Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-277/05 (Z. P.)
Odluka donesena 12. 04. 2006.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 376
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-277/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 04. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine, u predmetu broj AP-277/05, rješavajući apelaciju Zorana Pajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Pajića podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Gž-522/04 od 2. decembra 2004. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Pajić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčkog, koga zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnio je, 19. februara 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Gž-522/04 od 2. decembra 2004. godine.
2. Apelant u apelaciji navodi da je, 11. marta 1992. godine, uplatio iznos od 280.238,00 tadašnjih dinara na račun DP «Ciglana» Brčko, radi kupovine 4000 komada zidnog bloka i 4000 komada cigle. Rok isporuke je treabao da bude sredina juna 1992. godine, ali zbog početka ratnih dejstava navedeni građevinski materijal mu nije isporučen.
3. Osnovni sud Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je presudom, broj P-540/01-I-4 od 1. oktobra 2004. godine, odbio tužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio da mu tuženi - Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine isporuči 4000 komada zidnog bloka i 4000 komada cigle ili vrati uplaćeni iznos od 3.298,00 KM sa zakonskom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate.
4. Nakon podnošenja tužbe Osnovnom sudu 11. decembra 2001. godine, tokom postupka apelant je povukao tužbu protiv drugotužene DP za proizvodnju i promet građevinskog materijala «Ciglana» Brčko, koja je prestala da postoji kao pravno lice i prema trećetuženom PP «Kod Slaviše» Brčko. Tokom postupka je utvrđeno da je tuženi Brčko Distrikt BiH vlasnik imovine DP «Ciglana» Brčko, kao i imovine drugih državnih preduzeća na području Distrikta prema Objedinjavajućem Nalogu Supervizora od 14. augusta 2001. godine, te da je tuženi Brčko Distrikt BiH pasivno legitimisan u sporu, kada su u pitanju obaveze navedenog preduzeća prema trećim licima. Takođe, sud je utvrdio da je apelant uplatio određeni iznos novca za navedeni građevinski materijal, koji mu nije isporučen. Međutim, Osnovni sud smatra osnovanim prigovor zastare potraživanja, koji je istakao tuženi. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je apelant za naručeni građevinski materijal, 12. marta 1992. godine, uplatio određeni iznos novca, a da je isporuka trebala uslijediti u junu 1992. godine, te da je tužba od 11. decembra 2001. godine, podnesena sudu nakon više od 9 godina od dana narudžbe građevinskog materijala i očekivane isporuke. Sud se pozvao na odredbu člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 29/78), kojom je propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. Sud je zaključio da se u konkretnom slučaju treba primijeniti navedena odredba zakona, budući da je apelant znao da je šteta nastala i da je štetnik DP «Ciglana» Brčko, te da se od vremena neisporuke robe (jun 1992. godine) ima računati subjektivni rok zastare od tri godine.
5. Razmatrajući žalbu apelanta protiv prvostepene presude, Apelacioni sud je donio osporenu presudu, kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Apelacioni sud navodi da se u konkretnom predmetu radi o obavezi iz ugovornog odnosa, pa je apelant s razlogom u žalbi istakao da se prvostepeni sud nije mogao pozvati na odredbe o zastari potraživanja koje se odnose na štetu, to jeste obaveze nastale iz štetnog događaja. Sud je dalje zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, kada se pozvao na rokove zastarjelosti propisane odredbom člana 376. Zakona o obligacioniom odnosima, ali je pravilno odlučio kada je tužbeni zahtjev odbio. Apelacioni sud smatra da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog, te da je taj prigovor istakao tuženi tokom postupka. U obrazloženju presude se dalje navodi da se u konkretnom predmetu radi o potraživanju nastalom prije proglašenja Brčko Distrikta BiH (to jeste prije 8. marta 2000. godine), pa je apelant shodno odredbi člana 71. stav 3. Statuta Brčko Distrikta BiH («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» broj 1/00, 4/00, 7/04, 20/05 i 24/05 i «Službeni glasnik BiH» broj 9/00, 23/00 i 28/00) trebao da dostavi ugovor gradonačelniku na verifikaciju, a bez čijeg odobrenja, realizacija istog nije moguća. Navedenom odredbom Statuta, koja ima obavezujući karakter, je propisano: «Sve ugovore i sporazume koje su zaključile opštinske vlasti navedene u stavu 2. ovog člana (dio opštine Brčko u RS, kao i administrativni aranžmani Brka i Ravne-Brčko), zainteresirane strane moraju dostaviti na uvid gradonačelniku u roku od 30 dana od dana njegovog preuzimanja dužnosti, a ugovor ili sporazum koji se ne dostavi u tom roku, smatra se otkazanim. Gradonačelnik će odmah proslijediti te ugovoe i sporazume Skupštini.» Navedena odredba ima obavezujući karakter, kao i odredba tačke 4. Naloga Supervizora o finansijskom sistemu od 13. aprila 2000. godine, kojom je propisano: «U slučaju nepostojanja dogovora sa Entitetima u vezi specifičnih obaveza, Distrikt ne preuzima obaveze za dugove koji su nastali prije datuma proglaešenja Distrikta».
6. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđanom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da konkretno potraživanje nije zastarjelo, budući da se treba primijeniti objektivni zastarni rok od 10 godina, prema članu 34. Zakona o izmjenam i dopunama Zakna o obligacionim odnosima («Službeni glasnik RS» broj 17/93). Apelant dalje smatra da prigovor pasivne legitimacije nije osnovan. Naime, DP «Ciglana» Brčko, koja je bila društveno preduzeće, smatra se javnom imovinom, koja pripada Distriktu. Takvom imovinom, shodno članu 50 stav 4. tačka c. Statuta Brčko Distrikta i Zakona o izvršnoj vlasti Brčko Distrikta, upravlja gradonačelnik. Apelant zaključuje da Apelacini sud pogrešno smatra da se radi o ugovoru koji je shodno odredbi Statuta trebalo dostaviti gradonačelniku na verifikaciju. Apelant ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru ili sporazumu, koje su zaključili Opština Brčko u RS-u i administrativni aranžmani Brka i Ravne Brčko, već se radi o obavezi, koja je nastala prije uspostave ovih subjekata, to jeste u vrijeme Opštine Brčko u SR BiH. Kako gradonačelnik upravlja svom javnom imovinom u Brčko Distriktu BiH, u koju je uključena imovina DP «Ciglana» Brčko, to je Brčko Distrikt BiH pasivno legitimisan i isti je u obavezi da apelantu isplati navedeni iznos.
7. U izjašnjenju na navode iz apelacije, Apelacioni sud navodi da je apelacija neosnovana, te da u provedenom postupku nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant poziva. Sud ističe da su tačni navodi u apelaciji da je Brčko Distrikt vlasnik imovine DP «Ciglana» Brčko, shodno odredbi člana 12. Anexa Konačne odluke Arbitražnog tribunala za rješavanje međuentitetske granice u oblasti Brčkog od 18. augusta 1999. godine i Objedinjavajućem nalogu Supervizora za Brčko od 14. augusta 2001. godine. Zatim, sud navodi da je na osnovu provedenih dokaza nedvojbeno utvrđeno da je apelant uplatio određeni iznos novca za građevinski materijal, koji mu nije isporučen zbog ratnih dejstava, ali bez sumnje je činjenica da su novcem, koji je apelant uplatio na ime kupoprodajne cijene prodavcu (koji u to vrijeme nije bio društveno-državno preduzeće, nego Dioničarsko društvo - preduzeće u mješovitoj svojimi «Ciglana» Brčko), raspolagali nadležni organi, civilni i vojni, tadašnje vlasti, koji su upravljali cjelokupnom imovinom pravnog prednika Distrikta. Sud navodi da prema odredbi člana 4. Naloga Supervizora o finansijskom sistemu Brčko Distrikta BiH od 13. aprila 2000. godine Distrikt ne preuzima obaveze za dugove nastale prije datuma proglašenja Distrikta, a ako se radi o ispunjenju ugovorne obaveze, nastale prije proglašenja Distrikta, takav ugovor mora biti naknadno verifikovan, shodno odredbi člana 71. stav 3. Statuta, a što u konkretnom slučaju nije urađeno.
8. Osnovni sud u svom izjašnjenju, također, osporava navode iz apelacije i smatra da su neosnovani navodi o kršenju ustavnih prava. Dalje, Osnovni sud navodi da je u konkretnom slučaju bilo nužno primijeniti subjektivni rok zastarjelosti, a ne objektivni rok od 5 odnosno 10 godina po Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 29/78 i «Službeni glasnik RS» broj 17/93). Sud je takođe, istakao da je apelant u sudskom postupku putem svog punomoćnika bio u mogućnosti iznijeti sve relevantne činjenice, odnosno predložiti izvođenje svih dokaza kojima se utvrđuju te činjenice.
9. Učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, Brčko Distrikt BiH, u odgovoru na apelaciju ističe da se u konkretmm predmetu radi o obavezi iz ugovornog odnosa, to jeste o potražvanju preostalom prije proglašenja Brčko Distrikta BiH, te je apelant trebao da dostavi ugovor gradonačelniku na verifikaciju u skladu s članom 71. stav 3. Statuta Brčko Distrikta u roku od 30 dana, a pošto to nije učinio ugovor se smatra otkazanim, pa je Apelacioni sud pravilno zasnovao svoju presudu kada je žalbu apelanta odbio.
10. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
12. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
Navodi o kršenju prava na pravično suđenje
14. Apelant se u konkretnom slučaju, žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Budući da u se u konkretnom slučaju vodio sudski postupak u kojem je apelant učestvovao i u kojem je donesena osporena presuda, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga, će Ustavni sud ispitati da li apelant ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njegove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno poktrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.
15. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
16. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenom presudom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelant u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene odluke, a koje je već razmotrio i odbio drugostpeni sud u svojoj presudi. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
17. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Navodi o kršenju prava na imovinu
18. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant vidi u činjenici da su redovni sudovi odbili njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi Brčko Distrikt BiH isporuči određeni građevinski materijal ili isplati uplaćeni iznos novca.
19. Apelant se nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je konkretnije obrazložio u čemu vidi kršenje ovog prava. U suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, zbog čega je lišen svoje imovine. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Ustavni sud primjećuje da je apelant propustio da u određenom roku prethodno svoje potraživanje dostavi na uvid gradonačelniku, koji upravlja imovinom Brčko Distrikta. Zbog propusta da dostavi ugovor na verifikaciju gradonačelniku, apelant nije mogao sa uspjehom podnijeti tužbeni zahtjev protiv Brčko Distrikta BiH kao dužnika, kako je to utvrdio Apelacioni sud u osporenoj presudi. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da je osporenim rješenjima apelantu njegova imovina oduzeta ili da mu je na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje te imovine.
20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić