Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1216/05 (G. T.)
Odluka donesena 12. 04. 2006.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1216/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 04. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Jovo Rosić i Seada Palavrić, sudije na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine, u predmetu broj AP-1216/05, rješavajući apelaciju Golubana Tokića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Golubana Tokića, podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-190/04 od 25. februara 2005. godine i presude Osnovnog suda u Derventi broj P- 742/02 od 24. oktobra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goluban Tokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, koga zastupa Slobodan S. Bilić advokat iz Dervente, podnio je, 23. maja 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-190/04 od 25. februara 2005. godine i presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-742 od 24. oktobra 2003. godine.. Apelant je 15. decembra 2005. godine dostavio dopunu apelacije.
2. Apelant je podnio tužbu protiv Republike Srpske-Ministarstvo unutrašnjih poslova, Centar službi bezbijednosti Doboj, Stanica javne bezbijednosti Derventa (u daljnjem tekstu: tuženi), radi utvrđenja postojanja radnog odnosa i isplate ličnih dohodaka. Dakle, predmet spora bio je zahtjev apelanta da se utvrdi da je radio kod tuženog (MUP RS) od 29. decembra 1992. godine, te da mu je shodno tome tuženi dužan obezbijediti ostvarivanje svih prava koja mu pripadaju po osnovu radnog odnosa.
3. Tokom postupka bilo je nesporno da je apelant radio kod tuženog u periodu od 29. decembra 1992. godine do 11. februara 1995. godine, kao pripadnik rezervnog sastava policije, za koji period je uredno primao lični dohodak, kao i da je apelant 16. marta 1995. godine udaljen s posla zbog toga što je protiv istog vođen krivični postupak. Također je bilo nesporno da apelant tokom angažmana kod tuženog nikad nije zasnovao radni odnos, odnosno nije dobio status aktivnog policajca.
4. Na takve nesporne činjenice sudovi su primjenili materijalno pravo koje je važilo u navedenom periodu, te su naglasili da se apelantov angažman kod tuženog može smatrati radnom obavezom koja je bila jedna vrsta ratnog rasporeda, obzirom da apelant nije imao rješenje Ministarstva odbrane kojim se, u smislu člana 10. Zakona o odbrani („Službeni glasnik RS“, broj 7/92), upućuje na rad u Ministarstvo unutrašnjih poslova. Osim toga, redovni sudovi su naglasili da se radna obaveza ne može smatrati i radnim odnosom, a u vrijeme dok je apelant radio kod tuženog stupio je na snagu Zakon o radnim odnosima u državnim organima („Službeni glasnik RS“, broj 11/94) koji je u čl. 7. i 8. propisivao način prijema u radni odnos (akt o izboru ili konačna odluka funkcionera). Imajući u vidu takve odredbe materijalnog prava, kao i nespornu činjenicu da apelant nikad nije dobio pismeni akt kojim je zasnovao radni odnos kod tuženog, redovni sudovi su zaključili da se njegov angažman kod tuženog može smatrati samo radnom obavezom, koja nije istovremeno i radni odnos, te apelant nema pravo da potražuje ostale naknade iz radnog odnosa (doprinose i sl.) obzirom da nije ni zasnovao isti. Što se tiče perioda od 16. marta 1995. godine kada je apelant udaljen od posla, pa nadalje do zaključenja glavne rasprave, apelant u tom periodu nije nikako ni radio kod tuženog pa nema pravo da potražuje ni plaću, kao ni ostale naknade iz radnog odnosa. Stoga su Osnovni sud i Okružni sud donijeli presude broj P-742/02 od 24. oktobra 2003. godine i Gž-190/04 od 25. februara 2005. godine kojim su apelantov tužbeni zahtijev odbili kao neosnovan.
5. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje jer mu nije sudio nepristrasan sud u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), obzirom da je apelant mišljenja da je odbijanjem njegovog tužbenog zahtijeva kažnjen zbog njegove prošlosti, dok je prije izbijanja ratnih dejstava u BiH radio kao stražar u Kazneno-popravnom zatvoru u Zenici gdje je „kao Srbin tukao Srbe“, što mu je navodno rekao određeni sudija kad je presuda postala pravosnažna, tj. da je iz tog razloga odbijen sa tužbom (apelant navodi inicijale tog sudije kao A.M. a svjedoka pred kojim je to navodno rečeno apelant označava sa inicijalima Đ.M) . Osim toga, apelant smatra da je bio izloženi diskriminaciji zabranjenoj članom 14. Evropske konvencije, obzirom da jedino on nije uspio regulisati svoj radno-pravni status kao rezervni policajac, dok su to istovremeno u MUP-u Republike Srpske ostvarile hiljade drugih.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. Ustavni sud smatra da na temelju onoga što je nesporno utvrđeno u postupku koji je vođen pred redovnim sudovima proizilazi da apelant kod tuženog nikad nije zasnovao radni odnos u smislu važećih odrebi materijalnog prava u pogledu zaposlenja radnika u organima državne uprave, odnosno da je kod tuženog bio angažovan u statusu „radne obaveze“ koja se ne može smatrati radnim odnosom, te se stoga ne mogu ni potraživati ostala prava iz radnog odnosa. Što se tiče navoda apelanta da mu nije sudio nepristrasan tribunal, te da je u stvari kažnjen zbog njegove prošlosti dok je bio čuvar u Kazneno-popravnom zatvoru u Zenici, Ustavni sud smatra da su takvi navodi očigledno neosnovani te nemaju nikakvo uporište u ovom predmetu.
9. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispitiju s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. Ustavni sud smatra da navodna izjava sudije, bez bilo kakvih drugih objektivnih dokaza, da je apelanta odbio sa tužbenim zahtijevom zbog njegove prošlosti, ne može biti uvjerljiv dokaz da se posumnja u subjektivnu nepristrasnost suda. S druge strane objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ista utvrđuje na temelju objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na temelju kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza, na temelju kojih se može razumno sumnjati da sudovi koji su odlučili o apelantovom tužbenom zahtijevu nisu bili nepristrasni.
10. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtijev“ da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
11. U vezi navoda apelanta da je bio izložen diskriminaciji iz člana 14. Evropske konvencije jer nije uspio regulistai svoj radno-pravni status a redovni sudovi nisu usvojili njegov tužbeni zahtijev kojim je tražio utvrđivanje tog statusa i isplatu ličnih dohodaka, Ustavni sud smatra da apelant takve tvrdnje nije potkrijepio uvjerljivim dokazima da je u konkretnom slučaju tretiran drugačije od drugih kod postojanja istovjetnih okolnosti, iz kog razloga apelant nema ni „opravdan zahtijev“ da se poziva na povredu člana 14. Evropske konvencije.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić