Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1380/05 (J. S.)
Odluka donesena 12. 04. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Javni interes
- Propisano zakonom
- Proporcionalnost
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1380/05
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 04. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1380/05, rješavajući apelaciju Jovana Stojanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jovana Stojanovića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-482/04 od 15. aprila 2005. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Jovan Stojanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt BiH) podnio je 24. juna 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-482/04 od 15. aprila 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
1. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i učesnika u postupku ZDP «Elektro-Bijeljina" (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 12. jula 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
2. Tuženi je 1. augusta 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Apelacioni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
3. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor tuženog je 28. februara 2006. godine dostavljen apelantu.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je bio zaposlen kod tuženog kao elektromonter, pa je, mijenjajući na trafostanici visokonaponski osigurač, 2. jula 1997. godine doživio nesreću na poslu usljed strujnog udara. U tužbi podnesenoj 13. maja 2002. godine Osnovnom sudu Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) tražio je da mu se naknadi pretrpljena šteta.
6. Presudom Osnovnog suda broj P-190/02-I od 9. juna 2004. godine tuženi je obavezan da na ime naknade štete za pretrpljene fizičke bolove apelantu isplati iznos od 1.900 KM, za pretrpljene psihičke bolove-strah iznos od 1.266,00 KM, za umanjenje opće životne aktivnosti iznos od 1.717,60 KM ili ukupno iznos od 4.883,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 9. juna 2004. godine, kao dana presuđenja, i naknadi troškove postupka u iznosu od 2.302,60 KM, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude i pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Višak apelantovog zahtjeva i tužbeni zahtjev za naknadu štete za naruženost su odbijeni, a u odnosu na tuženi Brčko Distrikt BiH, tužbeni zahtjev je odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije.
7. Apelacioni sud je Presudom broj Gž-482/04 od 15. aprila 2005. godine žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete odbio. U ostalom dijelu ( stav II, stav III i stav IV izreke presude) prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
8. Apelacioni sud je utvrdio da je od dana nastanka štete, 2. jula 1997. godine, odnosno od definitivnog saniranja njegovog zdravstvenog stanja, 2. februara 1999. godine, pa do dana podnošenja tužbe, 13. maja 2002. godine, protekao rok od tri godine, predviđen stavom 1. člana
361. Zakona o obligacionim odnosima, pa je apelantovo potraživanje zastarjelo. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da zastarjelost u konkretnom slučaju počinje teći prvog dana poslije dana kada je tužilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, tj. od dana završetka onih medicinskih postupaka i zahvata kojima se smatra da je liječenje faktički završeno i kada je stekao saznanje o obimu štete i kada je šteta dobila konačan oblik. Iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno je da je liječenje od svih posljedica štetnog događaja definitivno završeno 2. februara 1999. godine. S obzirom na to da su se u konkretnom slučaju stekli svi uvjeti za primjenu tzv. subjektivnog roka zastarjelosti, Apelacioni sud je zaključio da se taj rok od tri godine treba primijeniti u spornom predmetu, jer je njegov početak kumulativno zavisan od dvije činjenice: a) od dana kad je oštećeni saznao za štetu i b) kada je doznao za štetnika, a objektivni rok zastarijevanja se primjenjuje samo onda kada oštećeni nije mogao doznati za štetu i štetnika.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant navodi da je Osnovni sud pravilno utvrdio da je rok za zastarijevanje u konkretnom slučaju 5 godina i da se subjektivni rok zastarjelosti od tri godine ne može nikako primijeniti u ovom slučaju. Apelant nije znao za štetu koju je izazvao štetnik, niti je mogao odrediti obim i visinu te štete, jer je za to potrebno posebno stručno znanje koje apelant ne posjeduje. S druge strane, tuženi je namjerno odugovlačio isplatu štete, znajući da će uskoro kao preduzeće prestati da radi, odnosno da će biti rasformirano, a sve s ciljem da prođe rok za isplatu pričinjene štete. Apelant navodi da je prvostepena odluka pravilna i na zakonu zasnovana, ali da je odluka Apelacionog suda, zbog pogrešne primjene roka za zastarijevanje od tri godine, nezakonita i da zato apelaciju treba uvažiti i prvostepenu odluku potvrditi.
b) Odgovor na apelaciju
10. U odgovoru na apelaciju tuženi navodi da je Apelacioni sud pravilno utvrdio da postoje oba uvjeta da se primijeni stav 1. člana 376. Zakona o obligacionim odnosima, i to: da je apelant već u vrijeme štetnog događaja znao da štetnik može biti odgovoran za štetu koju je on pretrpio i da je 2. februara 1999. godine, kada je liječenje završeno, stekao saznanje o postojanju, obimu i visini štete, pa je donio odluku kojom je odbio tužbeni zahtjev zbog nastupanja zastarjelosti potraživanja naknade štete.
11. Navodi iz apelacije koji upućuju na postojanje namjere štetnika da obećanjima datim apelantu i izbjegavanjem obaveza prema njemu dovede do nastupanja zastarjelosti njegovog potraživanja su neosnovani i neprihvatljivi. Tuženi, dalje, navodi da je presuda Apelacionog suda, koju apelant osporava, u potpunosti zasnovana na zakonu i da njome nije povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti neko drugo ustavno pravo. Stoga, tuženi predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
12. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03) relevantne odredbe glase:
"Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuju štetu dužan je nadoknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
[...] Član 361.
(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije šta drugo propisano. (...)
Član 362.
Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.
Član 376.
Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. [...]"
VI. Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Gž-482/04 od 15. aprila 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. maja 2005. godine, a apelacija je podnesena 24. juna 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
17. Apelant osporava navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
k) Pravo na imovinu.»
19. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
“1.Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”
20. Iz činjenica konkretnog predmeta slijedi da se ovaj spor odnosi na tužbeni zahtjev za naknadu štete koja je apelantu pričinjena na radu strujnim udarom, a za koji je odgovoran tuženi. Pošto se radi o utvrđivanju prava na imovinu, slijedi da je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv u ovom predmetu.
21. Ustavni sud naglašava da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje je izraženo u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita», u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u okviru općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
22. Ustavni sud mora ispitati da li je osporavanje apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete, koje je dovelo do lišavanja apelanta imovine na način kako to proistječe iz osporene presude Apelacionog suda, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti.
23. U konkretnom slučaju apelant smatra da je Apelacioni sud osporenom presudom povrijedio njegovo pravo na imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog prava u pogledu računanja rokova zastarijevanja potraživanja naknade štete. S druge strane, Apelacioni sud je usvojio stav da se u konkretnom predmetu mora primijeniti rok za zastarijevanje od tri godine s obzirom na to da je stavom 1. člana 361. Zakona o obligacionim odnosima utvrđeno da zastarjelost, u konkretnom slučaju, počinje teći prvog dana poslije dana kada je tužilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, tj. od dana završetka onih medicinskih postupaka i zahvata kojima se smatra da je liječenje faktički završeno, i kada je stekao saznanje o obimu štete i kada je šteta dobila konačan oblik.
24. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica. Isto tako, Ustavni sud nije nadležan da ispituje način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovnih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i sl. (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Ustavni sud zapaža da ne postoje naznake da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na proizvoljan način tumačili i primijenili relevantno pravo.
25. Zakon na osnovu kojeg je Apelacioni sud donio osporenu presudu je javno objavljen i ima sve kvalitete i propisane standarde općeg zakonskog akta, a primijenjene odredbe su formulirane na jasan i nedvosmislen način, tako da je apelant mogao znati način i rokove za ostvarivanje svojih prava. Zakonom o obligacionim odnosima je izričito propisano da potraživanje naknade za uzrokovanu štetu zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo i da se taj zakonski rok treba primijeniti u spornom predmetu. Pri tome je Apelacioni sud pošao od toga da su apelantu bila poznata oba subjektivna elementa za utvrđivanje početka toka roka zastarjelosti a to su: dan kad je oštećeni saznao za štetu, konkretno 2. februara 1999. godine, i dan kada je apelant doznao za štetnika, a do tog saznanja apelant je došao već u vrijeme štetnog događaja.
26. Inače, sudska praksa fleksibilnije tumači sintagmu iz stava 1. člana 376. Zakona o obligacionim odnosima «kad je oštećenik doznao za štetu i za lice», pa to ne shvata kao isključivo subjektivni normativni element, posebno pri saznanju za samu štetu, nego traži i neke objektivne elemente u vezi s tim da su saznanje oštećenog o šteti, njenom obimu i učiniocu dovoljni da utvrdi da je oštećeni bio u mogućnosti da to dozna. Drugim riječima, dok oštećenom ti podaci iz objektivnih razloga nisu poznati, rok zastarjelosti ne počinje teći. Isto tako, izraz «oštećeni doznao za štetu» treba shvatiti tako da on treba doznati ne samo za postojanje štete nego i u kojem je obimu i visini ta šteta nastala. Tako se smatra da je oštećeni doznao za štetu: pri fizičkim bolovima, kad su prestali ti bolovi a najkasnije kad se dovrši liječenje; pri pojačanim naporima, kad se dovrši liječenje i stabilizira oštećenikovo zdravstveno stanje oštećeno štetnim događajem i pri naruženosti, kad je postalo izvjesno da se naruženost ne može više ukloniti ni bitno smanjiti. Svi ovi pravni stavovi su uzeti u obzir pri utvrđivanju da li je nastupila zastarjelost u konkretnom slučaju i u tom smislu apelantova ustavna prava nisu povrijeđena.
27. Razmatrajući konkretni slučaj, Ustavni sud se poziva na svoj ranije donesen stav prema kojem «u vezi sa ograničenjima u pogledu ostvarivanja građanskih prava se ubraja i mogućnost prigovora zastarijevanja tužbenih zahtjeva» (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 49/02 od 28. novembra 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 6/04, tačka 43, i aplikacija bivšoj Evropskoj komisiji za ljudska prava broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Usvajanjem principa zastarjelosti potraživanja se osigurava princip pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određeni period, kao i da se zakonom propišu rokovi u okviru kojih je moguće tražiti sudsku zaštitu za povredu imovinskih i drugih prava. Osim toga, institut zastarjelosti treba da pozitivno utječe na nemarnost u ostvarivanju prava. Pri konkretnom reguliranju ovog pitanja a, prije svega, određivanju roka zastarjelosti, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). Ovo pitanje zakonodavac ne smije tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava. Ali, njegovo pravo jeste da utvrdi vremenska ograničenja za mogućnosti zaštite povrijeđenih imovinskih i neimovinskih prava kada ocijeni da je to svrsishodno, razumno i u duhu principa vladavine prava. Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi mogu primijeniti i u ovom slučaju, pa slijedi da je primjena navedenog zakona pravno sasvim opravdana i da odražava potrebu zaštite javnog interesa.
28. Tako se u citiranoj odluci Evropske komisije za ljudska prava, u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije, broj 13674/88 od 14. aprila 1989. godine, na 3. strani, izričito navodi: «Prema mišljenju Komisije, generalno se može prihvatiti da je u interesu dobrog upravljanja pravičnošću da postoji vremensko ograničenje u okviru koga se može pokrenuti postupak. [...] Komisija je našla da je prihvatljivo i u interesu pravne sigurnosti da takvo vremensko ograničenje bude presudno i da ne postoji mogućnost pokretanja postupka čak i kad se, po isteku vremenskog ograničenja propisanog zakonom, pojave nove činjenice. Komisija smatra da ograničenje za pokretanje postupka nakon proteka roka propisanog zakonom nije nerazumno i da se ne kosi sa principom proporcionalnosti.»
29. S druge strane, u konkretnom slučaju se radi o zahtjevu za naknadu štete kao izvoru obligaciono-pravnih odnosa. Uvjet da se ta šteta, na koju se, navodno, poziva apelant, potražuje jeste da je ona stvarno pričinjena, što u konkretnom slučaju nije sporno, i da se njena realizacija zahtijeva u vremenskim okvirima propisanim zakonom. S obzirom na to da je apelantov tužbeni zahtjev podnesen nakon proteka roka od tri godine, koji je propisima obligacionog prava utvrđen za slučajeve naknade štete izazvane povredama na tijelu, kao rok kad apelantov tužbeni zahtjev zastarijeva, Apelacioni sud je na konkretan slučaj primijenio obavezujuće pravne norme, pa su navodi o pogrešnoj primjeni prava koje je iznio apelant neosnovani.
30. Dalje, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju vodilo dovoljno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi ostvariti, s druge strane. Naime, prema jurisprudenciji Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, mora postojati «pravičan odnos» između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a to neće biti slučaj ako apelant mora snositi «lični i neumjeren teret». Ustavni sud smatra da okolnosti slučaja ukazuju na to da u ovoj situaciji na apelanta nije prenesen neprimjereno obiman teret u odnosu na zahtjeve javnog interesa.
31. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
32. Ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog toga što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete, jer je potraživanje zastarjelo u smislu člana 376. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, budući da je lišavanje imovine predviđeno zakonom koji je jasan i javno objavljen, da je u javnom interesu i u skladu sa principom proporcionalnosti.
33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić