelaciju Huseina Ovčine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina Ovčine, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj Gž-281/04 od 17. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Husein Ovčina (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Mesud Ovčina iz Sarajeva, podnio je 20. aprila 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj Gž-281/04 od 17. marta 2005. godine.
2. Apelant je podnio tužbu radi naknade štete Osnovnom sudu u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv Republike Srpske, tražeći odštetu zbog otuđenih stvari iz njegovog stana u Bileći. Osnovni sud je rješenjem broj P-477/02 od 20. novembra 2003. godine vratio tužbu apelantu sa nalogom da istu uredi u skladu sa odredbama člana 53. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 58/03), poučavajući ga da tužbeni zahtijev mora jasno opredjeliti kako u pogledu glavne stvari tako i u pogledu sporednih traženja, te da treba navesti činjenice na kojima zasniva tužbeni zahtijev kao i dokaze kojima se te činjenice utvrđuju. Apelant nije postupio po nalogu Osnovnog suda, koji je onda donio rješenje broj P-477/02 od 2. juna 2004. godine, kojim se smatra da je tužba u ovoj pravnoj stvari povučena.
3. Okružni sud je rješenjem broj Gž-281/04 od 17. marta 2005. godine odbio žalbu apelanta kao neosnovanu te potvrdio prvostepeno rješenje. Okružni sud je naglasio da je apelant, nakon naloga prvostepenog suda da uredi tužbu, istom dostavio praktično prepisanu tužbu od 16. decembra 2002. godine, uz napomenu da dokaze o uništenoj imovini mogu dobiti kod Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Odsjek Bileća, što se ne može smatrati kao dokaz da je apelant zaista uredio tužbu u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku. Okružni sud naglašava da ispravljena tužba ne sadrži ni činjenice na kojima tužitelj zasniva tužbeni zahtijev ni dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Navodi tužitelja kojim upućuje sud „gdje može dobiti dokaze“ nisu u skladu sa odredbom člana 53. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku, a ni u skladu sa članom 7.istog zakona, u kome je propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtijeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a da sud nije ovlašten da po službenoj dužnosti prikuplja dokaze, što tužitelj upravo zahtijeva od suda.
4. Apelant smatra da je osporenom odlukom Okružnog suda došlo do povrede njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, navodeći da je u zakonskom roku uredio tužbu, a da dokaze o otuđenju imovine nije mogao dostaviti.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.
7. U konkretnom slučaju nesporno je da apelant nije postupio po nalogu Osnovnog suda te uredio predmetnu tužbu u skladu sa odredbama člana 53. Zakona o parničnom postupku, što je predstavljalo preduvjet za dalje vođenje postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtijev“ da se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, obzirom da je svojim propustom, da uredi predmetnu tužbu u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku, uzrokovao da Osnovni sud donese rješenje kojim se smatra da je njegova tužba povučena.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić