Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-318/05 (DP «Putovi» d.o.o. Grude)
Odluka donesena 12. 04. 2006.
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
Sastav suda
Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-318/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 04. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine, u predmetu broj AP-318/05, rješavajući apelaciju DP «Putovi» d.o.o. Grude, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DP «Putovi» d.o.o.
Grude, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-99/03 od 11. januara 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. DP «Putovi» d.o.o. Grude (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnio je, 2. marta 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-99/03 od 11. januara 2005. godine.
2. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijene su revizije apelanta i SIZ-a za regionalne puteve Mostar, čiji je pravni sljednik Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: drugotužena), izjavljene protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž-49/99 od 27. aprila 2000. godine, kojom su odbijene kao neosnovane žalbe apelanta i drugotužene protiv presude tadašnjeg Osnovnog suda u Mostaru, broj P-2052/91 od 27. februara 1992. godine. Navedenom presudom Osnovnog suda u Mostaru, apelant i drugotužena su solidarno obavezani da tužitelju – Ivanu Ivankoviću iz Mostara, na ime naknade štete isplate iznos od 2.738.190,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 21. februara 1992. godine, pa do isplate, iznos od 3,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 15. januara 1987. godine, pa do isplate, iznos od 3,50 dinara sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 23. februara 1988. godine, pa do isplate, te iznos od 1,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 22. januara 1987. godine, pa do isplate, kao i da naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 86.054,90 dinara..
3. U provedenom postupku sudovi su nespornim utvrdili da je put Čitluk-Ljubuški na kome se 28. decembra 1986. godine dogodio saobraćajni udes i u kome je oštećeno tužiteljevo vozilo, bio regionalni put i da je do udesa iskliznućem tužiteljevog vozila, došlo zbog neočišćenog leda na kolovozu, koji je do tog mjesta bio suh, pa tužitelj nije mogao predpostaviti njegovu zaleđenost. U vrijeme štetnog događaja bio je na snazi Zakon o putevima («Službeni list SRBiH» broj 6/78), a prema odredbi člana 41. i 99. tog zakona za štetu, koja nastane korisnicima regionalnih puteva zbog propuštanja pravovremenog izvršenja potrebnih radova i preduzimanja odgovarajućih mjera u održavanju javnih puteva, solidarno odgovaraju zajednice za puteve i organizacije za održavanje i zaštitu puteva, to jeste apelant kao prvotuženi i drugotužena. Sudovi su takođe nespornim utvrdli da je između SIZ-a za regionalne puteve Mostar i RO «Hercegovina putevi» OOUR Grude (pravni prednik apelanta) zaključen dogovor o održavanju prohodnosti regionalnih puteva na području OOUR Grude u zimskom periodu 1986/1987. godina. Uvidom u navedeni dogovor prvostepeni sud je konstatovao da su njime regulisana međusobna prava, obaveze i odgovornosti između Zajednice i OOUR-a na održavanju prohodnosti regionalnih puteva u zimskom priodu 1986/1987. godine. U članu 2. istog dogovora propisano je da Zajednica povjerava, a OOUR preuzima izvođenje radova zimskog održavanja prema Pravilniku o održavanju puteva i plana zimske službe, koji je sastavni dio dogovora. Vrhovni sud je naveo da iz spisa predmeta, (ranije drugostepeno rješenje broj Gž- 1623/91 od 16. oktobra 1991. godine, te raspravni zapisnik od 29. oktobra 1991. godine), nesumnjivo proizilazi da je prvostepeni sud izvršio uvid u «dogovor o održavanju prohodnosti regionalnih puteva na području OOUR Grude u zimskom periodu 1986/1987. godina» i u svojoj presudi citirao njegov sadržaj, pa su irelevantne revizione tvrdnje da sada u spisu takav ugovor ne postoji. Razlog za to, je činjenica da je predmetni sudski spis bio zagubljen, pa je u 1996. godini rekonstruisan, ali to ne znači da pomenuti dogovor nije postojao što, po mišljenju Vrhovnog suda, pravilno prihvata i drugostepeni sud.
4. U apelaciji se naglašava da su navedenom presudom Vrhovnog suda povrijeđena apelantova ustavna prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih ustavnih prava apelant vidi u tome, što je Vrhovni sud navodno pogrešno i proizvoljno primijenio zakon našavši da je «u vrijeme štetnog događaja bio na snazi Zakon o putevima («Službeni list SR BiH», broj 6/78), a prema odredbi čl. 41. i 99. tog zakona, za štetu koja nastane korisnicima regionalnih puteva zbog propuštanja pravovremenog izvršenja potrebnih radova i preduzimanja odgovarajućih mjera u održavanju javnih puteva solidarno odgovaraju zajednice za puteve i oraganizacije za održavaje i zaštitu puteva». Apelant smatra da se ovdje ne može raditi o solidarnoj odgovornosti, već o isključivoj odgovornosti zajednice za puteve prema korisnicima puta i, eventualno, o regresnoj odgovornosti organizacije za održavanje puteva prema zajednici za puteve. Apelant takođe smatra da revizioni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo, jer u spisu ne postoji ugovor, kojim je SIZ za regionalne puteve Mostar prenio obavezu održavanja i odgovornosti za štetu na putnom pravcu na kojem se dogodila prometna nezgoda na apelanta ili bilo koju drugu organizaciju ili zajednicu, a u pobijanoj reviziji nije se ni pokušalo provjeriti postoje li takvi ugovori ili ih pribaviti.
5. U izjašnjenju na navode iz apelacije, Vrhovni sud navodi da je apelacija neosnovana, te da u provedenom postupku nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant poziva. Takođe, navodi da su u obrazloženju osporene presude dati odgovori na sve apelacione prigovore.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
8. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
Navodi o kršenju prava na pravično suđenje
10. Apelant se u konkretnom slučaju, žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Budući da se u konkretnom slučaju vodio sudski postupak u kojem je apelant učestvovao i u kojem su donesene osporene odluke, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga, će Ustavni sud ispitati da li apelant ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njegove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno poktrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.
11. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
12. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelant u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticao u žalbi i reviziji protiv nižestepenih presuda, a koje je već razmotrio i odbio drugostpeni, odnosno Vrhovni sud u svojim presudama. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Navodi o kršenju prava na imovinu
14. Apelant se žali da je osporenom presudom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant vidi u činjenici da su redovni sudovi odbili njegovu žalbu i reviziju protiv nižestepenih presuda kojima je utvrđena njegova solidarna odgovornost sa SIZ-om za regionalne puteve Mostar, za štetu nastalu na tužiteljevom vozilu.
15. Apelant se nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je konkretnije obrazložio u čemu vidi kršenje ovog prava. U suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da je osporenim rješenjima apelantu njegova imovina oduzeta ili da mu je na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje te imovine.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić