Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1120/05 (D. O.)

Odluka donesena 09. 05. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1120/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 05. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Mato Tadić, predsjednik, Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednici, Valerija Galić i Seada Palavrić, sutkinje, na sjednici održanoj 9. svibnja 2006. godine, u predmetu broj AP-1120/05, rješavajući apelaciju Dušanke Oljače, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Dušanke Oljače, podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku od strane Kantonalnog suda u Bihaću u predmetu broj Gž-306/04, zbog toga što je očevidno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušanka Oljača (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Bosanske Krupe, podnijela je 30. svibnja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), zbog nedonošenja odluke u razumnom roku od strane Kantonalnog suda u Bihaću u predmetu broj Gž-306/04.

2. Apelantica je Općinskom sudom u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud), 24. prosinca 2002. godine podnijela tužbu radi predaje u posjed dio k.č. 8/28-2, upisane u p.l. 304, k.o. Ivanjska, protiv Rajka Šicara i Vide Beronja (u daljnjem tekstu: tuženi), koje su dijelove, prema navodima apelantice, tuženi nezakonito preuzeli od nje i dalje ga neovlašteno, odnosno bez valjanog pravnog temelja koriste.

3. Općinski sud je Presudom broj P-280/02 od 26. siječnja 2004. godine odbio tužbeni zahtjev apelantice i obvezao ju na naknadu parničnih troškova tuženima, uz obrazloženje da je apelantica svoj tužbeni zahtjev pogrešno usmjerila na dio k.č. 8/28-2, dok je isti trebao biti usmjeren na dio k.č. 8/37-1.

4. Apelantica je na navedenu presudu izjavila priziv Kantonalnom sudu u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), koja je od strane tog suda primljena 29. travnja 2004. godine pod brojem Gž-306/04.

5. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, po zatraženom odgovoru od Kantonalnog suda, 20. veljače 2006. godine obavješten je od strane ovog suda da je predmetni postupak okončan donošenjem Rješenja od 19. rujna 2005. godine, dakle, nakon izjavljene apelacije. Rješenjem broj Gž-306/04 Kantonalni sud je uvažio priziv apelantice i predmet vratio Općinskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju ove odluke Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud počinio povredu odredaba parničnog postupka, koja se ogleda u tome što apelantici nije omogućeno da se izjasni o bitnim činjenicama na kojima se temelji presuda, a koje se odnose na identitet nekretnina, tako da nisu u potrebnoj mjeri raspravljene okolnosti od kojih ovisi pravilna primjena materijalnog prava. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naglasio da nije bio u mogućnosti ranije odlučiti o prizivu apelantice jer, kao i svi ostali sudovi u Bosni i Hercegovini, ima veliki broj neriješenih predmeta iz proteklih godina, veliki broj primljenih novih predmeta i ima obvezu prioritetnog rješavanja žurnih predmeta po samom zakonu.

6. Do 30. svibnja 2005. godine, koji je dan podnošenja apelacije, Kantonalni sud nije odlučivao o prizivu apelantice, zbog čega apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo da ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni iz članka II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, te prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očevidno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavku 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. U konkretnom slučaju, apelantica je podnijela apelaciju 30. svibnja 2005. godine, zbog nedonošenja odluke od strane Kantonalnog suda po prizivu primljenom od strane ovog suda 29. travnja 2004. godine. Dakle, razdoblje u kojem Kantonalni sud nije donio odluku, a koje je prema mišljenju apelantice trajalo nerazumno dugo, je razdoblje od godinu dana i dva mjeseca. Prema mišljenju Ustavnog suda, razdoblje od godinu dana i dva mjeseca, tim više što se radi o složenijem predmetu u kojemu je po prizivnim navodima apelantice Kantonalni sud morao ući u ocjenu prikupljenih i izvedenih dokaza pred prvostupanjskim sudom, nije nerazumno dugo razdoblje u kojem Kantonalni sud nije donio odluku po prizivu apelantice. Također, treba imati u vidu i razloge koje je Kantonalni sud naveo u svom odgovoru na apelaciju. Ukoliko se tomu doda da je Kantonalni sud traženu odluku donio nakon što je izjavljena apelacija, 19. rujna 2005. godine, dakle u razdoblju od godinu dana i pet i pol mjeseci, što po mišljenju Ustavnog suda predstavlja razumno vrijeme za donošenje odluka od strane drugostupanjskog suda, apelantica u ovom slučaju nema «opravdan zahtjev», jer ne postoji kršenje ustavom zaštićenog prava na suđenje u razumnom roku.

10. Ostali navodi apelantice sastoje se od pobrojavanja akata donošenih u svezi sa njenom imovinom u postupcima koji su vođeni neovisno od predmetnog parničnog postupka, te od navođenja da joj je povrijeđeno i pravo da ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni iz članka II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije kao i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kako u odnosu na ovdje navedeno apelantica ne daje nikakve navode niti činjenice koji bi doveli u svezu pobrojane akte sa nekom od navedenih povreda, odnosno ne navodi nikakve činjenice niti dokaze koji bi upućivali na eventualne povrede ovih prava, Ustavni sud ove navode apelantice ocjenjuje paušalnim i iste neće posebno razmatrati.

11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopustiva ukoliko je očevidno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u uzreci ove odluke.

12. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1120/05 (D. O.) | Sudska praksa | Aktio