Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-279/05 (G. I.)

Odluka donesena 12. 04. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-279/05

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 04. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 279/05, rješavajući apelaciju Gordane Ivanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Jovo Rosić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gordane Ivanović, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-154/03 od 7. decembra 2004. godine, Presude Kantonalnog sud u Tuzli broj Gž-1386/01 od 27. novembra 2002.

godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj Rs-256/92”R” od 4.

juna 2001. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Gordana Ivanović (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 23. februara 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-154/03 od 7. decembra 2004. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1386/01 od 27. novembra 2002. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj Rs-256/92 «R» od 4. juna 2001. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda te učesnika u postupku, DD «2. oktobar» Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 28. i 30. marta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. aprila 2005. godine, Općinski sud 13. aprila 2005. godine, dok Vrhovni sud i tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 13. septembra 2005. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantica je 27. aprila 1992. godine podnijela tužbu protiv tuženog sa zahtjevom da joj tuženi prizna u vlasništvo i izda dvije interne dionice nominalne vrijednosti od po 5.000,00 tadašnjih dinara i da joj po osnovu vlasništva tih dionica i kao dioničaru isplati pripadajući dio ostvarene dobiti.

7. Pravosnažnom djelimičnom Presudom Općinskog suda broj Rs-256/92 «R» od 7. jula 1999. godine usvojen je dio apelanticinog tužbenog zahtjeva i tuženi je obavezan da apelantici izda potvrdu o izvršenoj uplati dvije interne dionice nominalne vrijednosti od po 5.000,00 tadašnjih dinara i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka. O tužbenom zahtjevu za isplatu dijela dobiti za period od 1. januara 1991. godine do 31. decembra 1998. godine sud će odlučiti kasnijom presudom.

8. Presudom Općinskog suda broj Rs-256/92»R» od 4. juna 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1386/01 od 27. novembra 2002. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev da joj tuženi kao vlasnici internih dionica i dioničarki isplati pripadajući dio dobiti - dividende za period od 1991, godine pa zaključno sa 2000 godinom, kao neosnovanim.

9. U obrazloženju presude Općinski sud navodi da je u toku postupka utvrđeno da je tuženi u periodu od 1991. godine do 2000. godine poslovao sa gubitkom i da je samo 1996. godinu završio sa pozitivnim poslovnim rezultatom iskazanim u iznosu od 2.497,429,73 tadašnjih bh. dinara. Dalje, navodi da je Skupština tužene na sjednici održanoj 6. marta 1997. godine donijela odluku o rasporedu i upotrebi ostvarene dobiti po godišnjem obračunu za 1996. godinu i ostvarenu dobit rasporedila na nominirani kapital i na zakonske i revalorizirane rezerve, a da raspoloživi dio dobiti nije raspoređen pojedinačno dioničarima odnosno vlasnicima internih dionica prema odredbama Zakona o preduzećima u Federaciji Bosne i Hercegovine. Dakle, Općinski sud je zaključio da prema zakonitoj odluci Skupštine društva tuženog ostvarena dobit iz 1996. godine nije raspoređivana dioničarima nego je upotrijebljena za druge namjene i odbio apelanticin tužbeni zahtjev.

10. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-154/03 od 7. decembra 2004. godine odbio apelanticinu reviziju izjavljenu protiv navedene drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud ističe da su svi revizijski razlozi u suštini prigovor na činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, a revizijski sud ne može preispitivati niti procjenjivati činjenična utvrđenja nižestepenih sudova. Dalje, navodi da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo i nisu počinili bitne povrede odredaba parničnog postupka.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantica u apelaciji hronološkim redom iznosi tok postupka pred redovnim sudovima i zaključuje da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim navedenog, apelantica smatra da je osporenim presudama došlo do povrede njenog prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

b) Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud u svom odgovoru na apelaciju navodi da ostaje kod obrazloženja iz presude koja je zakonita i pravilna, te apelanticine navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija u cijelosti odbije.

13. Općinski sud smatra da su navodi iz apelacije neosnovani, da su pobijane sudske odluke na zakonu zasnovane i da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede ustavnih prava.

V. Relevantni propisi

14. Zakon o preduzećima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 2/95 i 14/97) «Član 37.

Skupština donosi statut društva, utvrđuje poslovnu politiku. usvaja strategiju i programe razvoja, odlučuje o raspodjeli i upotrebi dobiti i pokriću gubitaka, donosi godišnji obračun društva, bira i razrješava predsjednika i članove upravnog odbora društva, odlučuje o statusnim promjenama i promjeni oblika društva, odlučuje o povećanju i smanjenju osnovne glavnice, o pretvaranju dionica, o prestanku rada društva i drugim pitanjima utvrđenim statutom društva.»

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-154/03 od 7. decembra 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 18. januara 2005. godine, a apelacija je podnesena 23. februara 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

19. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 iz Evropsku konvenciju, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza [...]svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom [...]»

22. Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na novčano potraživanje, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

23. Iako apelantica tvrdi da joj je prekršeno pravo na pravičan postupak, ona ne navodi u čemu vidi to kršenje. Iz sadržaja apelacije Ustavni sud zaključuje da se apelantica žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalno-pravnih propisa u odlukama redovnih sudova..

24. Ustavni sud podsjeća da se, u skladu sa dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine odnosi na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu. Prema tome, Ustavni sud, općenito govoreći, nije nadležan da vrši provjeru utvrđivanja činjenica niti da pravno tumači odluke redovnih sudova, osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To je u slučaju da odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, te u slučaju kad je primjena prava bila očigledno proizvoljna, kad je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i u sličnim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

25. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

26. Pravo na pravično suđenje daje mogućnost, inter alia, da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02).

27. Ustavni sud smatra da je apelantica imala mogućnost da iznese i brani svoje argumente pred nadležnim sudovima tokom cijelog postupka, i to na tri sudske instance pune jurisdikcije. Sudovi su u potpunosti proveli postupak s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelantica nije osporila nijednu procesnu radnju u postupku donošenja pobijanih odluka. Prvostepeni sud je detaljno obrazložio provedene dokaze i to bilans stanja i uspjeha u poslovanju tuženog za period od 1991. godine do 2000. godine kao i odluku Skupštine tuženog i utvrdio da je tuženi samo u 1996. godini poslovao sa dobitkom, a da odlukom Skupštine tuženog dobit nije raspoređivana dioničarima, te je odbio apelanticin tužbeni zahtjev da joj se, kao vlasnici internih dionica, isplati pripadajući dio dobiti. Pitanje utvrđenog činjeničnog stanja, ocjena izvedenih dokaza, kao i primjena materijalnog prava, već je bila predmetom žalbe koju je apelantica izjavila protiv prvostepene odluke i revizije na drugostepenu odluku, pa su Kantonalni i Vrhovni sud ove prigovore ocijenili neosnovanim, a za takav zaključak dali jasne razloge i obrazloženja. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelantica već isticala u žalbi i reviziji.

28. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju način na koji su redovni sudovi tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje ustavnih prava. U osporenim presudama navedeni su svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Uzimajući u obzir dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Ostali navodi

29. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

30. Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer se apelantica žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u osporenim odlukama, a Ustavni sud nije utvrdio proizvoljnu primjenu prava niti je utvrdio da postoji drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.

31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-279/05 (G. I.) | Sudska praksa | Aktio