Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1160/05 (I. H.)
Odluka donesena 12. 04. 2006.
- Protek roka
Sastav suda
Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1160/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 04. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine, u predmetu broj AP-1160/05, rješavajući apelaciju Irfana Hodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Irfana Hodžića, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-44/04 od 8. marta 2005.godine, i presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj RSŽ-342/03 od 4. septembra 2003.
godine, zbog proteka roka za podnošenje za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Irfan Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, podnio je, 12. maja 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-44/04 od 8. marta 2005. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj RSŽ-342/03 od 4. septembra 2003. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda, broj RSŽ-342/03 od 4. septembra 2003.godine, odbijena je žalba apelanta kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda u Bihaću, broj PR- 141/98 od 27. januara 2003.godine, kojom je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev.
3. Vrhovni sud je rješenjem, broj Rev-44/04 od 8.marta 2005. godine, odbacio kao nedopuštenu reviziju apelanta izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda, broj RSŽ-342/03 od 4. septembra 2003. godine, zbog toga što je apelant prema odredbama ranijeg-prethodnog Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», broj 42/98 i 3/99), bio dužan u tužbi označiti vrijednost spora. Revizija nije bila dopuštena u imovinsko-pravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naveo ne prelazi 15.000 KM. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je u obrazloženju pobijanog rješenja, između ostalog, konstatirao da apelant u tužbi od 21. novembra 1997. godine nije označio vrijednost spora, a od prvobitnog zahtjeva za isplatu plaće od maja 1993. godine pa nadalje je u toku postupka odustao, a tužbeni zahtjev precizirao samo na uspostavu radnog odnosa. Vrhovni sud je donio pobijano rješenje pozivajući se na odredbe prethodnog Zakona o parničnom postupku kao i na član 456. stav 1. sada važećeg Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», broj 53/03).
4. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. alineja 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od slijedećih slučajeva:
(4) protekao rok za podnošenje apelacije;»
5. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u predmetnom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
6. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant mora odlučivati o podnošenju pravnog lijeka, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je efektivan pravni lijek odbačen iz razloga što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uslova) ne može se smatrati iskorištenim (vidi rješenje Ustavnog suda, U- 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
7. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Iz navoda apelacije i priloženih dokumenata proističe da je apelant protiv osporene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda, broj Rev-44/04 od 8. marta 2005. godine, odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Kantonalnog suda, broj Rsž-342/03 od 4. septembra 2003. godine, donesena povodom žalbe apelanta protiv prvostepene presude.
9. S obzirom na to da je, 22. septembra 2003. godine, apelantu uručena presuda Kantonalnog suda, broj Rsž-342/03 od 4. septembra 2003. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena 12. maja 2005. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Kantonalnog suda.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 1 i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić