Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1209/05 (M. i S. P.)
Odluka donesena 12. 04. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1209/05
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 04. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1209/05, rješavajući apelaciju Mumina i Salke Poljarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Jovo Rosić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mumina i Salke Poljarevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-238/04 od 9. marta 2005. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mumin i Salko Poljarević (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Faruk Grcić, advokat iz Jablanice, podnijeli su 25. maja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-238/04 od 9. marta 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku Mustafe Poljarevića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 6. jula 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 29. augusta 2005. godine, a tužilac 20. jula 2005. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Kantonalnog suda i tužioca dostavljeni su apelantu 15. decembra 2005. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-120/00-j od 19. januara 2004. godine odbijen je u cijelosti tužiočev tužbeni zahtjev da se utvrdi postojanje prava služnosti prolaza pješke, progona stoke, konja pod tovarom i progona saonica pod drvima preko parcele označene kao k.č. broj 17/134 k.o. Sovići (u daljnjem tekstu: poslužno dobro), a koja je vlasništvo apelanata.
7. Utvrđujući relevantne činjenice spornog predmeta i izvodeći neophodne dokaze (saslušanjem svjedoka, vještačenjem, uviđajem na mjestu događaja), Općinski sud je utvrdio da ne postoje zakonski uvjeti da se tužiocu prizna pravo služnosti prolaza na poslužnom dobru koje pripada apelantima. Sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju nisu stekli uvjeti propisani odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojim je, između ostalog, utvrđeno da se stvarna služnost zasniva i dosjelošću, i to kada je vlasnik povlasnog dobra faktično ostvarivao služnost za vrijeme od 20 godina.
8. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-238/04 od 9. marta 2005. godine usvojio tužiočevu žalbu, preinačio prvostepenu presudu i utvrdio da na povlasnom dobru koje pripada apelantima postoji pravo služnosti prolaza. Istom presudom sud je apelantima zabranio da dalje sprečavaju i ometaju tužioca u vršenju prava ove stvarne služnosti, tako da postavljaju ograde u smjeru prava služnosti prolaza, uključivši i zabranu budućeg takvog ili sličnog sprečavanja i smetanja tužioca u vršenju prava, uz obavezu da tužiocu naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.230,50 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelanti smatraju da je osporenom presudom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
10. U apelaciji je navedeno da je priznavanjem prava služnosti na njihovoj imovini u konkretnom slučaju došlo do ograničavanja njihovog prava vlasništva na nezakonit način, te da je Kantonalni sud zanemario odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojim je, između ostalog, reguliran način utvrđivanja prava služnosti na privatnim nekretninama. U toku parničnog postupka Kantonalni sud je učinio ne samo navedene povrede ustavnih prava apelanata nego i procesne povrede čiji je rezultat nezakonita odluka. Uspostavljanjem služnosti puta preko nekretnine koja pripada apelantima proizvoljno su primijenjene materijalno-pravne odredbe koje reguliraju pitanje prava služnosti.
11. Apelanti smatraju da osporenom presudom uopće nisu utvrđene odlučne činjenice u smislu čl. 60. i 94. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, kojim su regulirana pitanja stjecanja služnosti dosjelošću i tzv. susjedska prava. Te odredbe su proizvoljno primijenjene u konkretnom slučaju. Tužilac nije stekao, navodi se u apelaciji, služnost puta preko parcele apelanata dosjelošću, kako je navedeno u osporenoj presudi. U konkretnom slučaju radi se o služnosti do opoziva, ali ne za parcele k.č. br. 2381 i 2382 koje su tužiočevo vlasništvo, jer do tih parcela tužilac ide drugim javnim putem i one ne predstavljaju povlasno dobro za služnost puta utvrđenu osporenom presudom.
b) Odgovor na apelaciju
12. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud konstatira da navode iz apelacije smatra neosnovanim, za šta je dao razloge u obrazloženju svoje presude. Sud ističe da osporenom presudom nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje. Naime, već u odgovoru na tužbu apelanti su priznali da je tužilac (kao i svi stanovnici sela) prolazio spornim putem do svojih nekretnina, označenih kao k.č. br. 2381 i 2382, bez obzira na činjenicu što se do tih nekretnina moglo doći i javnim putem. To što apelanti tužiocu osporavaju prolaz preko njihovih parcela uvjetovano je činjenicom da tužilac njima brani prolaz preko tužiočeve parcele koja vodi ispred njegove kuće. Svoje pravo da ostvare prolaz preko tužiočeve nekretnine apelanti su mogli ostvariti u posebnoj parnici, kao što mogu podnijeti tužbu za ukidanje prava služnosti preko parcele apelanata zbog toga što tužilac može doći do svojih nekretnina javnim putem.
13. U odgovoru na apelaciju tužilac navodi da osporava sve navode apelanata iznesene u apelaciji i smatra da njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ničim nije povrijeđeno. Navodi apelacije koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava su neosnovani i bez argumenata. U toku sudskog postupka, na osnovu iskaza svjedoka, nalaza sudskih vještaka i uviđajem suda na mjestu događaja, nesporno je utvrđeno da postoji stvarna služnost prolaza spornim putem. U toku izlaganja podataka na javni uvid došlo je do promjene u brojevima parcela, tako da je dio postojećeg puta, tj. parcele k.č. broj 7 označen kao javno dobro, odnosno put. Upravo do te parcele postavljene su ograde kao prepreka a radi pristupa nekretninama k.č. br. 2381 i 2382 koje su tužiočevo vlasništvo. Tu zabranu puta, koji se upotrebljavao odvajkada, napravio je prvoapelant Mumin Poljarević, a protivpravno ometanje i sprečavanje prolaza je izvršio drugoapelant Salko Poljarević. U toku postupka oni nisu ni negirali da su zabranili prolaz postavljanjem ograde, zato što su ustrajno zabranjivali put. Stoga su, navodi se dalje u odgovoru na apelaciju, neosnovane primjedbe date u apelaciji kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivnog materijalnog prava s obzirom na to da su apelanti bili prisutni u toku parničnog postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom i da su imali mogućnost da aktivno učestvuju u parničnom postupku. Zbog svega iznesenog, tužilac predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
14. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH» broj 6/98) relevantne odredbe glase:
"Član 55.
Stvarna služnost je pravo vlasnika jedne nekretnine (povlasna nekretnina) da za potrebe te nekretnine vrši određene radnje na nekretnini drugog vlasnika (poslužna nekretnina) ili da zahtijeva od vlasnika poslužne nekretnine da se uzdržava od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nekretnini. Stvarna služnost se može ustanoviti na određeno vrijeme ili za određeno doba godine.
Član 56.
Stvarna služnost vrši se na način kojim se najmanje opterećuje poslužna nekretnina. Ako je za vršenje stvarne služnosti potrebno korištenje nekog uređaja ili preduzimanje neke radnje, troškove održavanja tog uređaja i preduzimanja te radnje snosi vlasnik povlasne nekretnine. Ako uređaj ili radnja služi i interesima vlasnika poslužne nekretnine, troškove održavanja tog uređaja i troškove preduzimanja te radnje snose, srazmjerno koristi koju imaju, vlasnik povlasne i vlasnik poslužne nekretnine.
2. Osnovi zasnivanja stvarne služnosti Član 57.
Stvarna služnost zasniva se pravnim poslom, odlukom nadležnog organa i dosjelošću.
a) Zasnivanje stvarne služnosti pravnim poslom Član 58.
Na osnovu pravnog posla stvarna služnost stječe se upisom u javnu knjigu o nekretninama.
b) Zasnivanje stvarne služnosti odlukom nadležnog organa Član 59.
Odlukom suda ili drugog nadležnog organa stvarna služnost ustanovljava se kada se povlasna nekretnina u cjelini ili djelimično ne može koristiti bez odgovarajućeg korištenja poslužne nekretnine, kao i u drugim slučajevima određenim zakonom. Služnost iz stava 1. ovog člana stječe se danom pravosnažnosti odluke suda ili drugog nadležnog organa, ako zakonom nije drukčije određeno. Na zahtjev vlasnika poslužne nekretnine nadležni organ utvrđuje naknadu koju vlasnik povlasne nekretnine duguje vlasniku poslužne nekretnine.
c) Zasnivanje stvarne služnosti dosjelošću Član 60.
Stvarna služnost stječe se dosjelošću kada je vlasnik povlasne nekretnine faktički ostvarivao služnost za vrijeme od dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine se tome nije protivio. Stvarna služnost se ne može steći dosjelošću ako je vršena zloupotrebom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine, silom, prevarom ili ako je služnost ustupljena do opoziva.
3. Zaštita stvarne služnosti Član 61.
Vlasnik povlasne nekretnine ima pravo tužbom zahtijevati da se prema vlasniku poslužne nekretnine utvrdi postojanje stvarne služnosti. Na tužbu iz stava 1. ovog člana shodno se primjenjuju odredbe člana 42. stav 2. ovog zakona.
Član 62.
Ako treće lice vlasnika povlasne nekretnine protivpravno ometa ili sprečava u vršenju stvarne služnosti, vlasnik povlasne nekretnine ima pravo tužbom zahtijevati da to ometanje ili sprečavanje prestane.
Član 63.
Vlasnik poslužne nekretnine ima pravo zahtijevati da prestane pravo stvarne služnosti kada ona postane nepotrebna za korištenje povlasne nekretnine, kao i kad prestane razlog zbog kojeg je bila zasnovana.
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-238/04 od 9. marta 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 14. aprila 2005. godine, a apelacija je podnesena 25. maja 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelanti osporavaju Presudu Kantonalnog suda broj Gž-238/04 od 9. marta 2005. godine, tvrdeći da im je tom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravičan postupak
19. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
20. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
«(1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakon ustanovljenim sudom. [...]»
21. Koncept prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije zasniva se na osnovnom postulatu da svako ima pravo da svoja građanska prava za koja smatra da su povrijeđena i ugrožena iznese pred nezavisan i nepristran sud s ciljem da ostvari zaštitu u slučaju da su ta građanska prava povrijeđena. Prema stavu Evropskog suda za ljudska prava, građanska prava i obaveze moraju, bez obzira na svoju prirodu, da budu definirana kao prava prema nacionalnom zakonodavstvu da bi se našla u okviru člana 6. Evropske konvencije iako sam ovaj član ne garantira neki tačno određen sadržaj građanskih prava i obaveza u pravu država ugovornica Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986, serija A, broj 98, str. 46, stav 81). U osnovi, ako se utvrdi da se radi o «građanskom pravu i obavezi», onda nadležni organi moraju zadovoljiti član 6. Evropske konvencije prilikom utvrđivanja prava strana u postupku i ponuditi svu moguću zaštitu propisanu tim članom.
22. Iz činjenica u konkretnom predmetu slijedi da se ovaj spor odnosi na zahtjev apelanata da se ospori pravo služnosti prolaza preko njihovih nekretnina. Prema svojoj prirodi, prava čiju zaštitu apelanti traže ubrajaju se u imovinska prava i imaju stvarnopravni karakter. S obzirom na to da se utvrđivanje imovinskih prava odnosi na građanska prava i obaveze apelanata, slijedi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.
23. Prema zakonskoj definiciji i pozitivnom normiranju, služnosti (servitutes) predstavljaju stvarna prava na tuđoj stvari (ius in re aliena) čiji je titular ovlašten da u izvjesnoj mjeri iskorištava tuđu stvar, odnosno tzv. poslužno dobro bez obzira na to ko je vlasnik te stvari ili da zahtijeva od njenog vlasnika da je na neki način ne upotrebljava iako bi on na to imao pravo. To su, npr: pravo prelaza preko tuđeg zemljišta, kao u konkretnom sporu, zatim, pravo stanovanja u tuđem stanu i slično. Stvarnopravni karakter prava služnosti ogleda se u tome što djeluje prema svakom vlasniku poslužnog dobra, pa se promjenom vlasnika poslužnog dobra služnost ne gasi, već automatski proizvodi pravno djelovanje prema novom vlasniku. Služnost je stvarno pravo na tuđoj stvari, pa se tako ne može ustanoviti ako je titular služnosti vlasnik poslužnog dobra (nemini res sua servit). Titular služnosti nije ovlašten od vlasnika poslužnog dobra da zahtijeva neko činjenje i on je mora vršiti tako da se što manje opterećuje poslužno dobro.
24. Iz navoda apelacije i dokazne dokumentacije priložene uz spis evidentno je da se apelanti protive uspostavljanju prava služnosti prolaza putem preko njihovih nekretnina. Glavni argument koji su pri tome naveli se odnosio na njihove navode da je uspostavljanje prava služnosti prolaza preko njihovih nekretnina protivno zakonskim propisima i da je ono određeno proizvoljnom primjenom materijalno-pravnih odredaba. U konačnom odlučivanju o ovoj stvari Kantonalni sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužioca djelimično osnovan, i to za dužinu puta od 18,75 m preko nekretnine prvoapelanta koji se dalje nastavlja na k.č. broj 7, a koji predstavlja društveno vlasništvo, i preko kojega apelanti ne mogu osporavati tužiocu pravo da prelazi preko tog dijela nekretnina. S obzirom na to da se kod dijela puta radi o državnom vlasništvu, odnosno dobru u općoj upotrebi, tu upotrebu jedino može spriječiti općina kojoj pripada pravo vlasništva zbog čega nije udovoljeno zahtjevu tužbe da se izda isprava prikladna za upis prava navedene služnosti.
25. U ovoj parnici tužilac tvrdi da je stekao pravo služnosti preko nekretnina tuženih između kojih se nalazi javno dobro, odnosno zemljište u društvenom vlasništvu označeno kao k.č. broj 7. Da bi tužilac došao do svojih nekretnina označenih kao k.č. br. 2381 i 2382, mora proći zemljištem označenim kao k.č. broj 7, a taj prolaz apelanti ne mogu osporavati, jer na to nemaju pravo, pa je prvostepeni sud odbio tužiočev tužbeni zahtjev u cijelosti. Naime, iz skice mjesta i izjave vještaka proizlazi da sporna staza vodi dijelom preko nekretnine prvoapelanta, označene kao k.č. broj 4, i dijelom preko zemljišta tužioca. S obzirom na to da je tokom postupka utvrđeno da apelanti osporavaju prolaz tužiocu preko navedenog zemljišta stavljanjem ograde, sud je utvrdio postojanje služnosti u odnosu na nekretninu označenu kao k.č. broj 4 koja je vlasništvo prvoapelanta.
26. U pogledu navoda apelanata da redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenice u toku dokaznog postupka i nisu proveli sve predložene dokaze, Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica. Isto tako, Ustavni sud nije nadležan da ispituje način na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovnih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i sl. (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). U osporenoj presudi Kantonalni sud se nije izjasnio na koji način je tužilac stekao pravo služnosti iako je u potpunosti utvrdio činjenice i izveo veliki broj dokaza u konkretnom predmetu. Međutim, ne postoje naznake da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju na proizvoljan način primijenio relevantno pravo i da je povrijedio ustavno pravo apelanata na pravičan postupak. Naime, materijalno pravo je pogrešno, odnosno proizvoljno primijenjeno onda kada je sud primijenio materijalno-pravnu normu pod koju se ne može podvesti utvrđeno činjenično stanje i onda kada je primijenjenu pravnu normu pogrešno protumačio, tako da je posljedica toga bilo donošenje nezakonite i nepravilne odluke. Iz teksta presuda proizlazi da su sudovi u konkretnom predmetu primijenili čl. 56-61. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Konkretno, članom 59. navedenog zakona je utvrđeno da se odlukom suda ili drugog nadležnog organa stvarna služnost ustanovljava kada se povlasna nekretnina u cjelini ili djelimično ne može koristiti bez odgovarajućeg korištenja poslužne nekretnine, kao i u drugim slučajevima određenim zakonom. Služnost iz stava 1. ovog člana stječe se danom pravosnažnosti odluke suda ili drugog nadležnog organa ako zakonom nije drukčije određeno. Na zahtjev vlasnika poslužne nekretnine nadležni organ utvrđuje naknadu koju vlasnik povlasne nekretnine duguje vlasniku poslužne nekretnine. I, konačno, članom 60. istog zakona je predviđeno da se stvarna služnost stječe dosjelošću, kada je vlasnik povlasne nekretnine faktički ostvarivao služnost za vrijeme od dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine se tome nije protivio. Opisana pravna situacija odgovara činjeničnom i pravnom supstratu konkretnog predmeta, a sud nije na proizvoljan način primijenio relevantne zakonske propise na predmetni slučaj.
27. Ustavni sud konstatira da nisu predočeni nijedan navod i dokaz koji bi ukazivali da je apelantima povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje. Apelanti su imali pravo pristupa sudovima pune jurisdikcije u toku cjelokupnog postupka. Prema tome, ni u jednoj fazi postupka apelantima nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. Dalje, apelantima je pružena mogućnost na javnu raspravu pred svim sudovima pune jurisdikcije kao «suštinski element» prava na pravično suđenje. I, konačno, sudski postupci nisu trajali predugo da bi se moglo smatrati da je prekoračen razuman rok, kao element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelanti žale na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan.
30. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić