Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1205/05 (O. B.)

Odluka donesena 12. 04. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1205/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 04. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine, u predmetu broj AP-1205/05, rješavajući apelaciju Omera Bašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Omera Bašića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-148/04 od 15. februara 2005. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-90/03 od 30. septembra 2004.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Omer Bašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 24. maja 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-148/04 od 15. februara 2005. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-90/03 od 30. septembra 2004. godine.

2. Osporenim presudama djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtijev u postupku radi naknade štete zbog klevete iznesene u sredstvima javnog informisanja, te je apelantu na ime naknade štete dosuđen iznos od 4.000 KM, od prvobitno traženih 20.000 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. juna 2003. godine. Navedenim presudama apelant je odbijen sa zahtjevom za oslobađanje od plaćanja sudske takse, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

3. U dijelu obrazloženja koje se odnosi na zahtjev apelanta da bude oslobođen plaćanja sudske takse kao i da mu se naknade troškovi parničnog postupka, Kantonalni sud je naglasio da je apelant uz tužbu priložio legitimaciju raseljene osobe koja je izdata 4. juna 2001. godine. Međutim, navedeno je da je sam apelant u svom iskazu naveo da mu je vraćen stan u Mostaru, iz čega je Kantonalni sud zaključio da nesumljivo proizilazi da apelant nije raseljena osoba u smislu odredba člana 10. stav 1. tačka 10. Zakona o sudskim taksama („Službene novine Kantona Sarajevo“, br. 3/97, 11/97 i 10/98). Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 400. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 53/03 i 73/05) predviđeno da će sud osloboditi plaćanja troškova postupka, koji u smislu stava 2. istog člana obuhvataju i sudske takse, stranke koje prema svom općem imovnom stanju ne mogu podmiriti te troškove bez štete za nužno izdržavanje sebe i svoje porodice. U konkretnom slučaju, cijeneći sve okolnosti, a naročito činjenicu da je apelant zaposlena osoba, Kantonalni sud je bio mišljenja da apelant može snositi troškove postupka. Kantonalni sud je naglasio da je apelant tek djelimično uspio u parnici i to sa neznatnim dijelom, te je na osnovu odredbe člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

4. Vrhovni sud je naglasio da je o zahtjevu apelanta za oslobađanje od plaćanja sudske takse Kantonalni sud, u smislu odredbe člana 402. Zakona o parničnom postupku, trebalo da odluči rješenjem, međutim propuštanjem da se to uradi nije povrijeđen zakon na štetu apelanta, kad je Kantonalni sud o tome odlučio presudom. Razloge zbog kojih je Kantonalni sud odbio apelanta sa zahtjevom za plaćanje sudske takse prihvatio je Vrhovni sud, kao što je smatrao pravilnom i odluku Kantonalnog suda da u konkretnom slučaju, u smislu člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku, svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

5. Apelant presude osporava isključivo u dijelu koji se odnosi na odbijanje njegovog zahtjeva da bude oslobođen od plaćanja sudske takse, kao i u dijelu u kom je odlučeno da svaka stranka treba snositi svoje troškove postupka. Kao razloge apelant navodi da mu je devastiran stan u Mostaru, da na ime alimentacije plaća 20% od svoje mjesečne plaće kao i da ima kredit sa ratom od 220 KM sa rokom otplate do septembra 2007. godine i da izdržava kćerku koja je student i živi s njim. U navedenom apelant vidi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, na što upućuju apelantovi navodi da sud nije uzeo u obzir činjenicu da mu je devastiran stan u Mostaru te da se zbog toga ima smatrati izbjeglicom jer se ne može vratiti u navedeni stan kao i ostale činjenice u pogledu njegovog materijalnog statusa, usljed čega bi trebao biti oslobođen obaveze plaćanja sudske takse, kao što bi trebao biti i oslobođen plaćanja drugih sudskih troškova, prvenstveno troškova plaćanja advokatu za zastupanje u parnici. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je „na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu“ i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).

9. U ovom slučaju, Ustavni sud ne primjećuje bilo kakvu proizvoljnost kod načina na koji su redovni sudovi zaključili da se apelant ne može smatrati izbjeglicom te po tom osnovu biti oslobođen obaveze plaćanja sudske takse, kao i da u skladu sa svojim ukupnim materijalnim stanjem plaćanjem sudske takse neće nastati šteta u pogledu njegovog nužnog izdržavanja te nužnog izdržavanja njegove porodice, te se posebno naglašava da nema niti bilo kakve proizvoljnosti u načinu na koji su redovni sudovi odlučili da svaka stranka u ovom postupku ima snositi svoje troškove. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtijev“ da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1205/05 (O. B.) | Sudska praksa | Aktio