Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-211/05 (A. T.)
Odluka donesena 12. 04. 2006.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-211/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 04. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine, u predmetu broj AP-211/05, rješavajući apelaciju Aldina Tvice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aldina Tvice podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-232/03 od 21. oktobra 2004. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aldina Tvice podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-232/03 od 21. oktobra 2004. godine, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Aldin Tvico (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Bekir Gavrankapetanović i Damir Koldžo, advokati iz Sarajeva, podnio je, 12. februara 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-232/03 od 21. oktobra 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1204/99 od 7. marta 2001. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-680/01 od 27. marta 2002. godine, obavezna je tužena Federacija Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo odbrane-Zajednička komanda VF, VJ 2101, da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljene povrede za vrijeme služenja redovnog vojnog roka u vojsci Federacije Bosne i Hercegovine, isplati ukupan iznos od 52.100,00 KM.
3. Općinski sud je tokom prvostepenog postupka proveo niz dokaza nalazeći da je tužbeni zahtjev apelanta osnovan, jer je u momentu povrijeđivanja apelant bio vojnik na odsluženju redovnog vojnog roka, pa je tužena odgovorna po principu objektivne odgovornosti, kao vlasnik opasne stvari. Odlučujući o visini zahtjeva, sud je imao u vidu posebno trajne posljedice koje umanjuju opštu životnu aktivnost u procentu od 35%, činjenicu da se radi o mladoj osobi (rođen 1977. godine), pa bi prema mišljenju ovog suda realna satisfakcija ovog vida štete, odnosno pretrpljenih bolova zbog umanjenja opšte životne aktivnosti bila iznos od 28.000,00 KM. Cijeneći intenzitet i trajanje bolova, sud smatra da bi primjerena naknada za ovaj vid štete bila iznos od 10.000, 00 KM, a cijeneći intenzitet straha i njegovo trajanje, primjerenom navedeni sud smatra iznos od 3.500,00 KM. U pogledu estetske naruženosti, dosuđen je iznos od 10.000,00 KM. Dakle, po svim vidovima štete, apelantu je dosuđen iznos od 52.100,00 KM.
4. Odlučujući o reviziji tuženog, Vrhovni sud je presudom, broj Rev-232/03 od 21. oktobra 2004 godine, reviziju djelomično uvažio i presude Kantonalnog suda i Općinskog suda preinačio, na način da se apelantu na ime naknade neimovinske štete dosuđuje ukupan iznos od 42.100,00 KM. U preostalom dijelu revizija je odbijena.
5. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da su Kantonalni sud i Općinski sud pravilno utvrdili odgovornost tužene kao vlasnika opasne stvari i odbili prigovor podijeljene odgovornosti stranaka. U dijelu visine dosuđene štete, ovaj sud nalazi da je žalba osnovana i da je od strane nižestepenih sudova, šteta previsoko dosuđena. Kao razlog ističe karakter povrede i starosu dob apelanta, pa utvrđuje da bi realna naknada za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti bila 20.000,00 KM a ne iznos od 28.000,00 KM, za intenzitet i vrijeme trajanja pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 8.000,00 KM a ne iznos od 10.000,00 KM dok je u preostalom dijelu, za pretrpljeni strah i naruženost, reviziju odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
6. Apelant smatra da mu je ovom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju apelacije, apelant ističe da je Vrhovni sud bez ikakvog obrazloženja i paušalno snizio dosuđeni iznos naknade, kojeg su utvrdili i dosudili Kantonalni sud i Općinski sud, pogrešno prikazujući njegovu starosnu dob u momentu povrijeđivanja, iako mu je tad kao vojniku regrutu bilo 20. godina, a nedostatak polovine šake i teško estetsko oštećenje koje predstavlja unakaženost, cijeli život će predstavljati problem i uticati na njegovo psihičko stanje i budući život.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
9. Član 16. stav Pravila Ustavnog suda glasi:
«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
10. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustav«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
12. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, smatrajući da mu je Vrhovni sud bez ikakvog obrazloženja i paušalno smanjio naknadu dosuđenu na ime nematerijalne štete, u postupku pred Općinskim sudom i Kantonalnim sudom. Praksa Evropskog suda i Ustavnog suda, ukazuje da zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
13. U konkretnom slučaju, apelant je nezadovoljan presudom Vrhovnog suda, smatrajući je paušalnom i neobrazloženom. U tom smislu, Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Naime, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta.
14. U vezi sa navodima apelanta da je Vrhovni sud bez ikakvog obrazloženja i paušalno preinačio presude Kantonalnog i Općinskog suda, smanjivši iznos naknade nematerijalne štete sa 52.100,00 KM na iznos od 42.100,00 KM, Ustavni sud podsjeća da član 6 stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženje za svoje presude, ali se to ne može tumačiti kao obaveza suda da da odgovor na svaki navod. U konkretnom slučaju, sudovi su u dvije instance dali detaljna obrazloženja svojih zaključaka izvedenih iz provedenih dokaza. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je revizija, u pogledu visine dosuđene naknade na ime umanjenja opšte životne aktivnosti i intenziteta i vremena trajanja pretrpljenih fizičkih bolova, osnovana, pa je u tom dijelu nižestepene odluke preinačio, a u ostalom dijelu potvrdio presudu Kantonalnog suda. Iz navedenog proizilazi da ne postoji bilo šta što bi ukazivalo da je Vrhovni sud «bez obrazloženja i paušalno» preinačio presudu Kantonalnog suda, ili da je obrazloženje proizvoljno.
15. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev», ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.
16. Nadalje, apelant se žali na presudu Vrhovnog suda, smatrajući da je istom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu, obzirom da mu je Vrhovni sud «bez obrazloženja i paušalno» snizio dosuđenu naknadu za nematerijalnu štetu. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku kovenciju štiti samo postojeću imovinu a ne i pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx, presuda od 13. juna 1979. godine serija A-31). Zbog toga su navedeni članovi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije primjenjivi samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju, predmet spora pred redovnim sudovima je naknada nematerijalne štete, dakle buduća imovina. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, iz čega proizilazi zaključak da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, te ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić