Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-286/05 (S. D.)

Odluka donesena 12. 04. 2006.

  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-286/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 04. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine, u predmetu broj AP-286/05, rješavajući apelaciju Seada Džinića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2 alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seada Džinića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-489/03 od 23. novembra 2004. godine, i presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj RSŽ-350/03 od 4.

septembra 2003. godine, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Sead Džinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, koga zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je, 22. februara 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-489/03 od 23. novembra 2003. godine, i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj RSŽ-350/03 od 4. septembra 2003. godine.

2. Općinski sud u Bosanskoj Krupi je, po tužbi apelanta protiv Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: tuženi), radi pobijanja odluke o prestanku radnog odnosa i isplate plaća, donio presudu, broj Rs-177/02 od 30. decembra 2002. godine, kojom je poništio rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa i obavezao ga da apelantu, na ime naknade štete zbog izgubljene zarade radi nezakonitog prestanka radnog odnosa, isplati novčani iznos za period 13. juli 1995. godine do novembra 2002. godine, uz zakonsku zateznu kamatu za svaki pojedinačni iznos i troškovima postupka.

3. Kantonalni sud u Bihaću je presudom, broj RSŽ-350/03 od 4. septembra 2003. godine, žalbu uvažio i prvostepenu presudu u dijelu kojim je poništeno rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa i vraćanja na posao apelanta ukinuo i tužbu odbacio. U dijelu naknade štete zbog neisplaćenih plaća, presudu je preinačio i tužbeni zahtjev odbio.

4. U obrazloženju presude, Kantonalni sud ističe, da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali je na osnovu istog izveo pogrešan zaključak da je tužba osnovana, kako u odnosu na rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa i vraćanja na posao apelanta, tako i u odnosu na naknadu štete, kojom prilikom su prema mišljenju ovog suda počinjene bitne povrede procesno-pravne prirode. Pri tom, došlo je i do pogrešne primjene materijalnog prava. Naveo je da iz stanja spisa proizilazi da je tuženi u postupku pred prvostepenim sudom isticao prigovor preuranjenosti tužbe, jer se apelant prije podnošenja tužbe nije obraćao za zaštitu svojih prava nadležnim u organizaciji gdje je radio, zbog čega je Kantonalni sud svojim rješenjem, broj RSŽ-58/02 od 24. juna 2002. godine, zatražio od prvostepenog suda da se utvrdi i blagovremenost tužbe kao procesno-pravne pretpostavke za postupanje po tužbi. Ovaj sud je istakao da iz stanja spisa proizilazi da je prvostepeni sud utvrđivao činjenicu kad je apelant primio rješenje o prestanku radnog odnosa, odnosno, kad je saznao za povredu svojih prava, pri čemu nije otklonio procesno pravnu pretpostavku u pogledu blagovremenosti i dopuštenosti. Pri donošenju svoje odluke, Kantonalni sud je primijenio odredabe Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ», broj 60/89) koje regulišu uslove za podnošenje tužbe iz radnog odnosa i ostvarenje sudske zaštite prilikom povrede prava iz radnog odnosa (član 79. do 84.). Zaključio je da se apelant prije podnošenja tužbe sudu, prvo morao obratiti organizaciji u kojoj je bio zaposlen u roku od 15 dana od dana saznanja za prestanak radnog odnosa, te da ukoliko ne bi dobio odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja tog prigovora, u daljnjem roku od 15 dana, mogao je tražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Kako je apelant tu radnju propustio preduzeti, Kantonalni sud smatra da prvostepeni sud uopće nije mogao raspravljati, jer su pravne pretpostavke za postupanje po tužbi propisane zakonom, a rokovi prekluzivne naravi. Kantonalni sud ističe da je prvostepeni sud trebao donijeti rješenje kojim bi tužbu odbacio kao neblagovremenu, a kako to nije učinio napravio je povredu postupka, zbog čega je ovaj sud, kako zbog žalbenih navoda tako i po službenoj dužnosti, odlučio prvostepenu presudu u dijelu kojim je poništeno rješenje o prestanku radnog odnosa i apelant vraćen na posao ukinuti i tužbu odbaciti, a u dijelu naknade za neisplaćene plaće, preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti.

5. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-489/03 od 23. novembra 2004. godine, revizija apelanta izjavljena protiv presude Kantonalnog suda, broj RSŽ-350/03 od 4. septembra 2003. godine, odbijena je kao neosnovana. Ovaj sud smatra da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je apelant za povredu svojih prava saznao u julu 1996. godine, a tužbu podnio 30. jula 1998. godine, ne obraćajući se predhodno nadležnim u organizaciji gdje je bio zaposlen. Smatra da je prvostepeni sud zanemario uslove za podnošenje tužbe iz radnog odnosa kao i rokove, koji su prekluzivni, zbog čega je po ocjeni ovog suda trebao tužbu odbaciti kao neblagovremenu, u skladu sa propisima Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ», broj 60/89).

6. Apelant je protiv osporenih presuda Vrhovnog i Kantonalnog suda podnio apelaciju, navodeći da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da je tužbu za ostvarenje sudske zaštite iz radno-pravnog odnosa podnio blagovremno a da su sudovi prilikom odlučivanja o istoj pogrešno primijenili materijalno pravo, zbog čega je njegova imovina u vidu izgubljene zarade potpuno umanjena.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

8. Iz činjeničnog stanja utvrđenog u pobijanim presudama proizilazi da je Općinski sud pravilno utvrdio činjenično stanje ali je pogrešno primijenio materijalno pravo, zbog čega je počinio bitnu povredu postupka. Naime, prema stanovištu Kantonalnog suda koji je odlučivao po žalbi tuženog, koje je potvrdio Vrhovni sud u postupku revizije, Općinski sud koji je rješavao po tužbi apelanta nije utvrdio pravne pretpostavke za podnošenje tužbe u pogledu dopuštenosti i blagovremenosti. Ove pravne pretpostavke propisane su Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa, a Općinski sud ih je potpuno zanemario i prihvatio raspravljanje po tužbi ocijenivši zahtjev apelanta osnovanim. Zbog navedenog, Kantonalni sud je u dijelu zahtjeva za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa i povratak na posao prvostepenu presudu ukinuo i tužbu odbacio, a u dijelu naknade izgubljene zarade tužbeni zahtjev odbio.

9. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovog prava obrazlaže činjenicom da su Vrhovni sud i Kantonalni sud pogrešno primijenili Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa koji je bio na snazi za vrijeme donošenja odluke o prestanku rada, zbog čega je njegova imovina, u vidu izgubljene zarade, potpuno umanjena. Smatra da je tužbu zbog povrede prava iz radnog odnosa podnio blagovremeno, obzirom da mu je rješenje o prestanku radnog odnosa uručeno neposredno prije podnošenja tužbe sudu, a sudovi su svoje odluke zasnovali na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

10. Iz navedenog proizilazi da se apelant žali da mu pobijane odluke utiču na nemogućnost stjecanja imovine u budućnosti.

11. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti (vidi, Ustavni sud, odluka broj U- 12/01 od 25. februara 2002. godine, tačka 28, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 20/02). Ustav Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite prava na imovinu od Evropske konvencije.

12. Slijedi da se apelantovo očekivano pravo na zaradu odnosi na stjecanje imovine, kao ekonomske vrijednosti u budućnosti, što ne spada u obim prava zaštićenih članom II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa su njegovi navodi o povredi člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom IV/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-286/05 (S. D.) | Sudska praksa | Aktio