Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-587/05 (Š. M.)
Odluka donesena 12. 04. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-587/05
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 04. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 587/05, rješavajući apelaciju Šefije Mašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Šefije Mašić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1384/04 od 16.
februara 2005. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P- 683/04 od 20. augusta 2004. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Šefija Mašić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Emir Čolaković, advokat iz Zenice, podnijela je 18. marta 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1384/04 od 16. februara 2005. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-683/04 od 20. augusta 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda, te Kantonalnog pravobranilaštva Zeničko-dobojskog kantona zatraženo je 7. marta 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju 13. i 21. marta 2006. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 6. aprila 2006. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantica je 21. marta 2000. godine podnijela tužbu Općinskom sudu u kojoj je tražila da se utvrdi da je stekla status nositeljice stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Zenici, u Sejmenskoj ulici broj 19A (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Kao vrijednost spora označen je iznos od 10.000 KM. U tužbi je navedeno da apelantica u predmetnom stanu stanuje sa nositeljicom stanarskog prava Z.M. od 1980. godine, koja je u međuvremenu preminula, te da je sa Z.M. zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju 24. aprila 1988. godine.
7. Općinski sud i Kantonalni sud odbili su apelanticin tužbeni zahtjev presudama broj P-683/04 od 20. augusta 2004. godine i broj Gž-1384/04 od 16. februara 2005. godine. Razlozi zbog kojih su redovni sudovi odbili apelanticin tužbeni zahtjev su sljedeći: a) utvrđeno je da apelantica sa nositeljicom stanarskog prava nije živjela u ekonomskoj zajednici kao član porodičnog domaćinstva duže od deset godina, jer se u predmetni stan uselila 24. aprila 1988. godine a nositeljica stanarskog prava je umrla 9. jula 1991. godine, b) apelantica nije živjela u ekonomskoj zajednici kao član porodičnog domaćinstva sa nositeljicom stanarskog prava više od pet godina s obzirom na to da je ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen 24. aprila 1988. godine a nositeljica stanarskog prava je umrla 9. jula 1991. godine, c) iz uvjerenja MUP-a RBiH CSB Zenica od 15. augusta 1996. godine utvrđeno je da se apelantica prijavila da stanuje u predmetnom stanu 29. aprila 1988. godine i d) Rješenjem Općinskog sekretarijata za opću upravu Zenica broj 03-372- 474/91 KH od 26. februara 1992. godine utvrđeno je da apelantica nema pravo na korištenje predmetnog stana, te joj je naloženo da stan napusti i ispražnjen od ljudi i stvari stavi na raspolaganje SO Zenica, a Rješenjem Ministarstva za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoliša Zenica broj 14-23-215/00 od 23. marta 2000. godine poništeno je navedeno rješenje i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelantica smatra da su osporenim presudama redovnih sudova povrijeđena njena prava zagarantirana Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kako slijedi: pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1, pravo na dom iz člana 8. i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1. Osim toga, apelantica se poziva na povrede člana 25. st. 1. i 2. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka, povrede člana 11. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i povrede člana 16. Evropske socijalne povelje.
9. Povrede prava iz Evropske konvencije apelantica vidi u sljedećem: pravo na pravično suđenje povrijeđeno je zbog: a) pristrasnosti suda, u predmetnom postupku odlučivale su iste sudije koje su prethodno donijele rješenja kojima je prekinut ovaj postupak, a koja je ukinuo Ustavni sud svojom Odlukom broj U 32/02 od 24. oktobra 2003. godine, te stoga apelantica smatra da iste sudije, koje su već jednom načinile povredu njenih ustavnih prava, nisu mogle ponovo na nepristrasan način odlučivati u istoj pravnoj stvari i b) pogrešne ocjene dokaza (nepravilan zaključak u pogledu postojanja spisa organa uprave koji vodi postupak apelanticinog iseljenja, kao i pretjerano davanje značaja formalnoj prijavi apelanticinog prebivališta, u vezi s čim se poziva na presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Colozza u kojoj je navedeno da neprijavljivanje prebivališta može imati značaj samo upravnog prekršaja, ali nikako ne može imati tako nerazmjerne posljedice na ostvarenje jednog od bitnih socijalnih prava) i pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na rokove iz Zakona o stambenim odnosima prema kojima je apelantica zaštićena od iseljenja iz predmetnog stana jer u njemu boravi već 25 godina, tj. od 1980. godine.
10. Apelantica smatra da je povrijeđeno i njeno pravo na dom, jer je predmetni stan njen dom u kome stanuje niz godina, te plaća sve režijske troškove, a dugotrajnim izvršenjem ugovornih obaveza izvršena je konvalidacija formalnog ugovora, jer se apelantica u odnosu na predmetni stan u svemu ponašala kao nositeljica stanarskog prava, u čemu je niko duži vremenski period nije prekidao. U vezi sa povredom prava na dom apelantica se poziva na Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine. Osim toga, apelantica se poziva na povredu prava na imovinu, smatrajući da će nakon odbijanja njenog tužbenog zahtjeva nužno uslijediti deložacija i gubitak svih ekonomskih vrijednosti koje je ona tokom dugotrajnog stanovanja unosila u predmetni stan, što nema „legitiman cilj“, kao što nema ni „pravične ravnoteže“ između zahtjeva općeg interesa zajednice i potrebe da se zaštiti osnovno pravo pojedinca.
b) Odgovor na apelaciju
11. Kantonalni sud i Općinski sud smatraju da je apelacija neosnovana, te predlažu da se ona odbije, a u odgovoru na apelaciju ostaju pri razlozima iz osporenih presuda.
V. Relevantni propisi
12. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, „Službeni list RBiH“ broj 2/93 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98 i 19/99) „Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.» Odlukom Ustavnog suda Jugoslavije br. 409/87 i 213/88 od 29. juna 1988. godine prestao je da važi dio odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, koji glasi «bez roditelja» (vidi «Službeni list SRBiH» broj 36/89).
VI. Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1384/04 od 16. februara 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda donesena je 16. februara 2005. godine, a apelacija je podnesena 18. marta 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
17. Apelantica osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana 6. stav 1, člana 8. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, što odgovara pravima iz čl. II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
„Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
…
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici ustanovljuje da:
„Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.“
20. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je primjenjiv član 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se radilo o postupku u kome se utvrđivalo apelanticino pravo na stan, što predstavlja „građansko pravo“, a postojao je i spor o pravu na predmetni stan, čime su ispunjeni uvjeti za primjenu navedenog člana. Stoga će Ustavni sud ispitati apelanticine prigovore u odnosu na standarde pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
21. Apelantica smatra da redovni sudovi nisu bili nepristrasni, jer su sudile iste sudije koje su prije u ovom predmetu donijele rješenja kojima se prekida parnični postupak, zbog toga što se vodi upravni postupak za apelanticino iseljenje iz predmetnog stana, koja je ukinuo Ustavni sud svojom Odlukom broj U 32/02 od 24. oktobra 2003. godine s obzirom na to da je našao povredu prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te je predmet vratio redovnim sudovima na ponovni hitan postupak sa nalogom da meritorno odluče o apelanticinoj tužbi.
22. U vezi sa navedenim apelanticinim prigovorom, Ustavni sud naglašava da se pristrasnost sudova u smislu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispituje u odnosu na: a) subjektivnu pristrasnost suda, koja se uvijek pretpostavlja ukoliko nema uvjerljivih dokaza koji ukazuju na to da je sud prilikom donošenja osporene odluke imao lično ubjeđenje protiv apelanta i b) objektivnu pristrasnost suda, koja zahtijeva da u spisu postoje validni dokazi koji pokreću razumnu sumnju u to da je sud bio objektivno pristrasan u odnosu na jednu od strana u postupku.
23. U konkretnom slučaju nema bilo kakvog razloga da se posumnja u subjektivnu ili objektivnu nepristrasnost sudija koje su donijele odluke u ovom predmetu. Naime, sudije koje su donijele osporene odluke su, zapravo, u potpunosti ispravile grešku, odnosno povredu prava na pristup sudu, na koju je Ustavni sud ukazao u svojoj prijašnjoj Odluci broj U 32/02 od 24. oktobra 2003. godine, time što su ponovo provele postupak, te odlučile o meritumu apelanticine tužbe tako što su je odbile kao neosnovanu s tim da se napominje da Ustavni sud u svojoj prijašnjoj odluci nije davao bilo kakvo mišljenje u pogledu osnovanosti predmetne tužbe, već je samo naglasio da se o predmetu mora meritorno odlučiti.
24. Kad je riječ o ostalim apelanticinim prigovorima, da nisu pravilno ocijenjeni dokazi u pogledu nepostojanja spisa organa uprave koji vodi postupak apelanticinog iseljenja iz predmetnog stana, kao i preveliko davanje važnosti formalnoj prijavi apelanticinog prebivališta u predmetnom stanu, te pogrešno računanje rokova koji treba da proteknu da bi apelantica bila zaštićena od iseljenja iz predmetnog stana, Ustavni sud se poziva na svoju ustaljenu praksu: „Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je 'na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu' i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi Odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/02).
25. Imajući u vidu navedeni stav, Ustavni sud neće ulaziti u ispitivanje navedenih apelanticinih prigovora s obzirom na to da u načinu na koji su redovni sudovi utvrdili datum apelanticinog prijavljivanja na adresu predmetnog stana, kao i u načinu na koji su primijenili rokove iz Zakona o stambenim odnosima, koji se tiču stjecanja stanarskog prava u pogledu zahtjeva da se u stanu boravi kao član porodičnog domaćinstva određeni vremenski period, ne vidi ništa što bi moglo ukazati na proizvoljnost ili na povredu prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine.
26. Apelanticino pozivanje na presudu Evropskog suda u predmetu Colozza protiv Italije od 12. februara 1985. godine je sasvim neprimjereno u ovom slučaju s obzirom na to da se u navedenom predmetu Evropskog suda radilo o situaciji u kojoj je apelant bio optužen za izvršenje krivičnog djela, da mu je suđeno u odsustvu, nakon čega je proglašen krivim i osuđen, te da mu je izrečena kazna zatvora, da bi na kraju izdržavao zatvorsku kaznu a da nijednog trenutka nije prisustvovao suđenju na kojem je osuđen za izvršenje krivičnog djela.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na privatan i porodični život, dom i prepisku
28. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatan i porodični život, dom i prepisku.“
29. Član 8. Evropske konvencije glasi:
„1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.“
30. Osnovni cilj člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kron protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, 297-C, stav 31).
31. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvo mora da utvrdi da li se predmetni stan može smatrati apelanticinim „domom“ u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju „miješanje“ u njeno pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje bilo opravdano prema članu 8. stav 2. Evropske konvencije.
32. Da bi miješanje bilo opravdano, ono mora biti „ u skladu sa zakonom“. Ovaj uvjet zakonitosti, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: a) miješanje mora biti zasnovano domaćim ili međunarodnim zakonom, b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno pristupačan tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A-30, stav 49).
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se predmetni stan može smatrati apelanticinim „domom“ u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da je u njemu legalno stanovala na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju koji je zaključila sa nositeljicom stanarskog prava.
34. Dalje, Ustavni sud mora da utvrdi da li je miješanje u apelanticin dom bilo „ u skladu sa zakonom“, odnosno u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije.
35. Apelanticin tužbeni zahtjev u kojem se tražilo da se utvrdi da ima status nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu odbijen je na osnovu člana 6. Zakona o stambenim odnosima s obzirom na to da su redovni sudovi utvrdili kao nesporno da apelantica nije živjela u ekonomskoj zajednici sa nositeljicom stanarskog prava Z.M. više od deset godina, kao i da u predmetnom stanu nije boravila duže od pet godina na osnovu zaključenog ugovora o doživotnom izdržavanju. Naime, nesporno je da se apelantica zvanično prijavila na adresu predmetnog stana 24. aprila 1988. godine, da je u njemu zakonito boravila do 9. jula 1991. godine, kada je umrla nositeljica stanarskog prava, od kada je apelantica postala bespravna korisnica predmetnog stana, a općina je pokrenula postupak njenog iseljenja i prvo rješenje o iseljenju je doneseno već 26. februara 1992. godine.
36. Dakle, miješanje u apelanticin dom zasnovano je na zakonu, jer je njena tužba kojom je tražila da se utvrdi da ima status nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu odbijena na osnovu odredaba člana 6. Zakona o stambenim odnosima.
37. Zakon o stambenim odnosima ispunjava standard pristupačnosti i transparentnosti, jer je objavljen u službenim novinama koje su javno glasilo a, konkretno, odredbe člana 6. tog zakona su dovoljno jasne da bi se njima mogli prilagoditi postupci pojedinaca, uz napomenu da je posebno jasan vremenski uvjet da se stanarsko pravo može steći nakon što se sa nosiocem stanarskog prava u zajedničkom ekonomskom domaćinstvu provede više od deset godina, odnosno pet godina na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju.
38. Član 6. Zakona o stambenim odnosima ispunjava i kriterij „proporcionalnosti“, jer, sa jedne strane, omogućava stjecanje stanarskog prava licu kojem vlasnik nije dao stan na korištenje uz uvjet da u stanu mora provesti određeni vremenski period kao član ekonomske zajednice sa nosiocem stanarskog prava. Uvjet da u stanu mora provesti određeni vremenski period ima cilj da zaštiti vlasnike stanova od nezakonitog stjecanja stanarskog prava lica kojima oni nisu dodijelili stan na korištenje, a sama dužina uvjetovanog vremenskog roka (deset, odnosno pet godina ako se stanuje na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju) ubraja se u polje slobodne procjene zakonodavca, te, stoga, ona neće biti predmet ispitivanja Ustavnog suda.
39. Apelanticino pozivanje na Odluku Ustavnog suda U 14/00 od 4. maja 2001. godine je irelevantno u ovom slučaju, jer se u navedenom predmetu radilo o situaciji kada je apelantov zahtjev za povrat stana odbijen zbog toga što nije imao zaključen ugovor o korištenju stana.
40. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelanticinog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
41. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.“
42. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
„Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.“
43. U pogledu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da ovaj član štiti samo pravo svakog lica na „njegovu imovinu“, te da se, u skladu s tim, primjenjuje samo na postojeću imovinu. Ovaj član ne garantira pravo na stjecanje imovine, inter alia, putem naslijeđa ili dobrovoljnih raspolaganja (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava, Marcxk protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, stav 50).
44. Ustavni sud podsjeća da se u konkretnom slučaju spor odnosio na pitanje da li apelantica ispunjava uvjete za stjecanje stanarskog prava na predmetnom stanu. Stanarsko pravo predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Odluku Ustavnog suda, U 6/98, od 24. septembra 1999. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/99). Međutim, u sudskim postupcima apelantica nije uspjela dokazati da ispunjava uvjete za stjecanje stanarskog prava, tako da se u ovom slučaju apelantica ne pojavljuje kao titular stanarskog prava. Prema tome, apelantica nije nositeljica stanarskog prava, te stoga ne postoji ni imovina koja bi bila zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
45. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
46. S obzirom na zaključak Ustavnog suda da ne postoji kršenje navedenih ustavnih prava, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.
VIII. Zaključak
47. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su odluke redovnih sudova zasnovane na zakonu i donesene u zakonitoj proceduri, nisu proizvoljne, a zadovoljavaju i princip proporcionalnosti, tj. zahtjev za pravičan balans između općeg interesa zajednice i poštivanja prava pojedinca.
48. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić