Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1122/05 (A. K.)

Odluka donesena 12. 04. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1122/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 04. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine, u predmetu broj AP 1122/05, rješavajući apelaciju Ajiza Kadirića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ajiza Kadirića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-108/03 od 21. decembra 2004. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-454/01 od 31. decembra 2001. godine, i presude Općinskog suda u Ključu, broj P-21/98 od 28. novembra 2000. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ajiz Kadirić (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je, 5. maja 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-108/03 od 21. decembra 2004. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-

454/01 od 31. decembra 2001. godine, i presude Općinskog suda u Ključu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-21/98 od 28. novembra 2000. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-21/98 od 28. novembra 2000. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-454/01 od 31. decembra 2001. godine, odbijen je apelant sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da mu Muharema Dizdarević (u daljnjem tekstu: tužena) plati iznos od 40.000 KM na ime naknade štete zbog neispunjenja ugovora o čuvanju pokretnih stvari (ugovor o ostavi) sa zakonskom kamatom od 1. jula 1996. godine do isplate. Osim toga, apelant je obavezan da tuženoj naknadi parnične troškove u iznosu od 3.066,00 KM u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.

3. Općinski sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev apelanta, kojim traži naknadu štete od tužene za povjerene joj stvari na čuvanje po osnovu ugovora o ostavi, neosnovan iz razloga što, po uvjerenju suda, među strankama nije zaključen ugovor o ostavi niti je šteta apelantu pričinjena od strane tužene njenom krivicom, jer do pričinjene štete apelantu nije došlo ni namjerno niti nepažnjom tužene, već usljed ratnih okolnosti za koje tužena nije odgovorna niti je nastalu štetu mogla spriječiti. S druge strane, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno u pobijanoj presudi zaključio da između apelanta i tužene nije zaključen ugovor o ostavi, «jer nema saglasnosti volja stranaka o bitnim elementima ugovora». Ugovorači, zaključuje dalje Kantonalni sud u obrazloženju navedene presude, moraju da se sporazumiju o predmetu ostave, vremenu trajanja ostave, te o naknadi koju ostavodavac eventualno treba da da ostavoprimcu za čuvanje predmeta ostave i ove činjenice predstavljaju bitne elemente ugovora o ostavi, a o ovim činjenicama u konkretnom slučaju nema saglasnosti stranaka, kako je propisano odredbama čl. 712 i 714 Zakona o obligacionim odnosima.

4. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-108/03 od 21. decembra 2004. godine, revizija apelanta je odbijena. Vrhovni sud je naveo da je istina apelant zaključio sa tuženom valjan usmeni ugovor i da je u konkretnom slučaju postojala ponuda i prihvat ponude za zaključenje ugovora, ali da tužena nije mogla da ispuni obavezu vraćanja stvari povjerenih joj na čuvanje zbog okolnosti nastalih poslije zaključenja ugovora (rat, skrivanje, bježanje ispred neprijatelja), koje se nisu mogle spriječiti, otkloniti ili izbjeći, pošto se u skladu sa članom 263 Zakona o obligacionim odnosima «dužnik oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da nije mogao da ispuni svoju obavezu [.....] zbog okolnosti nastalih poslije zaključenja ugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći».

5. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povređeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelacija pokreće pitanje da li stranka obaveze preuzete ugovorom o ostavi, makar i usmeno zaključenim ugovorom, treba da izvrši, ako se naknadno pojave takve okolnosti koje su nastale poslije predaje stvari i koje se nisu mogle spriječiti, otkloniti ili izbjeći, pa je određeno lice oslobođeno odgovornosti za štetu, a u skladu sa članom 263. Zakona o obligacionim odnosima. Iz same prirode ovog ugovora proizilazi da se ostavoprimac obavezuje da primi pokretnu stvar od ostavodavca, čuva je uz naknadu ili besplatno i vrati kad je ovaj bude zatražio. Predmet ostave mogu biti samo pokretne stvari, a sam ugovor se zaključuje postizanjem proste saglasnosti volja o bitnim elementima. Međutim, u skladu sa članom 263. Zakona o obligacionim odnosima dužnik se oslobađa obaveze ako dokaže da je nije mogao ispuniti ili je zakasnio sa ispunjenjem zbog okolnosti nastalih poslije zaključenja ugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći. Sudovi su u toku parničničnog postupka i utvrdili da se, u konkretnom slučaju, radi o pravnoj situaciji iz navedenog člana 263. Zakona o obligacionim odnosima.

9. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazivalo na povredu prava apelanta na pravično suđenje. Sudovi su u tri instance dali detaljna obrazloženja svojih postupaka kao i odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu zahtjeva i prigovora apelanta, koje je isti tokom svih postupka isticao, koristeći svoje puno pravo stranke u postupku, odnosno ostvarujući puno pravo pristupa sudu. Iz stanja u spisu kao i navoda apelanta, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo kakva radnja koja bi mogla značiti proizvoljno i materijalnim propisima neutemeljeno ili neobrazloženo postupanje sudova. U skladu sa iznesenim, redovni sudovi su zaključili da tužena nije odgovorna za nastalu štetu jer nije mogla da ispuni obavezu vraćanja stvari povjerenih joj na čuvanje zbog okolnosti koje su nastale poslije zaključenja ugovora na koje tužena nije mogla uticati jer se iste nisu mogle spriječiti, otkloniti niti izbjeći. Prema tome, čak i kad se uzme da je ugovor o ostavi zaključen nesporno je utvrđeno da su ratne prilike i okolnosti takvog značaja da nije moguće, prema Zakonu o obligacionim odnosima, konstituisati odgovornost tužene za okolnost za koje ona ne snosi krivicu niti su se one mogle izbjeći. Tužena je zbog ratnih okolnosti u oktobru mjesecu 1992. godine morala napustiti mjesto u kojem je živjela i bježati zajedno sa djecom nakon pogibije svoga muža, a kutiju sa novcem i zlatom –predmetom ugovora, kao i druge stvari koje je zakopala,- nije mogla pronaći kada se u julu 1996. godine vratila iz izbjeglišta. Ove činjenice koje su utvrdili redovni sudovi dale su osnov za oslobađanje tužene od odgovornosti za nestanak stvari i njeno ekskulpiranje krivice za nastalu štetu i nemogućnost povrata stvari predatih joj na čuvanje. Na temelju toga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neutemeljena, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije.

10. U pogledu navoda apelanta da je postupanjem sudova povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu, Ustavni sud nalazi da se ovi navodi, u suštini, ponovno svode na nezadovoljstvo radom sudova u pogledu toga da su isti pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, jer osim navoda da je donesenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu i citiranjem odredbi i propisa kojim je takvo pravo zagarantirano, apelant ne obrazlaže, niti dostavlja bilo kakve dokaze kojima bi potkrijepio takve navode, u smislu da postoji bar vjerovatnoća da je došlo do povrede njegovog prava na imovinu, posebno kad se ima u vidu prethodni zaključak Ustavnog suda u odnosu da ne postoji «opravdan zahtjev» apelanta da se poziva na povredu prava na pravično suđenje. Slijedom iznijetog, Ustavni sud ponovno zaključuje da je apelacija u odnosu na kršenje prava na imovinu očigledno (prima facie) neutemeljena, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda da se poziva na povredu prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

11. Kao što je ranije navedeno, Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1122/05 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio