Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-199/05 (F. R.)

Odluka donesena 12. 04. 2006.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-199/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 04. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. aprila 2006, u predmetu broj AP-199/05, rješavajući apelaciju Fehima Rahimića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav. 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fehima Rahimića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž- 632/04 od 19. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fehim Rahimić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Zlatan Dizdar advokat iz Mostara, podnio je, 7. februara 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-632/04 od 19. januara 2005. godine.

2. Po tužbi apelanta protiv «Merkur» DD Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi), radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, Općinski sud II Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud), donio je presudu, broj P-223/01 od 12. februara 2002. godine, kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanta. Tužbenim zahtjevom apelant je tražio da sud utvrdi da su odluke tuženog o otkazu ugovora o radu nezakonite, uz obavezu tuženog da apelanta odmah primi na posao i obezbijedi mu sva prava iz radnog odnosa, te da mu isplati lični dohodak za period nakon prestanka bolovanja do povratka na posao, uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. U postupku po izjavljenoj žalbi, Kantonalni sud Mostar je donio rješenje, broj Gž-483/02 od 16. maja 2003. godine, kojom je žalbu uvažio, pobijanu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju svoje odluke, ovaj sud je naveo da je navodima žalbe dovedena u sumnju ispravnost prvostepene presude, nalazeći da je ista rezultat nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

4. U ponovnom postupku, Općinski sud je donio presudu broj P-339/03-II od 21. maja 2004. godine, kojom je utvrdio da su odluke tuženog - odluka o otkazu ugovora o radu i odluka Upravnog odbora tuženog, nezakonite, iste je ukinuo i obavezao tuženog da sa apelantom zaključi ugovor o radu, vrati ga na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije dobivanja otkaza i obezbijedi mu prava iz radnog odnosa, te mu izvrši isplatu neisplaćene plaće od dana otkaza do ponovnog prijema na posao.

5. Kantonalni sud je u postupku po žalbi na naprijed navedenu presudu, donio presudu broj Gž-632/04 od 19. januara 2005. godine, kojom je žalbu uvažio, presudu broj P-339/03-II od 21. maja 2004. godine, preinačio, na način da je apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom. U obrazloženju svoje presude, Kantonalni sud je istakao da, iako je prvostepeni sud postupio prema uputama datim u prethodnom ukidnom rješenju, ipak je izostala pravilna ocjena svih provedenih dokaza, iz kojih se sa sigurnošću može zaključiti da su postojali opravdani razlozi za otkaz. Ovaj sud ističe, da se nedvojbeno na temelju iskaza saslušanih svjedoka na okolnost ponašanja apelanta, moglo zaključiti, unatoč činjenici što se nalazio na bolovanju, da je obavljao poslove nabavke robe za trgovine u vlasništvu supruge i kćerke, što već samo po sebi dovodi u sumnju opravdanost njegovog izostajanja s posla usljed bolesti, odnosno liječenja. U tom kontekstu, po nalaženju ovog suda, treba posmatrati njegovo nastojanje da izdejstvuje prekide bolovanja u dane praznika i to u dva navrata, kako bi omogućio novi period odsustva sa rada u trajanju od godinu dana, jer odsustvo duže od godine dana podliježe ocjeni ljekarske komisije, a do godine dana ocjenu zdravstvene sposobnosti daje ljekar pojedinac. Zbog toga je ovaj sud zaključio da se radilo o fiktivnim prekidima bolovanja, što ukazuje da se zapravo radi o zloupotrebi prava radnika na odsustvo usljed bolesti, koja je kod tuženog Pravilnikom utvrđena kao teža povreda radne dužnosti. Ovaj sud konstatuje da je tuženi postupio pravilno kada je apelanta, zbog ponašanja koje je ukazivalo na težu povredu radne dužnosti, pozvao na posao i ponudio mu mjesto poslovođe sa znatno manjim prometom, uvažavajući činjenicu da mu je zdravstveno stanje narušeno, što je apelant sa velikim negodovanjem odbio prihvatiti, pa je odbio potpisati rješenje o premještaju na novo radno mjesto. Potom je uslijedio pismeni poziv da se javi u Upravu, što je prema mišljenju ovog suda svakako nastojanje tuženog, da ponovnim pozivanjem nastoji otkloniti nastali sukob u smislu da iznađe odgovarajuće rješenje za apelanta u pogledu njegovog konačnog statusa. Kako se nije odazvao, uslijedio je otkaz ugovora apelantu od strane tuženog.

6. Apelant smatra da je, osporenom presudom Kantonalnog suda, povrijeđeno njegovo pravo na život, pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju iz čl. II/3 a), e) i

k) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. Ove ustavne odredbe odgovaraju čl. 2. stav 1 i čl. 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), čanu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i članu 14. Evropske konvencije. Po mišljenju apelanta pobijana odluka Kantonalnog suda donijeta je uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, Zakona o radu umjesto Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, čime je Kantonalni sud prekoračio svoja ovlaštenja.Ovakvim postupanjem Kantonalnog suda povrijeđeno je pravo na život, pravo na nepristrasan i nezavisan sud kao različiti aspekti prava na pravično suđenje, pravo na mirno uživanje imovine i pravo na nediskriminaciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

9. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

11. Pored toga, Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, pored toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine).

12. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.a), e) i k) i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 2.stav 1, člana 6.stav 1, člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa različitim aspektima ovog prava. Budući da se u konkretnom slučaju vodio sudski postupak u kojem je apelant učestvovao i u kojem je donesena osporena presuda, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja navedenih prava. Stoga će Ustavni sud ispitati da li apelant ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njegove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koje se poziva dovoljno potkrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.

13. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i što je u žalbenom postupku prekoračio svoja ovlaštenja, obzirom da se u svojoj odluci poziva i utvrđuje «da je tuženi tužitelju (apelantu) dao otkaz ugovora o radu na temelju odredaba člana 88. stav 1. Zakona o radu, pri čemu je postupljeno prema odredbi člana 91. istog zakona, tako da činjenica da tužilac (apelant) nije saslušan od strane tuženog kao poslodavca prije donošenja odluke o otkezu ne utiče na zakonitost provedenog postupka ukoliko poslodavac u sudskom postupku dokaže postojanje razloga za otkaz». Apelant smatra da mišljenje Kantonalnog suda na okolnost da je tuženi «dokazao» postojanje opravdanog zahtjeva za otkaz nije tačna, jer se Kantonalni sud uopšte nije osvrnuo na iskaz ljekara koji je vodio čitav slučaj.

14. U vezi sa navodima apelanta na okolnost da je Kantonalni sud prekoračio svoja ovlaštenja primjenom Zakona o radu umjesto Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, nalazeći utvrđenim da je tuženi u sudskom postupku dokazao postojanje opravdanog razloga za izricanje najoštrije disciplinske mjere-otkaz, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženje za svoje presude, ali se to ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je dao detaljno obrazloženje svojih zaključaka izvedenih iz provedenih dokaza pred prvostepenim sudom – saslušanjem svjedoka, ljekarsku dokumentaciju, nalaz i mišljenje organa za ocjenu radne sposobnosti, te na osnovu istih izveo zaključak da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan, pa je prvostepenu presudu preinačio na način da je apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom.

15. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat). Također, Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni.

16. Iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da je sud propustio obrazložiti osporenu presudu ili da je to obrazloženje proizvoljno, a naročito da je pogrešno primijenjen materijalni propis. Naime, Zakon o radu koji je primijenjen u konkretnom slučaju objavljen je 28. oktobra 1999. godine u «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine» broj 43/99, a danom stupanja na snagu navedenog Zakona propisi o radnim odnosima i plaćama koji su primjenjivani u Federaciji Bosne i Hercegovine, prestali su važiti. Dakle, sudovi su primijenili relevantan zakon. Pored navedenog, apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na nezavisan i nepristrasan sud, kao segmenti prava na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da apelant u tom pravcu ne nudi nikakve dokaze, niti je taj prigovor isticao u redovnom sudskom postupku, koji se bez obzira na sudske instance posmatra kao cjelovit postupak, a kako se u konkretnom slučaju isti odvijao u dvije instance apelant nije ponudio niti jedan dokaz ili činjenicu u prilog svojoj tvrdnji iz apelacije, da mu je i ovo pravo povrijeđeno, na osnovu čega je Ustavni sud izveo zaključak da je apelacija u odnosu i na ove navode prima facie neosnovana.

17. U odnosu na navodnu povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ističe da prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

18. U konkretnom slučaju, apelant se nije pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se suština apelantovih navoda o kršenju prava na imovinu zasniva na nezadovoljstvu presudom Kantonalnog suda, posebno na obrazloženju smatrajući da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Ustavni sud naglašava da je u svojoj odluci AP-186/03 od 29. septembra 2004. godine, odbio kao neosnovanu apelaciju u kojoj se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da se navedena praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelant, također nije pozvao ni na jedan od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, obzirom da se apelantovi navodi u pogledu kršenja prava na imovinu sastoje samo u tvrdnjama da nije zadovoljan osporenom presudom, jer je donošenjem iste njegova imovina u vidu neisplaćenih plaća odnosno otpremnine umanjena, bez bilo kakvih dokaza kojima se potkrepljuju takvi navodi.

19. Pored navedenog, apelant se žali da je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na život i pravo na nediskriminaciju iz člana II/3 a) i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 2. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ističe da je prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju, akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze u «opseg»garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994.godine, serija A broj 291-B, stav 22).

20. Postupak se u konkretnom slučaju odnosio na poništenja rješenja o otkazu ugovora o radu, naknadu neisplaćenih plaća i otpremnine, a apelant samo paušalno navodi da mu je donošenjem osporene presude Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na život i pravo na nediskriminaciju. Naime, uz apelaciju nije dostavio niti naveo ni jedan dokaz koji bi mogao, prima facie, učiniti mogućim navode o kršenju ovih prava. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju ovih prava, očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.

21. Na osnovu izloženog, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na život, prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na nediskriminaciju nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani, te je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-199/05 (F. R.) | Sudska praksa | Aktio