Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1197/05 (ODP „TRGOPROM“ Bileća)

Odluka donesena 12. 04. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1197/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 04. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine, u predmetu broj AP-1197/05, rješavajući apelaciju ODP „TRGOPROM“ Bileća, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija ODP „TRGOPROM“ Bileća, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj Gž- 122/04 od 3. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. ODP „TRGOPROM“ Bileća (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Rato Runjevac advokat iz Bileće, podnio je 20. maja 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-122/04 od 3. marta 2005. godine.

2. Osporenim rješenjem Okružnog suda apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom da se utvrdi da je tuženi (Dragomir Dangubić) omeo apelanta u posljednjem faktičkom mirnom posjedu skladišta koje se nalazi u Kuli opština Bileća, na taj način što je u periodu od 13. do 15. septembra 1996. godine nasilno provalio u skladište, izmjenio bravu na vratima i zabranio pristup u skladište radnicima apelanta.

3. Okružni sud je naglasio da je nesporno utvrđeno da je apelant napustio predmetno skladište svojom voljom te da ga nije dalje koristio, ostavivši u njemu samo ambalažu, da je apelant sagradio drugi skladišni prostor, a da je sporni skladišni prostor vraćen tuženom u vlasništvo od strane Opštine Bileća te da je od strane istih uveden u posjed tog skladišta, kao i da je na sjednici upravnog odbora apelanta bila donesena odluka da se navedeno skladište isprazni i preda u posjed tuženom.

4. Okružni sud naglašava da su bitni elementi za pružanje posjedovne zaštite postojanje posjeda i njegovo smetanje. U konkretnom slučaju nesporno proizilazi da apelant uopšte ne koristi sporno skladište, obzirom da je u istom ostavio samo ambalažu-gajbe. Na tako utvrđeno činjenično stanje ima se primjeniti odredba člana 74. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, prema kojoj se posjed gubi kad posjednik prestane da vrši faktičku vlast nad stvari, te se slijedom toga apelant treba odbiti sa postavljenim tužbenim zahtjevom.

5. Apelant smatra da je Okružni sud pogrešno i proizvoljno interpretirao izjave svjedoka te zaključio da je prestao da vrši posjed u spornom skladištu odnosno da je napustio isto, kao i da je očigledno proizvoljno primjenjen Zakon o osnovnim-svojinsko-pravnim odnosima. U navedenom apelant vidi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, na što upućuju apelantovi navodi da je sud pogrešno interpretirao izjave svjedoka te zaključio da je prestao vršiti posjed u spornom skladištu odnosno da je napustio isto, kao i da je sud proizvoljno primjenio odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena „na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu“ i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi odluku Ustavnog suda, broj U- 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).

9. U ovom slučaju, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost kod načina na koji je Okružni sud izveo zaključak da utvrđeno činjenično stanje nesporno ukazuje da je apelant prestao vršiti posjed nad spornim skladištem, odnosno da je napustio isto, kao što nema ni proizvoljnosti u primjeni člana 74. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, na tako utvrđeno činjenično stanje, temeljem koje zakonske odredbe je apelant odbijen sa postavljenim tužbenim zahtjevom, obzirom da se posjed gubi kad posjednik prestanje vršiti faktičku vlast nad stvari. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtijev“ da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

10. Apelant nema ni „opravdan zahtijev“ da se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, obzirom da je izgubio vlasništvo nad skladištem i prestao vršiti posjed nad istim, pa se stoga ne može ni pozivati na povrede navedenih članova, jer je izgubio pravo koje je njima zaštićeno.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1197/05 (ODP „TRGOPROM“ Bileća) | Sudska praksa | Aktio