Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1249/06 (T. M.)

Odluka donesena 09. 05. 2006.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1249/06

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

09. 05. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: Mato Tadić, predsjednik, Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednici, na sjednici održanoj 9. svibnja 2006. godine, u predmetu broj AP-1249/06, rješavajući zahtjev Tome Mihajlovića, za donošenje privremene mjere, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 5. i članka 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neutemeljen zahtjev Tome Mihajlovića, za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Tomo Mihajlović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ramo Ajkić, odvjetnik iz Zenice, podnio je 24. travnja 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-483/05 od 8. ožujka 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-35/00 od 2. lipnja 2005. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odlaganje izvršenja pravomoćne presude Kantonalnog suda, po kojoj je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Kantonalni sud je Presudom broj K-35/00 od 2. lipnja 2005. godine osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, radi utvrđene krivnje za počinjeno kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 154. stavak 1. ranijeg Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», broj 43/98). Prema navednoj presudi, apelant je kazneno djelo protiv civilnog stanovništva počinio 7. lipnja 1992. godine radnjama fizičkog zlostavljanja i povređivanjem osobnog dostojanstva u akciji pretresa kuća u selu Irice, općina Teslić nad civilom Bošnjakom (I.G). i u logoru u Tesliću tijekom mjeseca lipnja i srpnja, izvršenim nad civilima bošnjačke nacionalnosti (E.R., H.M. i M.K.) i silovanjem djevojke bošnjačke nacionalnosti (A.I.) u policijskoj zgradi u Tesliću u drugoj polovici 1992. godine. Istom presudom apelant je oslobođen od optužnice za počinjeno djelo fizičkog zlostavljanja civila bošnjačke nacionalnosti (F.Š.) u Tesliću dana 7. lipnja 1992. godine i silovanja žene (G.H.) u Tesliću u lipnju 1992. godine. U obrazloženju Presude Kantonalni sud detaljno je naveo i opisao provedene dokaze u postupku, među kojima: saslušanje 37 svjedoka, čitanje iskaza 25 svjedoka i jednog sudskog vještaka, uvid i čitanje potvrda o nestalim, uvid i čitanje sudsko-medicinske ekspertize, uvid i čitanje zapisnika o utvrđivanju identiteta, uvid i čitanje u knjigu rasporeda obavljanja službe policajaca za svibanj-kolovoz za apelanta, uvid u uniformu pričuvne policije koju je dužio apelant i u službenu legitimaciju, saslušanje samog apelanta, te druge provedene dokaze.

3. Odlučujući po prizivima apelanta i Kantonalnog tužitelja iz Zenice, Vrhovni sud je Presudom broj Kž-483/05 od 8. ožujka 2006. godine iste odbio kao neutemeljene i presudu prvostupanjskog suda potvrdio u cjelosti, posebno obrazlažući prizivne navode dovođenjem u vezu iste za utvrđenim dokazima u prvostupanjskoj presudi i razlozima svog odlučenja.

4. Apelant u apelaciji osporava navedene presude, koje smatra paušalnim odnosno logički i jezički nepovezanim, navodeći prije svega da su sudovi svoje zaključke izveli iz kontradiktornih dokaza, da činjenice odlučujuće za presuđivanje nisu neosporno utvrđene, da su izjave svjedoka date u istrazi nezakonito uzete u obzir kod presuđivanja, dok apelant niti njegov branitelj nisu bili prisutni kod izvođenja ovih dokaza, da su sudovi propustili utvrditi određene materijalne dokaze te da su priklanjali povjerenje iskazima svjedoka koji su očigledno proturječni. Na ovaj način, prema mišljenju apelanta, redoviti sudovi su povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te traži donošenje privremene mjere odlaganja od izvršenja izrečene mu kazne zatvora, iz razloga jer mu je ista izrečena u postupku u kojem se «radi o očiglednoj povredi prava apelanta na pravično suđenje».

5. Pri ispitivanju utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Članak 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

6. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi svoje opravdanje, jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvosmisleno naznačeno u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

7. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

8. Ustavni sud podsjeća da je pravo na slobodu ličnosti i druga prava koja iz njega proizilaze, zaštićeno člankom 5. Europske konvencije i da predstavlja jedno od najvažnijih prava svake osobe. Međutim, nadležni organi, u toku postupka, imaju pravo da u skladu sa pozitivno-pravnim propisima liše osobu tog prava. U takvim okolnostima, Ustavni sud može preispitivati opravdanost lišavanja ovog prava, ukoliko apelant, u tijeku postupka pred Ustavnim sudom, dokaže da je do lišavanja slobode došlo suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji, o čemu apelant mora pružiti dokaze za svoje tvrdnje. Međutim, osoba koja se bez valjanog temelja poziva na ovo pravo, sa zahtijevom da se obustavi izvršenje kaznene sankcije izrečene u zakonitom postupku, ne može tražiti obustavu izvršenja te kaznene sankcije.

9. Apelant traži odlaganje izvršenja kaznene sankcije, točnije upućivanja na izdržavanje kazne zatvora, jer smatra da je utvrđena krivnja i odmjerena kazna u njegovom slučaju rezultat kaznenog postupka u kojemu je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zagarantirano člankom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije.

10. U konkretnom slučaju, osim svojih navoda, apelant ne nudi nikakve razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenaknadive štetne posljedice, koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na temelju izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neutemeljenim.

11. Na temelju izloženog odlučeno je kao u izreci ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1249/06 (T. M.) | Sudska praksa | Aktio