Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1178/06 (Š. i D. Z.)
Odluka donesena 09. 05. 2006.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 3
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1178/06
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
09. 05. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić i potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine, u predmetu broj AP-1178/06, rješavajući zahtjev Šerifa i Dunje Zahirović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Šerifa i Dunje Zahirović za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Šerif i Dunja Zahirović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnijeli su, 18. aprila 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-448/04 i Už-474/04 od 18. januara 2006. godine. Apelanti su također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio Općini Jablanica, putem Službe za prostorno uređenje, urbanizam, građenje i stambeno-komunalne poslove Općine Jablanica (u daljnjem tekstu: Služba), da poduzme bilo kakvu radnju ili postupak po Zaključku te Službe, broj 05-2/3-372-142/98 od 10. aprila 2006. godine, kojim bi se uskratilo ili onemogućilo apelantima nesmetano korištenje stana koji se nalazi u Jablanici, u Ul. Trg Oslobođenja Sp.32, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Apelantu Šerifu Zahiroviću je rješenjem JP Elektroprivrede BiH - Hidroelektrane na Neretvi, Jablanica, broj 2331/99 od 28. maja 1999. godine, dodijeljen stan u ulici Trg oslobođenja Sp.32 na trajno korištenje, na temelju kojeg je apelant, 1. novembra 1999. godine, zaključio ugovor o korištenju stana, broj 4874/99. Na temelju rješenja o dodjeli stana i ugovora o korištenju stana oba apelanta kao supružnici su izvršili otkup ovog stana i uknjižbu u knjigu položenih ugovora Općinskog suda u Jablanici u ZK ul. broj 367.
3. Raniji nosilac stanarskog prava na spornom stanu Stipo Ljubas podnio je, 15. septembra 1998. godine, zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. Rješenjem Službe, broj 05-2/3-372-142-16/98 od 20. novembra 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline HNK u Mostaru (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ), broj Up-II-13-23-
154/99 od 12. januara 2004. godine, utvrđeno je da je Stipo Ljubas iz Jablanice bio korisnik spornog stana, te da mu pripada pravo na vraćanje u posjed tog stana. Istovremeno je utvrđeno da apelantu Šerifu Zahiroviću prestaje pravo korištenja spornog stana, bez prava na alternativni smještaj.
4. Protiv rješenja drugostepenog organa apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) koji je presudom, broj U-93/04 od 27. jula 2004. godine, tužbu odbio. Apelant je protiv navedene presude izjavio žalbu Vrhovnom sudu koji je presudom, broj Už-
474/04 od 18. januara 2006. godine, odbio žalbu apelanta.
5. Po ocjeni Vrhovnog suda, a prema utvrđenom činjeničnom stanju, organi uprave i prvostepeni sud su pravilno udovoljili zahtjevu Stipe Ljubasa na povrat predmetnog stana u posjed, te da činjenica da isti nije zaključio ugovor o korištenju stana nije od uticaja kod rješevanja ove upravne stvari. Vrhovni sud se pozvao na član 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03), kojim je predviđeno da nosioci stanarskog prava koji su napustili svoj dom u periodu između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine imaju pravo na povratak u iste shodno Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, i na odluku Ustavnog suda, broj U-14/00 od 4. maja 2001. godine (Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 33/01).
6. U vezi sa spornim stanom vodio se takođe i upravni postupak i upravni spor radi utvrđivanja ništavosti apelantovog ugovora o korištenju stana, broj 4874/99 od 1. novembra 1999. godine,.
7. Rješenjem Službe, broj 10-25-3/505/09 od 19. septembra 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem drugostepenog organa, broj UP-II-13-23-154/99 od 5. decembra 2003. godine, utvrđeno je da je ugovor o korištenju stana, broj 4874/99, zaključen između JP Elektroprivreda BiH - Hidroelektrane na Neretvi, Jablanica i apelanta Šerifa Zahirovića ništav. Presudom Kantonalnog suda, broj U-46/04 od 10. juna 2004. godine, odbijena je tužba apelanta izjavljena protiv drugostepenog rješenja.
8. Presudom Vrhovnog suda, broj Už-448/04 od 18. januara 2006. godine, odbijena je žalba apelanta protiv presude Kantonalnog suda, broj U-46/04 od 10. juna 2004. godine. U obrazloženju presude Vrhovnog suda, između ostalog je navedeno da je u postupku koji je prethodio donošenju upravnih akata i presude prvostepenog suda, utvrđeno da je sporni ugovor zaključen 1. novembra 1999. godine, da je isti rješenjem nadležnog organa od 29. novembra 1993. godine proglašen napuštenim i da je Stipo Ljubas raniji korisnik predmetnog stana podnio 15. septembra 1998. godine i 1. oktobra 1999. godine zahtjev za vraćanje u posjed tog stana, kao i da je predmetni stan u međuvremenu apelant Šerif Zahirović otkupio. Odlukom Komisije za kontrolu ugovora o korišćenju stana zaključenih i/ili obnovljenih od 6. maja 2003. godine utvrđeno je da ugovor, broj 4874/99 od 1. novembra 1999. godine, zaključen između apelanta i JP Elektroprivreda BiH - Hidroelektrane na Neretvi, Jablanica, nije u skladu sa zakonom, odnosno da je isti u suprotnosti s odredbama člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te da je nadležni prvostepeni organ u skladu sa odredbama člana 11. Uputstva o postupku kontrole zaključenih ili obnovljenih ugovora o korišćenju stana («Službene novine FBiH», br. 43/99 i 19/02), donio rješenjem kojim je utvrdio da je navedeni ugovor o korištenju stana ništav. Dalje se navodi da je članom 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da su ugovori koji su u skladu sa odredbama člana 1. stav 1 istog zakona proglašeni napuštenim, kao i drugi akti o dodjeli stana na korištenje, a koji su zaključeni, odnosno doneseni nakon 7. februara 1998. godine, ništavi. Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je tužbu apelanta odbio kao neosnovanu, a da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude dao potpune i valjane razloge koji upućuju na neosnovanost podnesene tužbe i na koje se ovaj sud poziva u skladu sa članom 44. Zakona o upravnim sporovima.
9. U vezi sa spornim stanom nadležni Općinski javni pravobranilac je shodno obavezi utvrđenoj prvostepenim rješenjem pokrenuo sudski postupak za poništenje ugovora apelanta o otkupu stana, koji je prema navodima apelanta okončan presudom Općinskog suda u Konjicu, broj P-1933/05 od 31. marta 2006. godine.
10. Apelanti navode da je osporenim presudama Vrhovnog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje, pravo na dom, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana II/3.e),
f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1., člana 8. i 13. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. Apelanti također navode da je Služba donijela zaključak o dozvoli izvršenja, broj 05-2/3-372-
142/98 od 10. aprila 2006. godine, kojim nalaže apelantima da napuste sporni stan u roku od 15 dana, te da žalba na isti ne odlaže njegovo izvršenje. Apelanti smatraju da ovakvim postupanjem općinski organi uprave izlaze iz okvira svoje nadležnosti i preuzimaju ingernecije suda. Apelanti su zatražili donošenje privremne mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Općini Jablanica, putem Službe da poduzima bilo kakvu radnju ili postupak po zaključku te Službe, broj 05-2/3-372-142/98 od 10. aprila 2006. godine, kojim bi se uskratilo ili onemogućilo apelantima nesmetano korištenje spornog stana koji se nalazi u Jablanici, u Ul. Trg Oslobođenja Sp.32, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.
12. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
13. Ustavni sud podsjeća da je član 77. Pravila Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice, čije eventualno nastupanje Ustavni sud može cijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti, dostavljenih uz zahtjev za usvajanje privremene mjere, odnosno uz apelaciju.
14. Ustavni sud osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere različiti su od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava osporenim presudama, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere
15. U konkretnom slučaju, osim svojih paušalnih navoda, apelanti ne nude nikakav dokaz, niti konkretne razloge, koji idu u prilog tome da se usvoji njihov zahtjev za donošenje privremene mjere, zbog mogućnosti nastupanja neotklonjivih štetnih posljedica. Pored toga, u predmetnom slučaju je konačno i meritorno odlučeno o pravu ranijeg nosioca stanarskog prava na povrat spornog stana. S druge strane, s obzirom da je donesena konačna meritorna odluka o poništenju ugovora o otkupu stana, apelantima stoji na raspolaganju posebna tužba u parničnom postupku radi povrata uloženih sredstava u otkup spornog stana. Radi toga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, čak i u slučaju nastupanju štete po apelante, ne može raditi o šteti koja bi za njih bila neotklonjiva i koja bi, ujedno, bila u suprotnosti sa zakonitim ciljem izraženim kroz princip pravne sigurnosti i princip vladavine prava.
16. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić