Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-485/05 (G. M.)
Odluka donesena 09. 05. 2006.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-485/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 05. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Seada Palavrić na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine, u predmetu broj AP-485/05, rješavajući apelaciju Gorana Miljanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Miljanovića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-197/04 od 24. decembra 2004. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Miljanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Trebinja, koga zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je, 3. marta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-197/04 od 24. decembra 2004. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P- 655/01 od 30. marta 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj Gž-197/04 od 24. decembra 2004. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio da sud utvrdi da je tužena K.P. neutvrđenog dana posljednjih dana maja 2000. godine smetala apelanta u mirnom posjedu poslovnih prostorija, koje se nalaze u Trebinju, Ulica Vladimira Gačinovića 29, tako što je na ulaznim vratima u prostorije zamijenila postojeću bravu sa drugom i postavila još jednu bravu na vratima, zadržavši ključeve za sebe i na taj način lišila apelanta mogućnosti da predmetne prostorije koristi. Apelant je istim rješenjem obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka.
3. Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da nije učinjeno nespornim da je apelant tokom 2000. godine bio u faktičkom posjedu predmetne nekretnine. Činjenica da je pred ulaznim vratima bila tabla na kojoj je pisalo «Advokat Goran Miljanović» sama po sebi, kako sud dalje navodi, ne ukazuje da je apelant bio u faktičkom posjedu predmetnog prostora. Po pravnom stanovištu suda bez uticaja je punovažnost pravnog posla (ugovor o zakupu poslovnih prostorija zakljunog između JP «Poslovni prostor» Banjaluka i apelanta) jer apelant zaključenjem ugovora nije stekao posjed poslovnog prostora na kojem je preduzeće «INKOS» Stolac vlasnik, pogotovo što je ugovor zaključen poslije izvršenog smetanja posjeda, tj. 1. juna 2000. godine. Dakle, kako apelant nije dokazao da je zaista bio u zadnjem mirnom posjedu, a kod činjenice da je tužena ušla u posjed spornog poslovnog prostora, to je sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Međutim, iz dokaza provedenih tokom postupka, prvostepeni sud je zaključio da, čak i da je apelant u toku postupka dokazao da je bio zadnji mirni faktički posjednik, činjenica da tužena od januara 2003. godine nije u posjedu spornog poslovnog prostora dovela bi do odbijanja tužbenog zahtjeva, jer tužena više nije u mogućnosti da apelantu uspostavi pređašnje posjedovno stanje. Naime, u januaru 2003. godine tužena je ključeve spornog prostora predala I.A. koji je većinski vlasnik preduzeća «INKOS» Stolac.
4. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđanom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da je u toku dokaznog postupka dokazao da se sve do nastalog smetanja nalazio u faktičkom i mirnom posjedu predmetnog poslovnog prostora, na što su ukazali posebno svjedoci i računi o plaćenim režijama za predmetni poslovni prostor.
5. U izjašnjenju na navode iz apelacije, Okružni sud navodi da je apelacija neosnovana, te da u provedenom postupku nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant poziva. Naime, sud navodi da je na osnovu provedenih dokaza nedvojbeno utvrđeno da je apelant sporni poslovni prostor samovoljno napustio i time je prema zakonu, posjed na stvar izgubio prestankom vršenja faktičke vlasti. Osim toga, predmetni poslovni prostor nije bio u vlasništvu apelanta i u konkretnoj pravnoj stvari vodio se spor o smetanju posjeda iz člana 75. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.
6. Osnovni sud u svom izjašnjenju, također, osporava navode iz apelacije i smatra da su neosnovani navodi o kršenju ustavnih prava u konkretnom slučaju. Sud je naveo da upravo iz iskaza saslušanih svjedoka, koje je apelant predložio, ne proizilazi činjenica zadnjeg mirnog i faktičkog posjeda apelanta. Tako je svjedok Ž.K. izjavio da je apelant krajem rata napustio Trebinje, jer je imao nekih problema, a nakon toga samo povremeno dolazio, s tim da se nije mogao izjasniti da li je apelant u toku 2000. godine koristio sporni poslovni prostor.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
9. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
Navodi o kršenju prava na pravično suđenje
11. Apelanti se u konkretnom slučaju, žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Budući da u se u konkretnom slučaju vodio sudski postupak u kojem je apelant učestvovao i u kojem su donesene osporene odluke, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga, će Ustavni sud ispitati da li apelant ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njegove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno poktrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.
12. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
13. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelant u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene odluke, a koje je već razmotrio i odbio drugostpeni sud u svome rješenju. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Navodi o kršenju prava na imovinu
15. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant vidi u činjenici da su redovni sudovi odbili njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio predaju poslovnog prostora u posjed.
16. Apelant se nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je konkretnije obrazložio u čemu vidi kršenje ovog prava. U suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, zbog čega je nezakonito lišen posjeda. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da je osporenim rješenjima apelantu njegova imovina oduzeta ili da mu je na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje te imovine.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić