Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-245/05 (M. J., D. V. i V. S.)

Odluka donesena 12. 04. 2006.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-245/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 04. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine, u predmetu broj AP-245/05, rješavajući apelaciju Miladin Jovića, Dobrivoja Vasiljevića i Veselina Simića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miladina Jovića, Dobrivoja Vasiljevića i Veselina Simića, podnesena protiv presude Osnovnog suda u Doboju broj K-142/04 od 16. decembra 2004.

godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miladin Jović, Dobrivoje Vasiljević i Veselin Simić (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Doboja, koje zastupa Faruk Balijagić advokat iz Tuzle, podnijeli su, 14. februara 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Osnovnog suda u Doboju( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-142/04 od 16. decembra 2004. godine.

2. Ustavni sud je 21. juna 2005. godine od Osnovnog suda i Okružnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), kao učesnika u postupku, zatražio da dostave odgovore na apelaciju. Okružno tužilaštvo je dostavilo odgovor 1. jula 2005. godine a Osnovni sud 13. jula 2005. godine.

3. Okružno tužilaštvo je, optužnicom broj Kt-991/04 od 17. septembra 2004. godine optužilo apelante da su kao saizvršioci učinili po dva krivična djela razbojništva iz člana 233. stav 2 u vezi stava 1. istog člana i u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: KZ RS).Navedena optužnica je potvrđena dana 21. septembra 2004. godine od strane sudije za predhodno saslušanje. Na ročištu o izjašnjenju o krivnji održanom 6. oktobra 2004. godine apelanti su izjavili da nisu krivi.

4. Osnovnom sudu su 10. decembra 2004. godine dostavljeni sporazumi o priznanju krivnje zaključeni između Okružnog tužilaštva i apelanata, prema kojem apelanti priznaju krivnju za učinjena krivična djela koja im se optužnicom stavljaju na teret, a tužilac je predložio da se apelantima za po dva krivična djela razbojništva iz člana 233. stav 2 u vezi stava 1. istog člana KZ RS utvrde kazne zatvora u rasponu od (2) dvije godine i 4 (četiri) mjeseca do 2 (dvije) godine i 7 (sedam) mjeseci, te osude na jedinstvenu kaznu zatvora u rasponu od 4 (četiri) godine i 6(šest) mjeseci do 5 (pet) godina. Apelanti su u potpunosti prihvatili izricanje navedenih krivičnih sankcija i sporazume su potpisali u prisustvu svojih branilaca.

5. Prilikom razmatranja sporazuma o priznanju krivnje na ročištu održanom 16. decembra 2004. godine, sud se uvjerio da priznanje apelanata nije iznuđeno, odnosno da je do sporazuma došlo svjesno, dobrovoljno i sa razumjevanjem, te da su apelanti svjesni da se priznanjem krivnje odriču prava na suđenje, da ne mogu uložiti žalbu na krivično-pravnu sankciju koja će im se izreći, kao i da su spremni naknaditi štetu oštečenim i platiti troškove krivičnog postupka.

6. Prihvatajući sporazume o priznanju krivnje Osnovni sud je presudom broj K-142/04 od 16. decembra 2004. godine, apelante oglasio krivim za po dva krivična djela razbojništva iz člana 233. stav 2 u vezi stava 1. i u vezi stava 23. KZ RS i osudio ih na jedinstvene kazne zatvora od 5 (pet) godina. U obrazloženju presude Osnovni sud navodi da je u izjašnjenju apelanata, da priznaju krivična djela koja im se stavljaju na teret i da je tačno da su učinili djela na način kako je to opisano u optužnici, sadržana činjenična osnova njihovih priznanja a koja su potvrđena i iskazima oštečenih, te brojnim objektivnim dokazima koji su prezentirani uz optužnicu, i koje je sud cjenio kao zakonite, objektivne i vjerodostojne i istima je u cjelosti potvrđeno priznanje optuženih.

7. Apelanti smatraju da im je ovom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u tome što je sud propustio da utvrdi da li su oni u momentu potpisivanja sporazuma o priznanju krivnje, mogli shvatiti značaj potpisivanja sporazuma o priznanju krivnje i da li su mogli shvatiti značaj odricanja prava na suđenje.

8. U odgovoru na apelaciju, Okružno tužilaštvo navodi da je postupak u konkretnom slučaju proveden po pravilima krivičnog postupka, uz poštivanje svih zakonskih odredbi kao i Evropske konvencije, čime je u potpunosti ostvareno pravo apelanata na fer i korektno suđenje te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Okružno tužilaštvo dalje navodi da su apelanti tokom postupka imali po službenoj dužnosti određene branioce, da su lično i putem branioca predlagali da se zaključi sporazum o priznanju krivnje a branioci apelanata su predložili da se nad Dobrivojem Vasiljevićem i Veselinom Simićem provede psihijatrijsko vještačenje. Vještaci neuropsihijatar i psiholog po naredbi suda proveli su vještačenje i utvrdili da su apelanti u vrijeme izvršenja krivičnog djela, bili smanjeno uračunljivi ali ne i bitno, a da su u vrijem obavljanja ekspertize, a što je učinjeno neposredno prije potpisivanja sporazuma o priznanju krivnje, bili uračunljivi i sposobni za rasuđivanje.

9. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju ističe da je apelantima u toku postupka bilo obezbjeđeno pravo na odbranu, da je na prijedlog branioca provedeno vještačenje apelanata Vasiljević Dobrivoja i Veselona Simića i da su vještaci u svojim nalazima istakli da su apelanti u vrijeme ekspertize bili uračunljivi. Nalaze i mišljenja vještaci su dali 15. novembra 2004. godine i 22. novembra 2004. godine i na iste apelanti i branioci nisu imali primjedbe, a sporazum o krivnji je zaključen sa tužilaštvom neposredno nakon toga 3. decembtra 2004. godine. U odnosu na apelanta Miladina Jovića, Osnovni sud u odgovoru napominje da se nije pojavila sumnja u njegovu uraćunljivost da bi sud po službenoj dužnosti odredio psihijatrijsko vještačenje, niti je to tražio njegov branilac. Osnovni sud smatra da su navodi apelanata neosnovani, da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje, te predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

10. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

12. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

,, Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava.

14. Apelanti se u konkretnom slučaju žale na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Budući da u se u konkretnom slučaju vodio sudski postupak u kojem su apelanti učestvovali i u kojem je donesena osporena odluka, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga će Ustavni sud ispitati da li apelant ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njegove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno poktrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.

15. Apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog toga što što je sud propustio da utvrdi da li su oni u momentu potpisivanja sporazuma o priznanju krivnje, mogli shvatiti značaj potpisivanja sporazuma o priznanju krivnje i da li su mogli shvatiti značaj odricanja prava na suđenje, te na taj način pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje vezano za uračunljivost apelanata u momentu zaključivanja sporazuma o krivnji. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

16. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanata osporenom odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelanti ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud primjećuje da je na prijedlog branioca Osnovni sud izdao naredbu za vještačenje apelanata Dobrivoja Vasiljevića i Veselina Simića i da su vještaci neuropsihijatar i psiholog dali svoje nalaze i mišljenja i ocjenili apelante kao uračunljive osobe u momentu kada je vršena ekspertiza, dakle bili su sposobni za rasuđivanje. Nadalje, ustavni sud primjećuje da branioci a ni apelanti nisu imali primjedbe na nalaze i mišljenja vještaka koji su dati neposredno pred zaključenje sporazuma o krivnji sa Okružnim tužilaštvom. U odnosu na apelanta Jović Miladina, Ustavni sud primjećuje da nije bilo predloga od strane branioca i apelanta za provođenjem vještačenja, niti su se pojavile sumnje u njegovu uračunljivost, da bi sud po službenoj dužnosti izdao naredbu o provođenju vještačenja. Osnovni sud se prilikom razmatranja sporazuma o krivnji uvjerio da priznanje apelanata nije iznuđeno, odnosno da je do sporazuma došlo svjesno, dobrovoljno i sa razumjevanjem i da su apelanti svjesni da se priznanjem krivnje odriču prava na suđenje, da ne mogu uložiti žalbu na krivično pravnu sankciju koja će im se izreći, kao i da su spremni naknaditi štetu oštečenim i platiti troškove postupka. Također, Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa ovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

17. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-245/05 (M. J., D. V. i V. S.) | Sudska praksa | Aktio