Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1154/05 (M. V.)
Odluka donesena 12. 04. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 599
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1154/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 04. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine, u predmetu broj AP-1154/05, rješavajući apelaciju Milivoja Vasića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milivoja Vasića, podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-535/04 od 2. marta 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-618/01-I od 30 avgusta 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milivoje Vasić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Milenko Marjanović, advokat iz Brčkog, podnio je, 10. maja 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Gž-535/04 od 2. marta 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-618/01-I od 30. avgusta 2004. godine. U okviru apelacije podnesen je zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud, do okončanja postupka o apelaciji, dozvolio apelantu korištenje poslovnog prostora, koji se nalazi u Brčkom u ulici Miroslava Krleže broj 4, uz plaćanje zakupnine prema aneksu ugovora o zakupu poslovnog prostora broj 06-475-3723/02 od 28. oktobra 2002. godine. Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-1154/05 od 15. juna 2005. godine Ustavni sud je odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.
2. Apelant je sa pravnim prednikom Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt) zaključio ugovor o zakupu poslovnog prostora, kao i aneks istog, koji se nalazi u Brčkom u ulici Miroslava Krleže broj 4, što se u naravi odnosi na kancelariju površine 16,40 m2.
3. Supruga predratnog korisnika predmetnog poslovnog prostora podnijela je tužbu protiv Brčko Distrikta i apelanta, kojom je tražila da sud obaveže tužene da joj predaju u posjed navedeni poslovni prostor, obzirom da je njen suprug u istom obavljao poslove advokature, od 1982. godine pa sve do početka ratnih dejstava kada je izgubio život. Njegova supruga tj. tužiteljica je zajedno sa njim radila u predmetnom poslovnom prostoru, sve do početka izbijanja ratnih dejstava kada je bila prinuđena da napusti Brčko.
4. Rješavajući o tužbi Osnovni sud je donio presudu, broj P-618/01-I od 30. avgusta 2004. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, broj Gž-535/04 od 2. marta 2005. godine, kojom je usvojio navedeni tužbeni zahtijev, te naložio Brčko Distriktu i apelantu da tužiteljici, u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, predaju u posjed predmetni poslovni prostor slobodan od ljudi i stvari.
5. Redovni sudovi su stali na stanovište da je nesporno da je suprug tužiteljice, prije izbijanja ratnih dejstava, koristio predmetni poslovni prostor temeljem ugovora o zakupu, kao i da je tužiteljica radila u istom, te da je apelant sa pravnim prednikom Brčko Distrikta 15. aprila 1999. godine zaključio novi ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora, a da nije raskinut ugovor o zakupu koji je prethodno zaključio suprug tužiteljice.
6. Kod tako utvrđenih činjenica redovni sudovi su predmetni tužbeni zahtjev prihvatili temeljem odredaba člana 599. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78 i 39/85, te „Službeni list Republike BiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94), koji predviđa da u slučaju smrti zakupca zakup se nastavlja s njegovim nasljednicima. Osim toga, redovni sudovi su naglasili da prema odredbama člana 39. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SR Bosne i Hercegovine“, br. 33/77 i 30/90) novi zakupodavac stupa na mjesto prethodnog i preuzima sva njegova prava i obaveze, te je u konkretnom slučaju zakupodavac koji je predmetni poslovni prostor izdao u zakup apelantu, bio obavezan da poništi raniji ugovor o zakupu sa predratnim korisnikom istog, te pošto to nije uradio ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora sa apelantom je ništav.
7. U apelaciji se navodi da su presude redovnih sudova povrijedile apelantova ustavna prava kako slijedi: pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant predlaže da Ustavni sud donese meritornu odluku kojom će ukinuti osporene odluke Apelacionog suda i Osnovnog suda. Apelant eksplicitno ne navodi razloge niti nudi dokaze u čemu vidi povrede navedenih ustavnih prava ali se iz apelacije može zaključiti da se ona odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.
10. Apelant nije dao detaljnije navode u pogledu toga u čemu vidi kršenja navedenih ustavnih prava, te nije priložio bilo kakve dokaze iz kojih bi se moglo vidjeti da postoji vjerovatnoća po pitanju kršenja ustavnih prava na koja se poziva, a iz sadržaja osporenih presuda redovnih sudova Ustavni sud ne vidi prima facie da postoji bilo kakvo kršenje navedenih ustavnih prava. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtijev“ da se poziva na kršenje ustavnih prava: prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić