Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1288/05 (M. A.)

Odluka donesena 12. 04. 2006.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1288/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 04. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine, u predmetu broj AP-1288/05, rješavajući apelaciju Muamera Abadžije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muamera Abadžije, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj U-82/05 od 13. aprila 2005. godine, rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline, broj UP-09-25-03-336/03 od 28. januara 2005. godine, i rješenja Gradske općine Mostar-Jugozapad – Službe graditeljstva, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša broj 01-III-04-25-1-219/02 od 15. marta 2004. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muamer Abadžija (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Samira Hanušić iz Sarajeva, podnio je, 9. juna 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-82/05 od 13. aprila 2005. godine, rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj UP-09-25-03-336/03 od 28. januara 2005. godine, i rješenja Gradske općine Mostar-Jugozapad – Službe graditeljstva, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša (u daljnjem tekstu: Služba graditeljstva), broj 01-III-04-25-1-219/02 od 15. marta 2004. godine.

2. Apelant je bio predratni nosilac stanarskog prava na stanu u Ulici Kralja Tomislava broj 15, koji je nakon izbijanja rata napustio, a koji je rješenjem, broj 02-34-96-01 od 26. septembra 1996. godine, dodijeljen Slavki Božić na privremeno korištenje. Apelant je, 27. februara 2002. godine podnio zahtjev za povrat spornog stana. Služba graditeljstva je zaključkom, broj 01-II-04- 25-1-219/02 od 8. septembra 2003. godine, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva, broj 09-25-03- 336/03 od 7. oktobra 2003. godine, odbacila apelantov zahtjev za povrat stana kao neblagovremen. Međutim, Kantonalni sud je, odlučujući po tužbi apelanta protiv drugostepenog rješenja uvažio apelantovu tužbu i poništio navedeno rješenje Ministarstva i zaključak Službe graditeljstva, pa je vratio predmet na ponovno odlučivanje. U obrazloženju ove presude, Kantonalni sud je naveo da je potrebno da prvostepeni organ u ponovnom postupku utvrdi da li sporni stan spada u kategoriju uništenih ilioštećenih stanova, odnosno da li je na dan isteka konačnog roka za podnošenje zahtjeva bio neuvjetan za stanovanje, te da nakon toga odluči o tome da li je apelantov zahtjev za povrat spornog stana podnesen u roku koji je propisan Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.

3. U ponovnom postupku, Služba graditeljstva je osporenim rješenjem, broj 01-III-04- 25-1-219/02 od 15. marta 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva, broj UP-09-25- 03-336/03 od 28. januara 2005. godine, odbila apelantov zahtjev kao neblagovremen. Protiv drugostepenog rješenja apelant je pokrenuo upravni spor, pa je Kantonalni sud osporenom presudom, broj U-82/05 od 13. aprila 2005. godine, apelantovu tužbu odbio.

4. U obrazloženju ove presude, Kantonalni sud je naveo da je članom 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije BiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 11/01 i 56/01) propisano da se zahtjev za povrat stana mora podnijeti u roku od 15 mjeseci od stupanja na snagu navedenog Zakona, odnosno u Zakonom propisanim slučajevima do 4. oktobra 1999. godine. S druge strane, članom 21. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije BiH» broj 56/01), propisano je da je rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana koji je uništen ili oštećen 30. juni 2002. godine. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da se ovaj rok ne može primijeniti na apelanta, budući da ne postoji dokaz da je sporni stan bio uništen ili oštećen. Naprotiv, Kantonalni sud je zaključio da je pravilno prvostepeni organ utvrdio da sporni stan ne spada u kategoriju oštećenih stambenih objekata u periodu od 1992-1995. godine, te da sporni stan koristi privremeni korisnik od 1996. godine. Budući da je apelant zahtjev za povrat spornog stana podnio 25. februara 2002. godine, iako je «imao pravo podnijeti zahtjev za povrat stana najkasnije do 4. jula 1999. godine, a eventualno najkasnije 4. oktobra 1999. godine», Kantonalni sud je zaključio da je apelant zahtjev podnio po proteku zakonom utvrđenih rokova. Kantonalni sud je također obrazložio da prema Evropskog konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) država može ograničiti rok u kojem su predratni nosioci stanarskih prava mogli podnijeti zahtjeve za povrat stana, te da je takvo ograničenje u skladu sa članom 8. stav 2. i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije. Apelant u apelaciji navodi da u spisu postoji uvjerenje, broj 07/II-1833/94 od 5. septembra 1994. godine, iz kojeg se vidi da sporni stan spada u kategoriju «neuslovnih i devastiranih stanova» zbog čega je zahtjev za povrat imovine podnesen u zakonskom roku.

6. Kantonalni sud i Ministarstvo osporavaju navode iz apelacije i ističu da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju ustavnih prava. Ministarstvo naročito navodi da su netačni navodi o tome da se uvjerenje na koje se apelant poziva odnosi na njegov stan, već je to uvjerenje za stan koji se nalazi u Ulici Stjepana Radića 64, na kojem je druga osoba, Milenka Deretka, bila nosilac stanarskog prava, koja je također podnijela zahtjev za povrat stana. Ministarstvo dalje navodi da je u prvobitnom postupku koji je kasnije poništen, u rješenju Ministarstva od 7. oktobra 2003. godine, «greškom ostao pasus» u kojem je navedeno ovo uvjerenje, budući da je rješenje u odnosu na apelanta «rađeno na obrascu rješenja Milenke Deretke». Kad je utvrđena greška, Ministarstvo je zaključkom ispravilo svoje rješenje od 7. oktobra 2003. godine. Uz odgovor, Ministarstvo je dostavilo uvjerenje, broj 07/II-1833/94 od 5. septembra 1994. godine.

7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na poštivanje doma iz člana 8. Evropske konvencije. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da je ovo pravo povrijeđeno zato što su nadležni organi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

11. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li se apelant blagovremeno obratio stambenom organu za povrat stana u posjed, što je činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelant nije pozvao na neki od principa sadržanih uz članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

13. U konkretnom slučaju, nadležni organi su pažljivo ispitali ovo pitanje i zaključili da je apelant propustio zakonom propisani rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana, uzimajući u obzir i kasniji rok koji bi se, eventualno, mogao na njega primijeniti. Također, upravni organi i Kantonalni sud su utvrdili da sporni stan nije bio u kategoriji oštećenih ili uništenih stanova, te da se stoga na apelanta ne može primijeniti rok na koji se apelant poziva. Osim toga, iz uvjerenja broj 07/II-1833/94 od 5. septembra 1994. godine, koje je dostavljeno Ustavnom sudu, proizilazi da su nadležni upravni organi i Kantonalni sud pravilno utvrdili da se navedeno uvjerenje ne odnosi na apelantov stan, već na potpuno drugi stan na kojem je nosilac stanarskog prava bila druga osoba.

14. Stoga, Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su Kantonalni sud i nadležni upravni organi proizvoljno primijenili relevantne propise, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

15. Također, navodi apelanta u odnosu na povredu prava iz člana 8. Evropske konvencije su zasnovani isključivo na prigovoru da upravni organi i Kantonalni sud nisu pravilno primijenili odredbe koje se tiču zastare podnošenja zahtjeva za povrat stana, a kako je Ustavni sud već obrazložio, ne postoje elementi koji ukazuju da su relevantni propisi proizvoljno primijenjeni. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1288/05 (M. A.) | Sudska praksa | Aktio