Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-200/05 (M. K.)
Odluka donesena 12. 04. 2006.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-200/05
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 04. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 200/05, rješavajući apelaciju Milana Kisića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine je donio
ODLUKU O MERITUMU
Usvaja se apelacija Milana Kisića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Foči broj I-238/04.
Nalaže se Republici Srpskoj da Milanu Kisiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 750 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, te da u istom roku obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milan Kisić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće, kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 7. februara 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku u izvršnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Foči pod brojem I-238/04, zajedno sa zahtjevom za određivanje privremene mjere zabrane raspolaganja imovinom izvršeniku u dijelu potrebnom za njegovo namirenje. Apelant je dopunom apelacije od 14. aprila 2005. godine zatražio i obeštećenje u iznosu od 5.000 KM zbog povrede njegovih ustavnih prava u navedenom postupku.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je zatraženo 8. septembra 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio Ustavnom sudu 30. septembra 2005. godine.
3. U skladu sa članom 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je 8. septembra 2005. godine od Osnovnog suda zatražio na uvid spis predmeta broj I-158/02, koji je 5. oktobra 2005. godine sudu vraćen.
4. Ustavni sud je 3. februara 2006. godine, u skladu sa članom 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, dostavio apelantu odgovor Osnovnog suda na apelaciju.
5. Ustavni sud je dalje, rješavajući o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere, 23. marta 2005. godine donio odluku pod brojem AP 200/05 kojom se zahtjev za donošenje privremene mjere odbija kao neosnovan.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Osnovnog suda broj P-25/01 od 1. marta 2002. godine apelantu je utvrđeno potraživanje u iznosu od 93.870,99 KM uz kamatu od 1% mjesečno, počevši od 1. januara 1999. godine pa do isplate, prema dužniku MDP ŠIK «Maglić» Foča (u daljnjem tekstu: dužnik) na osnovu njihovog ranije nastalog dužničko-povjerilačkog odnosa. Po pravosnažnosti navedene presude apelant je 2. jula 2002. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za prinudno izvršenje naplate svog potraživanja prodajom dužnikove nekretnine. Predloženo izvršenje Osnovni sud je dopustio Rješenjem broj I-158/02 od 4. jula 2002. godine, na koje dužnik nije ulagao žalbu, nakon čega je određeno vještačenje radi procjene vrijednosti nekretnine koja je predložena kao predmet prodaje. Apelant je u tri navrata, i to 8. jula, 11. septembra i 9. oktobra 2003. godine, urgirao kod Osnovnog suda radi ubrzanja postupka koji je, prema njegovom mišljenju, predugo trajao, te se 10. oktobra 2003. godine posebno usprotivio zahtjevu koji je postavio dužnik za obnovu postupka tražeći da se postupak izvršenja obustavi, navodeći da postupak i ovako traje neopravdano dugo. Nakon završenog vještačenja Osnovni sud je procjenu dobivenu 20. oktobra 2003. godine, kao nalaz vještaka građevinske struke, dostavio stranama na izjašnjenje, na koji je dužnik uložio prigovor. Apelant se 12. decembra 2003. godine, po dobivanju prigovora dužnika na očitovanje, usprotivio ovom postupku Osnovnog suda, navodeći da Zakon o izršnom postupku ne predviđa mogućnost očitovanja dužnika na procjenu vrijednosti nekretnine koja je predmet prodaje u izršnom postupku.
8. Osnovni sud je 19. decembra 2003. godine zatražio od apelanta da mu dostavi izvod iz zemljišnih knjiga u kojemu će biti valjano upisane nekretnine koje su predmet prodaje pod prijetnjom obustave postupka, pozivajući se na odredbe člana 113. st. 4. i 5. novog Zakona o izršnom postupku («Službeni glasnik RS» broj 59/03), kojim se traži da povjerilac u roku od 15 dana od dana donošenja rješenja o izvršenju dostavi sudu dokaz o valjanom upisu nekretnine u zemljišne knjige.
9. Apelant je 5. januara 2004. godine dostavio odgovor Osnovnom sudu, kojim se usprotivio ovom traženju, a zbog toga što je novi Zakon o izvršnom postupku stupio na snagu 13 mjeseci nakon što je doneseno Rješenje o izvršenju u ovom predmetu, te da on ne predviđa retroaktivnu primjenu, dok je prema prijašnjem Zakonu o izvršnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93 i 14/94), koji je važio u vrijeme donošenja Rješenja, članom 186. posebno predviđen postupak prodaje nekretnina koje nisu upisane u zemljišne knjige, te naveo da je u skladu sa tom odredbom sudu već dostavio sve potrebne podatke u vezi sa nekretninom. Osnovni sud, ne uvažavajući apelantovo protivljenje, 9. marta 2004. godine donio je rješenje kojim obustavlja izvršni postupak. Na ovo rješenje apelant je podnio žalbu Okružnom sudu u Trebinju 11. marta 2004. godine, koji je ustanovio da je Osnovni sud napravio povredu Zakona o izvršnom postupku u dijelu koji se odnosi na zahtjev suda da se nekretnine upišu u zemljišne knjige kao uvjet da se nastavi postupak, žalbu uvažio u cijelosti i donio Rješenje broj Gž-143/04 od 8. novembra 2004. godine o ukidanju Rješenja o obustavljanju izvršenja i vratio predmet Osnovnom sudu na ponovni postupak. Nakon toga, 28. decembra 2004. godine Osnovni sud je donio zaključak o prodaji nekretnine koju je zakazao za 3. februar 2005. godine.
10. Osnovni sud u Trebinju 30. decembra 2004. godine, u skladu sa odredbom člana 15. stav 3. Zakona o stečajnom postupku («Službeni glasnik RS» broj 67/02), donio je Rješenje o privremenom obustavljanju svih pojedinačnih prinudnih izvršenja pokrenutih protiv dužnika pod brojem St-7/04, a 28. januara 2005. godine donio je i Rješenje o otvaranju stečajnog postupka protiv dužnika.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da je Osnovni sud svjesnim odugovlačenjem postupka izvršenja pristrano u korist dužnika, što se ogleda u činjenici da nije reagirao na dostavljene urgencije u vezi sa ubrzanjem postupka, kao i u činjenici da je, prema apelantovom mišljenju, svjesno kršio zakonske propise, obavezujući apelanta na preduzimanje radnji koje ovaj realno nije mogao izvršiti, pri tome se pozivajući na zakonske odredbe novog Zakona o izvršnom postupku koje se nisu mogle primijeniti u apelantovom slučaju, a ovo u vezi sa zahtjevom suda da se nekretnine upišu u zemljišne knjige koje su uništene 1941. godine i koje od tada više nikada nisu uspostavljene, kao i ostalim radnjama suda koje su, prema apelantovom mišljenju, bile preduzete svjesno sa zakašnjenjem, počinio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
12. Dalje, apelant smatra da je, zbog toga što je postupak predugo trajao, onemogućen da dođe do naplate svojih potraživanja u razumnom roku, te da je, zbog činjenice da je u međuvremenu otvoren stečajni postupak protiv dužnika, što se ne bi dogodilo da je Osnovni sud blagovremeno preduzimao potrebne radnje, onemogućen da ostvari svoja potraživanja naplatom iz nekretnina koje je označio u izvršnom postupku, čime smatra da je povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ne osporava zakonitost, niti na bilo koji drugi način dovodi u pitanje samo pokretanje stečajnog postupka protiv dužnika, osim što je nezadovoljan činjenicom da nije uspio da naplati svoja potraživanja prije donesene mjere obustavljanja pojedinačnih postupaka izvršenja. Dalje, apelant u apelaciji traži da Ustavni sud donese odluku o izdvajanju nekretnine koju je kao sredstvo izvršenja označio u izvršnom postupku iz stečajne mase, a koja bi, prema njegovom mišljenju, već bila prodana u postupku da nije bilo povrede koju je počinio sud. Također, u dodatnom podnesku apelant traži da Ustavni sud donese odluku o isplati novčane naknade u iznosu od 5.000 KM na ime pravičnog obeštećenja zbog povrede navedenih prava.
b) Odgovor na apelaciju
13. Osnovni sud u svom odgovoru na apelaciju iznosi stav da izvršni postupak u ovom slučaju nije okončan zbog toga što je u međuvremenu otvoren stečajni postupak protiv dužnika, ne navodeći druge razloge, niti dajući bilo kakav odgovor na navode iz apelacije koji se odnose na trajanje izvršnog postupka.
V. Relevantni propisi
14. Zakon o izvršnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93 i 14/94) «Član 10. stav 1.
U postupku izvršenja i osiguranja sud je dužan da postupa hitno.
Član 186.
Na području za koje nisu zasnovane zemljišne knjige shodno će se primjenjivati pravna pravila koja na tom području važe o ispravama koje se uz prijedlog za izvršenje podnose za dokaz prava vlasništva na nekretnini koja je predmet izvršenja, kao i pravna pravila o tome u koje će se javne knjige ili na drugi način izvršiti upis rješenja o izvršenju na nekretnini. Ako nije moguće, iz bilo kojeg razloga, pribaviti dokaz o vlasništvu saglasno pravnim pravilima koja na tom području važe, umjesto dokaza o vlasništvu povjerilac je dužan da u prijedlogu za izvršenje naznači mjesto na kome se nekretnina nalazi, njen naziv, granice i površinu.
U tom slučaju sud će izvršiti popis nekretnine za koju je predloženo izvršenje i na ročište za popis pozvati povjerioca, dužnika i lice sa čijim se nekretninama graniči ta nekretnina. Zapisnik o popisu ima značenje uknjižbe izvršenja i objavljuje se na sudskoj tabli. Odredbe ovog člana primjenjivat će se i na području za koje su osnovane zemljišne knjige, ako je odgovarajuća zemljišna knjiga uništena ili nekretnina nije upisana u zemljišnoj knjizi. Odredbe ovog člana primjenjivat će se i kad se nekretnina u katastru vodi na ime dužnika, ako zemljišnoknjižni vlasnik, odnosno njegovi nasljednici izjavom ovjerenom od nadležnog organa potvrde da je dužnik vlasnik nekretnine koja je predmet izvršenja.»
15. Zakon o izvršnom postupku («Službeni glasnik RS» broj 59/03) «Član 5. stav 1.
(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
Član 113. stav 5.
(5) Tražilac izvršenja je obavezan da zahtijeva upis u zemljišne knjige u skladu sa stavom (4) ovog člana u roku od 15 dana od dana donošenja rješenja o izvršenju, te da o tome, u roku koji mu bude određen, izvijesti izvršni sud. Ako tražilac izvršenja ne podnese zahtjev za upis u zemljišne knjige u predviđenom roku ili u datom roku o tome ne izvijesti izvršni sud, postupak izvršenja će se obustaviti.
Prestanak važenja važećeg Zakona o izvršnom postupku Član 232.
Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaju da važe odredbe Zakona o izvršnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93 i 14/94).
Stupanje na snagu Zakona Član 233.
Ovaj zakon stupa na snagu 1. augusta 2003. godine.»
16. Zakon o stečajnom postupku («Službeni glasnik RS» broj 67/02) «Član 15. stav 3.
(3) Mjere pojedinačnih prinudnih izvršenja pokrenutih protiv stečajnog dužnika se privremeno moraju obustaviti. Izlučna i razlučna prava povjerilac ne može ostvariti u prethodnom postupku.»
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovne, izraz «presuda» se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine).
20. Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određeni Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
21. U konkretnom slučaju Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na donošenje odluke u razumnom roku zato što, uslijed predugog trajanja izvršnog postupka, nije više u mogućnosti da provede izvršenje prodajom nekretnine dužnika, s obzirom na to da je u međuvremenu nastupio prekid izvršnog postupka uslijed otvaranja stečaja protiv dužnika, čime je došlo i do povrede njegovog prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
22. Ustavni sud, u kontekstu ovog predmeta, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, konstatira da se odredbe iz člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda moraju primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja da li je bilo poštivano, potrebno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i ukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
23. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da postignu donošenje odluke u razumnom roku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
24. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najdjelotvorniji put kojim bi ostvario svoja prava. Također, jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije je da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lahko dostupna i razumljiva, te da propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripasti pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
25. U smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud prihvata da je predmetna apelacija dopustiva.
VII. Meritum
27. Apelant je podnio apelaciju zbog povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na suđenje u razumnom roku i zbog povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom.»
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
«Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.»
30. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno radom Osnovnog suda, i to zbog toga što je izvršni postupak trajao nerazumno dugo, uslijed čega je došlo i do otvaranja stečajnog postupka protiv dužnika. Zbog te radnje, svi izvršni postupci su privremeno obustavljeni, čime je apelant i dalje onemogućen da dođe do svog potraživanja u sudskom postupku. Apelant je naveo da se to ogleda i u činjenici da je Osnovni sud sve radnje, uključujući i pogrešnu primjenu materijalnog prava, provodio da bi odugovlačio postupak.
Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije
31. Stav Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda u pogledu primjenjivosti člana 6. stav 1. generalno jeste da je isti ratione materiae neprimjenjiv kada se radi o izvršnom postupku, osim ako se u njemu ne utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske od 1. jula 1991. godine, broj 13800/88 O.I. 94, te Odluku Ustavnog suda broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine). Principijelan stav Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda u pogledu neprimjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada se radi o izvršnom postupku, odnosi se uvijek na slučajeve kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, ukoliko apelaciju podnosi lice koje je u postupku izvršenja povjerilac, odnosno lice koje ima utvrđeno građansko pravo u postupku koji je prethodio izvršenju i koje izjavljuje apelaciju zbog nemogućnosti da do kraja provede izvršenje, zbog toga što smatra da je neprovođenje izvršenja povezano sa kršenjem prava zaštićenih Ustavom, onda se takva apelacija tiče, ustvari, «prava na pristup sudu» koje je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije s obzirom na to da izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja sastavni dio prava na pravično suđenje (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, st. 27-31).
32. U konkretnom slučaju apelant je povjerilac koji ima utvrđeno pravo potraživanja prema dužniku i koji ulaže apelaciju zbog toga što mu nije moguće provesti izvršenje usljed kršenja Ustavom zaštićenih prava. Apelant smatra da do izvršenja nije došlo zbog toga što izvršni postupak nije završen u razumnom roku krivicom redovnih sudova. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je član 6. u konkretnom slučaju primjenjiv bez obzira na to što se radi o izvršnom postupku.
Trajanje postupka
33. Prema jurisprudenciji Ustavnog suda i organa Evropske konvencije, period koji se uzima u obzir pri žalbi u pogledu trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove nadležnosti. U ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj rok mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95,
ECHR 1998-VIII).
34. U konkretnom slučaju izvršni postupak apelant je pokrenuo prijedlogom za izvršenje 2. jula 2002. godine, na osnovu kojeg je Osnovni sud 4. jula 2002. godine donio Rješenje o izvršenju broj I-158/02, koje je sa navedenim datumom postalo i pravosnažno jer dužnik nije izjavio žalbu protiv njega. Osnovni sud je 9. marta 2004. godine donio Rješenje o obustavljanju postupka izvršenja. Postupak izvršenja do donošenja Rješenja o obustavljanju je trajao godinu dana i osam mjeseci. Apelant je 11. marta 2004. godine na navedeno prvostepeno rješenje uložio žalbu o kojoj je Okružni sud donio Rješenje broj Gž-143/04 od 8. novembra 2004. godine. Postupak pred Okružnim sudom po žalbi je trajao osam mjeseci. Nakon odluke Okružnog suda, prvi zaključak o prodaji nekretnine Osnovni sud je donio 28. decembra 2004. godine, a privremena mjera obustavljanja svih pojedinačnih izvršenja protiv dužnika u ovom predmetu utvrđena je rješenjem od 30. decembra 2004. godine. S obzirom na to da je nakon toga rješenjem od 28. januara 2005. godine pokrenut stečajni postupak protiv dužnika, postupak izvršenja koji je apelant pokrenuo još nije okončan. Dakle, postupak izvršenja pred Osnovnim sudom i Okružnim sudom, računajući od dana podnošenja prijedloga za izvršenje, 2. jula 2002. godine, pa do obustavljanja izvršnih postupaka po privremenoj mjeri donesenoj zbog pokretanja stečaja, iznosi ukupno dvije i po godine i taj period Ustavni sud treba ispitati u smislu standarda «donošenja odluke u razumnom roku» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Složenost postupka
35. U ovom postupku izvršeno je vještačenje o vrijednosti nekretnine, što je donekle usložnilo cjelokupan postupak, ali ne u mjeri da se može smatrati naročito složenim postupkom. Apelantovo ponašanje
36. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70).
37. Apelant je tokom cijelog izvršnog postupka preduzimao radnje s ciljem njegovog ubrzanja, počevši od svih uplata potrebnih u postupku koje je tražio sud i dostavljanja traženih podataka i odgovora, pa do urgencija kojima je u tri navrata, i to 8. jula, 11. septembra i 7. oktobra 2003. godine, od Osnovnog suda tražio da se ubrza postupak. Podneskom od 5. januara 2004. godine apelant je odbio postupiti po zahtjevu Osnovnog suda da dostavi izvod iz zemljišnih knjiga o upisu nekretnine, pozivajući se na prijašnji Zakon o izvršnom postupku koji tu radnju nije predviđao, a samo Rješenje o izvršenju je doneseno u vrijeme dok je on važio, te je retroaktivnu primjenu novog zakona smatrao nezakonitom. Na Rješenje o obustavi postupka od 9. marta 2004. godine apelant je uložio žalbu 11. marta 2003. godine. Ustavni sud ocjenjuje da je apelant preduzeo sve potrebne radnje s ciljem ubrzanja postupka, odnosno da nije uradio ništa što bi se objektivno moglo smatrati radnjama koje su mogle kao posljedicu imati odugovlačenje postupka. Ponašanje suda
38. Po podnesenom apelantovom prijedlogu za pokretanje izvršnog postupka od 2. jula 2002. godine, Osnovni sud je 4. jula 2002. godine donio rješenje o izvršenju koje je sa navedenim danom postalo pravosnažno s obzirom na to da dužnik nije ulagao žalbu protiv njega. Nakon toga, Osnovni sud je odmjerio troškove postupka i vještačenja, te po apelantovoj uplati odredio vještaka građevinske struke. Sud je 20. oktobra 2003. godine dobio procjenu vrijednosti predmetne nekretnine, te je procjenu dostavio stranama u postupku na izjašnjenje, na koju je dužnik uložio i prigovor. Ovdje se napominje da je Osnovnom sudu trebalo 15 mjeseci da provede vještačenje s ciljem određivanja vrijednosti dužnikove nekretnine, računajući od dana pravosnažnosti prvostepenog rješenja, tj. od 4. jula 2002. godine pa do 20. oktobra 2003. godine, kada je predmetni nalaz vještaka dostavljen sudu.
39. Sud je 19. decembra 2003. godine od apelanta zatražio da dostavi izvod iz zemljišnih knjiga, kao dokaz o izvršenom upisu nekretnine, pozivajući se na odredbe novog Zakona o izvršnom postupku. S obzirom na to da je apelant odbio postupiti po takvom nalogu Osnovnog suda, 9. marta 2004. godine sud je donio rješenje kojim obustavlja izvršni postupak. Na ovo rješenje apelant je izjavio žalbu, pozivajući se na činjenicu da je u vrijeme donošenja rješenja o izvršenju na snazi bio Zakon o izvršnom postupku koji nije predviđao prethodni upis nekretnine u zemljišne knjige, a da novi zakon ne predviđa retroaktivnu primjenu. Rješavajući u drugom stepenu, Okružni sud je uvažio žalbu, ukinuo rješenje Osnovnog suda o obustavljanju svojim Rješenjem od 8. novembra 2004. godine, nakon čega je Osnovni sud 28. decembra 2004. godine zakazao prvo ročište za prodaju nekretnine za 3. februar 2005. godine. Ovo ročište nije održano zbog pokretanja stečajnog postupka protiv dužnika, odnosno privremene mjere o obustavljanju svih pojedinačnih izvršnih postupaka koju je prethodno donio Osnovni sud u Trebinju.
40. Imajući u vidu jednostavnost, kao i zakonom određenu hitnost izvršnog postupka, činjenicu da u njemu, osim vještačenja, nisu bile provođene, niti je bilo potrebe da se provode bilo kakve druge radnje, da dužnik nije osporavao rješenje o izvršenju, da je apelant učinio sve potrebne radnje s ciljem ubrzanja postupka, urgirajući i na taj način posebno naglašavajući sudu značaj koji za njega ima brz ishod postupka, te da Osnovni sud u svom odgovoru na apelaciju nije dao nikakvo objašnjenje u vezi sa trajanjem predmetnog postupka, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju izvršni postupak koji je trajao dvije i po godine do njegovog obustavljanja prešao granice «razumnog roka» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, naročito se naglašavaju propusti Osnovnog suda u pogledu vještačenja koje je trajalo 15 mjeseci s ciljem utvrđivanja vrijednosti dužnikove nekretnine, što je, prema mišljenju Ustavnog suda, apsolutno predug rok a bez ikakvog valjanog opravdanja za toliko trajanje izvršenja te radnje. Osim toga, očit je i propust Osnovnog suda prilikom donošenja Rješenja o obustavljanju postupka od 9. marta 2004. godine, za što je i Okružni sud utvrdio da nisu postojali razlozi propisani zakonom, a Osnovni sud je prema principu iura novit curia (sud poznaje pravo) morao znati koji zakon o izvršnom postupku treba primijeniti u konkretnom slučaju. Mada je navedeni propust ispravljen odlukom Okružnog suda od 8. novembra 2004. godine, ipak se ne može izbjeći zaključak da je navedeni propust Osnovnog suda doprinio da se predmetno izvršenje ne okonča u razumnom roku.
41. Na osnovu iznesenog Ustavni sud zaključuje da je povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku za šta odgovornost prvenstveno snosi Osnovni sud.
Ostali navodi
42. U okviru zaključka o postojanju kršenja apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pitanje kompenzacije
43. Apelant traži da mu se dosudi iznos od 5.000 KM na ime pravičnog obeštećenja zbog povrede prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete s tim što Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, ovdje radi o simboličnim iznosima u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine).
44. U skladu sa navedenom odlukom Ustavnog suda i usvojenim stavom prema kojem se apelantima u Bosni i Hercegovini kao naknada na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu za koju su redovni sudovi odgađali donošenje odluke, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost, a kako za izvršne postupke sam zakon određuje hitnost, Ustavni sud određuje da se apelantu isplati na ime nematerijalne štete iznos od 300 KM za svaku godinu trajanja postupka do njegove obustave, odnosno ukupno 750 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Republika Srpska u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
VIII. Zaključak
45. Prema iznesenom, Ustavni sud zaključuje da je vođenjem izvršnog postupka koji je trajao dvije i po godine došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog čega je u apelantovu korist, na njegov zahtjev, odredio naknadu nematerijalne štete.
46. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
47. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić