Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1105/05 (H. S.)

Odluka donesena 12. 04. 2006.

  • Javni interes
  • Šta se smatra imovinom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1105/05

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 04. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1105/05, rješavajući apelaciju Hasana Stupca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Jovo Rosić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hasana Stupca podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-629/03 od 30.

marta 2005. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Hasan Stupac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća podnio je 27. aprila 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-629/03 od 30. marta 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, JU OŠ «Gornje Prekounje» Ripač (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: drugotuženi), zatraženo je 9. juna 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 17. juna 2005. godine, prvotužena 27. juna 2005. godine, a drugotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 16. februara 2006. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 10. januara 2002. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv prvotužene kod koje je bio u radnom odnosu zbog neisplaćenih plaća za period od 1. jula 1994. godine do 31. decembra 1995. godine u iznosu od 2.150,00 KM, a protiv drugotuženog zbog toga što nije doznačio sredstva prvotuženoj za ove namjene, pa je i drugotuženi solidarno odgovoran sa prvotuženom.

7. Presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Rs- 256/02 od 17. marta 2003. godine utvrđeno je da je prvotužena apelantu na ime neisplaćenih plaća za period od 1. jula 1994. godine do 31. decembra 1995. godine dužna isplatiti ukupan iznos od 2.150,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. januara 1996. godine, pa do isplate, a sve u roku od osam dana po pravosnažnosti ove presude. U odnosu na drugotuženog apelantov tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan. U obrazloženju svoje presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da je utvrdio da prvotužena nije isplatila plaće apelantu za period od 1. jula 1994. godine do 31. decembra 1995. godine, zbog čega je udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu u odnosu na prvotuženu kao pasivno legitimiranu u ovom sporu. U odnosu na drugotuženog, ovaj sud navodi da je utvrdio da drugotuženi nije pasivno legitimiran u ovom sporu, te da je našao da je osnovan prigovor o nedostatku pasivne legitimacije na strani drugotuženog, zbog čega se nije ni upuštao u ocjenu prigovora o zastarijevanju potraživanja.

8. Presudom Kantonalnog suda broj Rsž-629/03 od 30. marta 2005. godine uvažena je žalba prvotužene, prvostepena presuda je preinačena i apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti je odbijen. U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvotužena u žalbi na prvostepenu presudu istakla prigovor o zastarijevanju potraživanja, te da je sud u ovom predmetnom slučaju zakazao i održao raspravu 30. marta 2005. godine. Dalje se navodi da je uvidom u cjelokupan spis Općinskog suda utvrdio da je žalbeni razlog za zastarijevanje potraživanja osnovan, jer je apelant tužbu Općinskom sudu podnio 10. januara 2002. godine, a predmet tužbenog zahtjeva je novčano potraživanje za period od 1. jula 1994. godine do 31. decembra 1995. godine, te da je posljednja naplata plaće dospjela u decembru 1995. godine. S obzirom na to da je odredbom člana 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) određeno da potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje i u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, Kantonalni sud je ocijenio da iz navedenih odredaba ZOO proizlazi da je apelantovo potraživanje zastarjelo, jer je od dana dospijeća posljednje plaće za naplatu, a to je decembar 1995. godine, pa do podnošenja tužbe Općinskom sudu proteklo više od tri godine, zbog čega je žalba prvotužene, prema ocjeni ovog suda, osnovana.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant pobija presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, apelant ističe da je drugostepeni sud zanemario odredbe člana 372. ZOO, koje se odnose na prekid zastarijevanja kada dužnik prizna dug. Dalje navodi da je Vlada Unsko-sanskog kantona bila obavezna da realizira dug, prema zaključku od 6. decembra 2000. godine, te da je utvrđivanjem načina isplate faktički priznat dug. S obzirom na to da je zaključak Vlade Unsko-sanskog kantona donesen 6. decembra 2000. godine, a tužba podnesena 10. januara 2002. godine, zastarijevanje u konkretnom slučaju nije nastupilo. Apelant navodi da Unsko-sanski kanton osigurava plaće za korisnike budžeta ustanova, između ostalog i za obrazovanje, pa je u konkretnom slučaju prvotužena samo servis za isplatu plaća. Stoga, apelant smatra da postoji solidarna odgovornost tuženih za nastalu štetu.

b) Odgovor na apelaciju

10. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da nije povrijeđeno apelantovo pravo na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, navodi da je odluka tog suda zakonita i jedino moguća s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i važeće propise i predlaže Ustavnom sudu da odbije apelaciju kao neosnovanu.

11. JU OŠ «Gornje Prekounje» Ripač ističe da se apelant nikada nije pismeno obraćao Školi kao poslodavcu za izmirenje potraživanja, a da je tužbu sudu, zbog duga po osnovu plaća, podnio tek 10. januara 2002. godine. Dalje navodi da apelant svoje potraživanje ne može ostvariti zbog zastarijevanja potraživanja prema članu 372. ZOO.

V. Relevantni propisi

12. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03) relevantne odredbe glase:

«Član 262.

(1)Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

(2)Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.

(...)

Član 296.

(1)Obavezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treće lice.

(2)Povjerilac je dužan primiti ispunjenje od svakog lica koje ima neki pravni interes da obaveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju.

(...)

Član 360.

Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Član 361.

(3)Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije šta drugo propisano. (...)

Član 362.

Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

Član 365.

Dužnik se ne može odreći zastarjelosti prije nego što protekne vrijeme određeno za zastarjelost.

Član 372.

(4)Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

(...)

Član 387.

Zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug.

Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjeriocu nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje osiguranja.

Član 388.

Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom s ciljem utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.

Član 391.

Za prekid zastarijevanja nije dovoljno da povjerilac pozove dužnika pismeno ili usmeno da obavezu ispuni.

Član 392.

(5)Poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarijevanje.

(6)Zastarijevanje prekinuto od dužnika počinje teći iznova od priznanja.

(...)»

13. U Zakonu o osnovnim pravima iz radnih odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90 i «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/94), koji je primjenjivan u konkretnom slučaju, relevantne odredbe glase:

«Član 49.

(...)

Lični dohodak isplaćuje se najmanje jedanput mjesečno.

(...)

Član 79.

U ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnog odnosa radnik ima pravo da zahtijeva zaštitu pred organima u organizaciji, pred nadležnim sudom, ... u skladu sa zakonom.

(...)»

1. U Zakonu o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:

«Član 13.

Na sva pitanja koja su u vezi sa ugovorom o radu, a koja nisu uređena ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se opći propisi obligacionog prava.

Član 106.

Apsolutno zastarijevanje potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drukčije određeno.»

14. U Zakonu o ustanovama («Službeni list RBiH» br. 6/92, 8/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:

«Član 1.

Ustanova ... osniva se za obavljanje djelatnosti ... školstva ... i drugih djelatnosti ako cilj obavljanja djelatnosti nije stjecanje dobiti.

Ustanova ima svojstvo pravnog lica.

Član 39.

Ustanova stječe sredstva za rad iz sredstava osnivača, budžeta ..., sredstava fonda, od naknade za obavljanje... zdravstvenih i drugih usluga, od ličnog učešća korisnika usluga ..., pod uvjetima određenim zakonom ili aktom o osnivanju ustanova.

Član 41.

Ustanova je odgovorna za svoje obaveze sredstvima kojima raspolaže.

Osnivač je supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drugačije određeno.

Kada je osnivač odgovoran za obaveze ustanove, dužan je da: pokrije višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna.

(...)»

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Rsž-629/03 od 30. marta 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 30. marta 2005. godine, a apelacija je podnesena 27. aprila 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

20. Pravo na imovinu zaštićeno je članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.» Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

« Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. »

21. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).

22. Apelant smatra da je sud svojom presudom povrijedio njegovo pravo na imovinu tako što nije solidarno obavezao poslodavca i Unsko-sanski kanton da isplate neisplaćene plaće koje mu pripadaju.

23. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, plaće se ubrajaju u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Smokovits i dr. protiv Grčke, presuda od 11. aprila 2002. godine, aplikacija broj 46356/99, stav 32). Na ovo ne utječe činjenica da apelant nije dobio plaće, jer on ima zakonski opravdano očekivanje da će one biti isplaćene.

24. Osporenom presudom Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu, smatrajući da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Prema obrazloženju ove odluke, žalbeni razlog prvotužene o zastarijevanju potraživanja je osnovan, jer iz spisa proizlazi da je apelant tužbu sudu podnio 10. januara 2002. godine, a da je predmet tužbenog zahtjeva novčano potraživanje za period od 1. jula 1994. do 31. decembra 1995. godine. Prema odredbama člana 372. ZOO, određena «potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja». U konkretnom slučaju apelantovo potraživanje je zastarjelo, jer su od dana dospijeća posljednje plaće za naplatu, a to je decembar 1995. godine, pa do podnošenja tužbe protekle više od tri godine.

25. U konkretnim slučajevima apelant je lišen prava na imovinu, jer je relevantnim zakonima onemogućeno, kako je to apelant zahtijevao, da se udovolji njegovom tužbenom zahtjevu i obavežu tužene strane da isplate plaće. U skladu sa drugom rečenicom stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, država ima pravo svakoga lišiti imovine «u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom». U ta ograničenja, u pogledu ostvarivanja građanskih prava, ubrajaju se i norme koje određuju procesne rokove u kojim je moguće tražiti sudsku zaštitu u ostvarivanju svojih građanskih prava, odnosno subjekte koji su odgovorni za poštivanje građanskih prava apelanata. To pitanje treba da bude efikasno i jasno regulirano pravnim propisima, a tumačenje i primjena tih propisa su zadatak redovnih sudova u svakom konkretnom slučaju. Cilj ovog ograničenja je da se fokusira odgovornost kod određenih subjekata i da postupak za ostvarivanje građanskih prava bude olakšan. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nosilac građanskih prava ima obavezu da ostvaruje svoja prava isključivo u odnosu na odgovorne subjekte, poštujući procesne rokove koji su jasno regulirani pravnim propisima. Ustavni sud je pri tome ograničen na pitanja kontrole zloupotrebe toga prava i obaveze redovnih sudova zbog toga što Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučaju kada je to potrebno radi utvrđivanja činjenica da li je došlo do kršenja ustavnih prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

26. Ustavni sud primjećuje da su sudovi odbili apelantov zahtjev u pogledu poslodavca (prvotužene) zato što je došlo do zastarijevanja apelantovog potraživanja. U pogledu ograničenja za ostvarivanje apelantovih građanskih prava u odnosu na Unsko-sanski kanton, zbog nedostatka pasivne legitimacije, sudovi su zaključili da ovaj kanton nije poslodavac i da apelant nije kod njega u radnom odnosu. Dalje se navodi da su javne institucije pravna lica koja samostalno odgovaraju za svoje obaveze. Na ovaj zaključak ne utječe ni činjenica da Unsko-sanski kanton finansira navedene javne ustanove. Pri tome, sudovi su se pozvali na relevantne odredbe ZOO, Zakona o ustanovama i Zakona o radu.

27. U pogledu pitanja zastarijevanja, ZOO i Zakon o radu jasno propisuju da protekom roka od tri godine apsolutno zastarijevaju potraživanja iz radnog odnosa. Ako prođe rok za zastarijevanje u smislu člana 387. ZOO, ne može se više prekidati zastarijevanje potraživanja. U tom slučaju nastupa tzv. apsolutno zastarijevanje. Od tog momenta isplata duga zavisi isključivo od volje dužnika – nastupaju tzv. naturalne obaveze dužnika. Prema tome, tužbeni zahtjev za isplatu plaća zarađenih tokom 1994. i 1995. godine koji je podnesen Općinskom sudu 2002. godine ne može se ostvariti sudskim putem, jer je nastupilo apsolutno zastarijevanje.

28. S obzirom na navedeno, oba ova ograničenja predviđena su zakonom. U prethodnom dijelu ove odluke Ustavni sud je već obrazložio da postoji javni interes u pogledu ograničenja ovoga prava, tj. efikasno funkcioniranje pravnog sistema i pravna sigurnost. Ustavni sud smatra da su zakonski modaliteti ovih ograničenja proporcionalni ciljevima koji se žele postići. S jedne strane, postoji subjekt odgovornosti za isplatu plaća radnika javnih institucija a, s druge strane, tri godine su sasvim dovoljan rok da se ova prava ostvare (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 384/03 od 21. januara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 13/04 od 21. aprila 2004. godine).

29. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da osporena presuda nije povrijedila apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad je apelantov tužbeni zahtjev za potraživanje iz radnog odnosa odbijen zbog toga što je nastupilo zastarijevanje potraživanja. Također, Ustavni sud smatra da postoji javni interes u pogledu ograničenja prava propisivanjem određenih rokova, koji se ogleda u efikasnom sankcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti, te da je apelantovo propuštanje rokova predviđenih zakonom onemogućilo redovne sudove da meritorno rasprave o njegovom tužbenom zahtjevu.

31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1105/05 (H. S.) | Sudska praksa | Aktio