Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1179/06 (E. I.)
Odluka donesena 09. 05. 2006.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1179/06
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
09. 05. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, na sjednici održanoj 9. maja 2006 godine, u predmetu broj AP-1179/06 rješavajući zahtjev Envera Ibrahimovića, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Envera Ibrahimovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Enver Ibrahimović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Novog Pazara-Kukare, ,kojeg zastupa Emir Kapidžić, advokat iz Sarajeva, podnio je, 19. aprila 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), br. KPV-17/05 od 8. marta 2006. godine, KPŽ-09/06 od 23. februara 2006. godine i KPV-17/05 od 7. februara 2006. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud «obustavio izvršenje navedenih rješenja, zbog neotklonjivih štetnih posljedica po apelanta koje već trpi, te koje bi mogle biti i veće dok se predmet ne riješi u meritumu.»
2. Rješenjem Suda BiH, broj KPV-17/05 od 7. februara 2006. godine, apelantu koji se nalazi u pritvoru po rješenju Suda BiH, broj KPP-47/05 od 1. aprila 2005. godine, produžen je pritvor do pravomoćnosti presude, a najduže dok ne istekne vrijeme trajanja kazne izrečene u prvostepenoj presudi.
3. U obrazloženju navedenog rješenja je navedeno, da je Sud BiH nakon završenog dokaznog postupka, vijećanja i glasanja donio presudu, broj 17/05 od 7. februara 2006. godine, kojom je apelanta oglasio krivim za krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: KZBiH), a u vezi sa članom 29. i 54. KZ BiH) i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Sud BiH je odlučio da osporenim rješenjem apelantu produži pritvor do pravomoćnosti presude, imajući u vidu da je apelantu izrečena kazna zatvora, te da apelant ima prebivalište u Novom Pazaru u Srbiji i Crnoj Gori, kao i činjenicu da je apelant državljanin Srbije i Crne Gore, te je realno očekivati da bi apelant puštanjem na slobodu mogao veoma lako preći bilo koju od graničnih zemalja. Ujedno, imajući u vidu propise o ekstradiciji Srbije i Crne Gore Sud BiH smatra da bi bilo onemogućeno da apelant izdrži kaznu zatvora koja mu je izrečena. Sud BiH je smatrao, s obzirom na utvrđenu i izrečenu kaznu zatvora, da su ispunjeni uslovi za produženje pritvora sadržani u tački a) stav 1. člana 132. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), te je odlučio kao u izreci rješenja u skladu sa članom 138. stav 1. ZKP BiH, s tim da pritvor može trajati najduže dok ne istekne vrijeme trajanja kazne izrečene u prvostepenoj presudi.
4. Rješenjem Suda BiH, broj KPŽ-09/06 od 23. februara 2006. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelanta protiv rješenja Suda BiH, broj KPV-17/05 od 7. februara 2006. godine, u kojoj je apelant osporio postojanje opasnosti od bjegstva iz člana 132. stav 1. tačka a. ZKP BiH. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je u skladu sa čl. 317. i 319. KZ BiH, žaba apelanta dopuštena ali je neosnovana. U skladu sa članom 132. stav 1. ZKP, žalbeno vijeće je slijedilo raspravno vijeće Suda BiH koje je presudom od 7. februara 2006. godine utvrdilo da je apelant kriv za počinjenje produženog krivičnog djela pranja novca za koje se tereti u optužnici. Žalbeno vijeće je smatralo da se, bez obzira na izricanje presude protiv apelanta, pitanje postojanja osnova za pritvor nije u međuvremenu značajno promijenilo, a da apelant nije bio u mogućnosti da iznese dodatne argumente, koji bi promijenili stav o produženju pritvora. Žalbeno vijeće se pozvalo na razloge koji su dati u rješenju od 13. decembra 2005. godine i zaključilo da opasnost od bjegstva još uvijek postoji (član 137.stav 1. u vezi sa članom 132. stav 1. tačka a. ZKP).
5. Rješenjem Suda BiH, broj KPV 17/05 od 8. marta 2006. godine, odbijen je kao neosnovan prijedlog branioca apelanta za ukidanje pritvora i određivanje jemstva. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant, 10. februara 2006. godine, podnio i molbu za ukidanje pritvora uz određivanje jemstva u iznosu od 200.000,00 KM, koji iznos je u vidu hipoteke na svojim nekretninama podnio Mithat Ibrahimović. Sud BiH je utvrdio da je apelantu, nakon izricanja presude, produžen pritvor uz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka a, odnosno zbog postojanja opasnosti od bjegstva. Sud BiH je ocijenio imajući u vidu činjenicu da apelant ima prebivalište u Novom Pazaru, te da je državljanin Državne Zajednice Srbije i Crne Gore, da postoji realna opasnost da bi puštanjem na slobodu mogao pobjeći, odnosno da bi povratkom u DZSiCG bilo onemogućeno njegovo upućivanje na izdržavanje izrečene kazne zatvora zbog trenutno važećih propisa o ekstradiciji, čega je i sam apelant svjestan. Sud je smatrao da predloženo jemstvo u konkretnom slučaju nije adekvatna mjera, te da je zadržavanje u pritvoru do stupanja na izdržavanje kazne neophodno za obezbjeđenje prisustva apelanta do pravosnažnog okončanja krivičnog postupka.
6. Iz navoda apelacije proizilazi da je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo apelanta na slobodu i sigurnost ličnosti zagarantirano članom 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelant ističe da je do sada uložio žalbe na sva rješenja o produženju pritvora koje su odbijene uz obrazloženje da «optuženi je strani državljanin, te postoji opasnost od bjegstva.» Apelant smatra da je navedena rečenica uhodana fraza koju koristi sud, bez dublje analize i bez individualizacije na konkretan predmet i konkretnu osobu. Ovakvim stereotipnim rješenjima bez razmatranja da li stvarno postoji opasnost od bjegstva sud krši pravo na slobodu i sigurnost ličnosti zagarantirano članom 5. Evropske konvencije. Apelant ističe da zbog neosnovanog pritvora trpi i materijalnu i nematerijalnu štetu. Materijalna šteta se ogleda u nemogućnosti da radi i ostvaruje prihod, te u povećanim troškovima njegove porodice zbog posjeta i donošenja raznih potrebština. Nematerijalna šteta se ogleda u duševnim patnjama koje preživljava zbog neosnovanog pritvora. Apelant smatra da mu pripada pravo na pravičnu naknadu u iznosu od 2000 KM koja bi bila samo djelimična satisfakcija za pretrpljenu štetu, te naknadu troškova za zastupanje koji iznose 591 KM.
7. U prijedlogu za donošenje privremene mjere, apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obustaviti izvršenje pobijanih rješenja, zbog neotklonjivih štetnih posljedica po apelanta koje već trpi, a koje bi mogle biti i veće dok se predmet ne riješi u meritumu.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
9. Ustavni sud podsjeća da je član 78. Poslovnika Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice čije eventualno nastupanje Ustavni sud može cijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za usvajanje privremene mjere, odnosno uz apelaciju.
10. Ustavni sud podsjeća je pravo na slobodu ličnosti i druga prava koja iz njega proizilaze, zaštićeno članom 5. Evropske konvencije i da predstavlja jedno od najvažnijih prava svake osobe. Međutim, nadležni organi, u toku postupka imaju pravo da u skladu sa pozitivno pravnim propisima, liše osobu ovog prava. U takvim okolnostima, Ustavni sud može preispitivati opravdanost lišavanja ovog prava, ukoliko apelant, u postupku pred Ustavnim sudom, dokaže da je do lišavanja došlo suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, o čemu apelant mora pružiti dokaze za svoje tvrdnje. Međutim, lice koje se bez valjanog osnova poziva na ovo pravo, sa zahtjevom da se obustavi lišavanje produženog pritvora koje je izrečeno u prvostepenoj presudi u zakonitom postupku, ne može tražiti obustavu izvršenja.
11. U konkretnom slučaju, apelant se nalazi u pritvoru na osnovu osporenih rješenja Suda BiH, koja se temelje na relevantnim zakonskim odredbama, do pravosnažnosti presude kojom mu je izrečena kazna zatvora zbog izvršenog krivičnog djela. Pored toga, apelant nije naveo nikakve činjenice i razloge, niti dostavio dokaze u pogledu mogućnosti nastupanja neotklonjivih štetnih posljedica, a koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem koji se želi postići donošenjem osporenih rješenja. U nedostatku ovakvih navoda, koji bi bili potvrđeni adekvatnim dokazima, Ustavni sud je odlučio da odbije zahtjev za donošenje privremene mjere.
12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić