Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-75/05 (L. K.)

Odluka donesena 12. 04. 2006.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-75/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 04. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine, u predmetu broj AP-75/05, rješavajući apelaciju Ljubiše Krnjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubiše Krnjića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev- 273/03 od 26. novembra 2004. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljubiša Krnjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šekovića, koga zastupa Janko Nikolić, advokat iz Zvornika, podnio je, 19. januara 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-273/03 od 26. novembra 2004. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-160/00 od 15. maja 2002. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-299/02 od 22. novembra 2002. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da sud utvrdi da je on nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu broj 4/2 koji se nalazi u Šekovićima u stambenoj zgradi C-12, te da ga tužena Milena Karličić prestane uznemiravati u pravu korištenja stana. Apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka.

3. Apelant je protiv navedene presude Okružnog suda izjavio reviziju, koju je Vrhovni sud odbio osporenom presudom.

4. U provedenom postupku pred Vrhovnim i nižestepenim sudovima kao sporno pitanje postavilo se pitanje da li je apelant na zakonom propisan način stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu i da li mu pripada pravo da ističe zahtjev za zaštitu od uznemiravanja posjeda tog stana od strane tužene, ako ona to zaista čini.

5. U sudskom postupku je utvrđeno da je rješenjem Sekretarijata skupštine opštine Šekovići, broj: 772/70 od 17. decembra 1970. godine, a po zahtjevu Fonda za stambenu izgradnju učesnika NOR-a, sporni stan dodijeljen na korištenje ocu tužene, kao učesniku NOR-a, koji je taj stan koristio kao nosilac stanarskog prava sve do svoje smrti, 17. juna 1991. godine. Ratno predsjedništvo opštine Šekovići je rješenjem, broj 01-023-308/95 od 2. oktobra 1995. godine, sporni stan dodijelilo na korištenje apelantu, koji je na temelju navedenog rješenja, 2. oktobra 1995. godine, sa stambenim organom opštine Šekovići zaključio ugovor o korištenju stana i u isti uselio.

6. Sudovi su dalje utvrdili da je prvostepenim rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica –Odsjek Šekovići, broj 05-050-56-10/00 od 22. maja 2000. godine, utvrđeno da je tužena nosilac stanarskog prava na spornom stanu i istovremeno naređeno apelantu da joj taj stan preda u posjed, te da je apelant iseljen iz spornog stana i da je isti predat tuženoj.

7. Odbijajući tužbeni zahtjev apelanta sudovi su se pozvali na odredbu člana 1. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 12/99) kojim je propisano da prestaje svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 19. decembra 1998. godine. Na temelju navedenog propisa nižestepeni sudovi su zaključili da se apelant ne može sa uspjehom pozivati na ugovor o korištenju stana koga je zaključio sa stambenim organom opštine Šekovići, 2. oktobra 1995. godine, na osnovu rješenja, broj: 01-023-308/95 od 2. oktobra 1995. godine, u prilog teze da mu je sporni stan dodijeljen kao nosiocu stanarskog prava i da je u smislu navedenog zakona postao privremeni korisnik stana.

8. Vrhovni sud je u osporenoj presudi izrazio stav da se apelant zaista ne može sa uspjehom pozivati na ugovor o korištenju spornog stana, ne samo s toga što je taj ugovor u smislu pomenutih zakonskih propisa prestao da proizvodi pravno dejstvo, već prvenstveno s toga što apelantu sporni stan nije dodijeljen na korištenje u skladu s važećim zakonskim propisima. U obrazloženju navedenog stava Vrhovni sud je naveo da pravo davanja stana na korištenje ima ono društveno-pravno lice koje ima pravo raspolaganja na određenom stanu, kako to propisuje član 5. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH», broj: 14/84, 12/87, 36/89 i «Službeni glasnik RS» broj: 19/93 i 12/99). U konkretnom slučaju apelantu je dodijeljen sporni stan na korištenje van zakonske procedure o dodjeli stana i od strane subjekta koji nije imao pravo rasolaganja (pravo raspolaganja, prema stanju spisa predmeta, imao je Opštinski odbor SUBNOR-a Šekovići), niti ovlaštenje da ga ustupi na korištenje, pa apelant nije ni mogao steći stanarsko pravo na spornom stanu. Ratno predsjedništvo opštine Šekovići nije bilo ovlašteno da sporni stan dodijeli apelantu na korištenje. Takav akt je apsolutno ništav i na temelju takvog akta o dodjeli stana ne može se zaključiti pravno valjan ugovor o korištenju stana (član 26. stav 1. Zakona o stambnim odnosima), te je iz toga razloga neosnovan zahtjev apelanta da se presudom utvrdi da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu. U takvoj pravnoj situaciji, prema zaključku Vrhovnog suda, ukazuju se posve bespredmetni revizijski navodi apelanta, koji se odnose na pitanje prava tužene da koristi sporni stan. Ovo zato što je predmet spora u konkretnoj parnici zahtjev apelanta da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu, a ne zahtjev apelanta u odnosu na tuženu za predaju u posjed tog stana po osnovu jačeg prava. Činjenica da je tužena, prema navodima apelanta, na nezakonit način ishodila rješenje Ministarstva za izbjeglice i raslejna lica –Odsjek Šekovići, broj 05-050-56-10/00 od 22. maja 2000. godine, kojim je utvrđeno da je «nosilac stanarskog prava» na spornom stanu ne utiče na zakonitost revizijom pobijane drugostepene presude, jer navedeno rješenje Ministarstva nije ni u kakvom odnosu sa pravnim osnovom sticanja prava stanovanja na spornom stanu od strane apelanta, a niti je tužena tim činom uznemirila apelanta u apstraktnom korištenju spornog stana.

9. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvecija), navodeći da su presuda Vrhovnog suda, zatim prvostepena i drugostepena presuda nezakonite i da je trebao biti usvojen njegov tužbeni zahtjev. Navodi da u trenutku smrti ranijeg korisnika spornog stana niko nije polagao ni nasljedno, niti vlasničko pravo na sporni stan, te da je opština Šekovići pravilno postupila kada je stan dodijelila na korištenje apelantu. Dalje, navodi da je kćerka ranijeg nosioca stanarskog prava proglašena nasljednikom na predmetnom stanu, dakle na imovini koja ne može biti naslijeđena, pa je povrijeđen Zakon o nasljeđivanju. Apelant smatra da sporni stan predstavlja stečenu ekonomsku vrijednost za njega, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Sudskim odlukama čiju zakonitost osporava, povrijeđeno je, kako dalje navodi, njegovo imovinsko pravo te su sudovi primijenili pogrešan zakon na štetu apelanta, zbog čega predlaže da Ustavni sud ukine sve nižestepene presude.

10. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

12. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od slijedećih slučajeva:

(...)

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;».

13. U pogledu apelantovih navoda o povredi njegovog prava na imovinu, Ustavni sud naglašava da član II/3.k) Ustava Bosne i hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, štiti pravo svakog lica na «njegovu» imovinu, te da se u skladu s tim primjenjuje samo na postojeću imovinu. Ovaj član ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A broj 31, stav 50).

14. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku knvenciju štiti, dakle, postojeću imovinu ili druge posjede, pa je prvo pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti u konkretnom slučaju da li je apelant nositelj imovinskih prava ili posjeda zaštićenih tim članom. Apelant u provedenom sudskom postupku pred redovnim sudovima nije uspio dokazati da je stekao stanarsko pravo nad spornim stanom u skladu s postojećim zakonskim propisima, tj. da je zakonito stekao imovinu, pa se ne može pozivati na kršenje prava na imovinu koju nije stekao. Pravo na sticanje stana po bilo kojem pravno valjanom osnovu nije zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se navedenom odredbom ne štiti buduća imovina, pa je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-102/04 od 23. marta 2005. godine).

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-75/05 (L. K.) | Sudska praksa | Aktio