Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1159/05 (N. Š.)
Odluka donesena 12. 04. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1159/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 04. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine, u predmetu broj AP-1159/05, rješavajući apelaciju Nedeljka Škorića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedeljka Škorića, podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-473/04 od 18. marta 2005. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-162/01-I- 4 od 30. septembra 2004. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedeljko Škorić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 9. maja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-473/04 od 18. marta 2005. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-162/01-I-4 od 30. septembra 2004. godine.
2. Osporenim rješenjima je odbijen kao neosnovan apelantov prijedlog za obnovu postupka okončanog pravosnažnom odlukom Osnovnog suda udruženog rada u Tuzli (u daljnjem tekstu: Sud udruženog rada u Tuzli) broj Rs-442/89 „S“ od 2. novembra 1989. godine, koja je potvrđena odlukom Suda udruženog rada Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud udruženog rada BiH) broj Ž-842/90 od 9. maja 1990. godine, kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanta da se poništi konačna odluka Zbora radnika radne zajednice Opštinske uprave društvenih prihoda broj 07-07-22 od 18. jula 1989. godine, kojom je odbijen njegov zahtjev za uvrštenje u rang listu za dodjelu jednog dvosobnog stana u Brčkom.
3. Sudovi su u osporenim rješenjima naglasili da je apelant već podnosio prijedlog za obnovu postupka, pravosnažno okončanog navedenim odlukama Suda udruženog rada u Tuzli i Suda udruženog rada BiH, koji prijedlog je odbijen pravosnažnim rješenjem Suda udruženog rada u Tuzli broj Rs-281/9 „S“ od 14. januara 1991. godine, obzirom da je isto potvrđeno rješenjem Suda udruženog rada BiH broj Ž-1654/91. Međutim, apelant je ponovo 4. novembra 1991. godine, Sudu udruženog rada u Tuzli, podnio prijedlog za obnovu navedenog postupka, koji prijedlog je ustupljen na rješavanje Osnovnom sudu nakon ukidanja sudova udruženog rada. Osnovni sud i Apelacioni sud su razmotrili apelantov ponovni prijedlog za obnovu postupka, te su isti odbili smatrajući da činjenice na koje se apelant pozvao, ne predstavljaju nove činjenice koje bi mogle dovesti do obnove postupka. Naime redovni sudovi su smatrali da odluka Opštinske uprave društvenih prihoda Brčko broj 07—07-14 od 28. decembra 1990. godine, na kojoj je apelant zasnovao svoj prijedlog za obnovu postupka od 4. novembra 1991. godine ne predstavlja nove činjenice koje mogu biti razlog za ponavljanje postupka prema odredbama člana 327. stav 1. tačka 10. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“, br. 5/00, 1701 i 6/02).
4. Iz apelacije proizilazi da apelant smatra da je u postupku u kojem je odbijen njegov prijedlog za obnovu postupka prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
6. Obzirom da apelant osporava isključivo rješenja redovnih sudova kojim je odbijen njegov zahtijev za obnovu postupka, Ustavni sud mora prvo riješiti pitanje primjenivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje utvrđeno je članom 6. stav 1. Evropske konvencije, koji u svojoj prvoj rečenici glasi: „Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom“. Iz navedenog je vidljivo da je uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, da su se utvrđivala građanska prava i obaveze u postupku koji se okončao odlukama koje se osporavaju apelacijom. Stoga se, u ovom slučaju postavlja pitanje da li se povodom zahtijeva za obnovu postupka utvrđuju građanska prava i obaveze, i da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u takvim situacijama, obzirom da apelant osporava rješenja Apelacionog suda i Osnovnog suda kojim je odbijen njegov prijedlog za obnovu postupka.
7. Ustavni sud podsjeća na svoju konstantnu praksu, kao i na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u pogledu primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u situaciji kada se apelacija podnosi na odluku suda kojom je odbijen zahtijev za obnovu postupka. S tim u vezi, zauzet je stav da se prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne mogu garantovati u situacijama kada je zahtijev za obnovu postupka odbijen, odnosno kada isti nije rezultirao novim suđenjem, jer se u takvim slučajevima nije radilo o utvrđivanju građanskih prava i obaveza koje zahtijeva član 6. stav 1., tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva ili osnovanosti krivčne optužbe), već se samo raspravljalo o tome da li su ispunjeni uvjeti za novo suđenje ili ne. Takva je situacija i u ovom predmetu, jer Apelacioni sud i Osnovni sud prilikom odbijanja prijedloga apelanta za obnovu postupka nisu ulazili u meritum slučaja koji je okončan odlukom Suda udruženog rada u Tuzli i Suda udruženog rada BiH.
8. Stoga, Ustavni sud smatra da se član 6. stav 1. Evropske konvencije ne može primjeniti na postupak okončan rješenjima Apelacionog suda broj Gž-473/04 od 18. marta 2005. godine i Osnovnog suda broj P-162/01-I-4 od 30. septembra 2004. godine, jer se je u tom slučaju apelantov prijedlog za obnovu postupka pokazao kao nedjelotvoran pravni lijek, jer nije rezultirao novim suđenjem u kome bi se odlučivalo u meritum predmeta, a u pomenutom postupku samo se utvrđivalo da li su ispunjeni uvjeti koji bi mogli dovesti do novog suđenja, te je stoga apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić