Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-883/05 (M. T.)
Odluka donesena 12. 04. 2006.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-883/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 04. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine, u predmetu broj AP-883/05, rješavajući apelaciju Miroslave Trifunović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslave Trifunović, podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj U-31/04 od 21. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miroslava Trifunović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, podnijela je, 28. marta 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj U-31/04 od 21. februara 2005. godine.
2. Rješenjem Samoupravne interesne zajednice penzijskog i invalidskog osiguranja Bosne i Hercegovine Filijala Doboj, broj 1125576404-0 od 5. jula 1991. godine, apelantici je priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 6.059,80 dinara, počev od 26. juna 1991. godine.
3. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Filijala Doboj (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ Fonda PIO), broj 1125576404 od 7. aprila 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem drugostepenog organa Fonda PIO, broj 1125576404 od 10. decembra 2003. godine, u postupku ponovnog utvrđivanja penzije prema članu 188. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02 i 47/02), apelantici je utvrđen novi iznos starosne penzije počev od 1. oktobra 2002. godine u iznosu od 301,71 KM mjesečno.
4. Presudom Okružnog suda, broj U-31/04 od 21. februara 2005. godine, odbijena je tužba apelantice podnesena protiv rješenja drugostepenog organa Fonda PIO. U obrazloženju ove presude je navedeno, između ostalog, da su organi tužene pravilno postupali kada su primijenili odredbu iz člana 188. navedenog zakona, te kada su, prema čl. 48. do 58. istog zakona, utvrdili da penzijski osnov za određivanje novog iznosa penzije predstavlja prosječan iznos neto plaće apelantice od 1. januara 1970. godine, do dana ostvarivanja prava na penziju koji iznosi 381,90 KM. Okružni sud navodi da su organi tužene pravilno postupili kada su utvrdili da aplantici visina penzije za navedeni penzijski staž od 35 godina i 1 mjesec pripada u visini od 79% od osnova i iznosi 301,71 KM na dan 1. oktobar 2002. godine, a od 1. januara 2003. godine penzija iznosi 294,07 KM mjesečno i da do 1. januara 2004. godine penzija iznosi 286,43 KM mjesečno (član 59. Zakona o Penzijsko i invalidskom osiguranju Republike Srpske – u daljnjem tekstu: Zakon o PIO RS). Okružni sud smatra da se ne mogu prihvatiti navodi tužbe da novi obračun penzije nije zakonit, niti da navod tužbe ima uporište u odredbi člana 48. do 58. i čl. 59, 180. i 193. Zakona o PIO RS. Okružni sud navodi da apelantičine tvrdnje da su pogrešno primjenjene odredbe člana 188. Zakona o PIO nisu osnovane.
5. Apelantica smatra da je presudom Okružnog suda došlo do povrede njenog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da je izmjenom propisa o penzijsko invalidskom osiguranju i ponovnim određivanjem već određene starosne penzije rješenjem prvostepenog organa Fonda PIO, od 1. oktobra 2002. godine, umanjena njena već stečena penzija, zbog čega je materijalno oštećena.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. Ustavni sud konstatuje da je visina penzije rezultat, prije svega, utvrđenog činjeničnog stanja, koje utvrđuju nadležni organi. Ustavni sud je, u skladu sa ustaljenom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 64/02 od 24. oktobra 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 8/04, tačka 45) ograničen na «pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu». U vezi s tim, apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda (član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine), u principu, ne podrazumijeva da Ustavni sud može da preispituje odluke redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja ili tumačenja i primjene zakona, sve dok te odluke ne povređuju apelantova ustavna prava. Ovo će biti slučaj, inter alia, kada nadležni organi primijene pozitivno-pravne propise ili utvrde činjenično stanje na proizvoljan način.
9. Ustavni sud podsjeća na praksu Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu prema kojoj plaćanje doprinosa za starosnu penziju može uključivati imovinsko pravo u jednom dijelu fonda, a restrikcije penzijskih prava bi prema takvom sistemu u principu mogle postaviti pitanje prema članu
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, ta odredba ne garantuje pravo na posebna socijalna primanja, a posebno ne postoji pravo na socijalna primanja u određenom iznosu (vidi Dom za ljudska prava, Odluka br. CH/99/1554 od 7. juna 2000. godine).
10. Kao i u navedenom slučaju Doma za ljudska prava, Ustavni sud konstatuje da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji bi prima facie ukazuju da je kršenje prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić