Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2/05 (ODP «Niskogradnja» Doboj)
Odluka donesena 12. 04. 2006.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 04. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine, u predmetu broj AP-2/05, rješavajući apelaciju ODP «Niskogradnja» Doboj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija ODP «Niskogradnja» Doboj podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju, broj Pž- 81/04 od 1. novembra 2004. godine, i rješenja Osnovnog suda u Doboju, broj Ip-90/03 od 1. juna 2004. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. ODP «Niskogradnja» Doboj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa dr Miroslav Mikeš, advokat iz Doboja, podnio je, 31. decembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Pž-81/04 od 1. novembra 2004. godine, i rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Ip-90/03 od 1. juna 2004. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj Ps-126/94 od 2. aprila 1998. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Pž-14/98 od 18. maja 1998. godine, obavezan je tuženi DP «Poljooprema» Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati iznos od 177.173,76 DM u dinarskoj protuvrijednosti, sa zateznim kamatama i troškovima postupka.
3. Apelant je Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje pravosnažne presude, označivši kao izvršenika DP «Poljooprema» Doboj – pravni sljednik AD za proizvodnju, trgovinu i usluge «Inter-men» Doboj (u daljnjem tekstu: izvršenik), pa je Osnovni sud rješenjem, broj Ip-90/03 od 23. aprila 2003. godine, dozvolio traženo izvršenje u odnosu na pravnog sljednika – izvršenika. Međutim, izvršenik je protiv navedenog rješenja izjavio prigovor, navodeći da je pogrešno označen kao pravni sljednik pravnog lica koje je pravosnažnom presudom obavezano na isplatu duga. Osnovni sud je proveo raspravu i izvršio uvid u dokumentaciju iz koje je zaključio da je izvršenik pravni sljednik ODP «Poljooprema» Srpsko Sarajevo iz Lukavice, sa sjedištem u Doboju, Ulica Vojvode Mišića 32E, dok je tuženi koji je obavezan na isplatu duga DP za trgovinu na veliko i malo Eksport-import «Poljooprema» p.o. Doboj, sa sjedištem u Doboju, Ulica Stefana Prvovenčanog bb. Također, Osnovni sud je utvrdio da tuženi nema registrovane bilo kakve promjene u registarskom ulošku, kao i da tuženi i izvršenik imaju različite osobe ovlaštene za zastupanje.
4. Na osnovu ovako utvrđenog stanja, Osnovni sud je rješenjem, broj Ip-90/03 od 1. juna 2004. godine, usvojio prigovor izvršenika, obustavio rješenje o dozvoli izvršenja u cijelosti i ukinuo sve provedene radnje. U ovom rješenju, Osnovni sud je istakao, između ostalog, da se kod odlučivanja ograničio samo na utvrđivanje postojanja uslova iz člana 47. Zakona o izvršnom postupku, budući da sud u izvršnom postupku ne raspravlja o činjenicama o kojima raspravlja sud u parničnom postupku. Na osnovu izloženog, Osnovni sud je, pozivom na član 47. tačka 6. Zakona o izvršnom postupku, zaključio da apelant nije ovlašten tražiti izvršenje presude protiv naznačenog izvršenika.
5. Okružni sud je rješenjem, broj Pž-81/04 od 1. novembra 2004. godine, odbio žalbu apelanta protiv navedenog rješenja, navodeći da je pravilno prvostepeni sud zaključio da apealnt nije ovlašten tražiti izvršenje od izvršenika, budući da je nakon uvida u podatke registarskog suda u Doboju, prvostepeni sud utvrdio da izvršenik nije pravni sljednik tuženog.
6. Apelant smatra da mu je ovim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, budući da su «oba pravna subjekta koja su predmet pomenutog izvršenja u smislu izvršenika nastali od jednog pravnog subjekta i da je jedno samo fiktivno upisano u sudski registar, da isto nema nikakvo poslovanje sa ugašenim žiro-računom». Apelant smatra da je na ovaj način prekršen i princip ravnopravnosti građana. Na osnovu toga, apelant predlaže da Ustavni sud poništi osporena rješenja.
7. Okružni i Osnovni sud osporavaju navode iz apelacije i navode da su neosnovani navodi o kršenju ustavnih prava apelanta. Osnovni sud naročito ističe da je proveo ročište radi utvrđenja da li je ispravno označen izvršenik, te da je nakon uvida u izvršenu dokumentaciju utvrdio da izvršenik nije pravni sljednik tuženog koji je presudom obavezan na isplatu duga, kako je to u prvostepenom rješenju i obrazloženo. Na osnovu toga i Okružni i Osnovni sud predlažu da Ustavni sud odbije apelaciju.
8. Izvršenik je u odgovoru na apelaciju također osporio navode iz apelacije ističući naročito da je, u vrijeme kad je izvršena transformacija ODP «Poljooprema» Srpsko Sarajevo – Lukavica, kojoj je izvršenik pravni sljednik, postojao i DP «Poljooprema» Doboj, odnosni tuženi na kojeg se odnosi sporno potraživanje. Zbog toga smatra da su odluke zakonite i da njima nisu prekršena ustavna prava apelanta, pa predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju.
9. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
11. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
« 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
13. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
14. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Naime, prvostepeni sud je po prigovoru izvršenika održao ročište i proveo dokaze kako bi utvrdio da li je izvršenik pravilno označen, tj. da li su ispunjeni uslovi predviđeni Zakonom o izvršnom postupku, ne upuštajući se u raspravljanje o činjenicama o kojima može raspravljati samo sud u parničnom postupku. Budući da je prvostepeni sud utvrdio da je izvršenik pogrešno označen, te da nisu ispunjeni uslovi predviđeni Zakonom o izvršnom postupku, obustavio je dozvoljeno izvršenje. Osim toga, apelant u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je već razmotrio i odbio drugostpeni sud u osporenom rješenju. Prvostepeni i drugostepeni sud su dali razložna i jasna obrazloženja za svoje odluke, a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić