Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-151/06 (Z. M.)
Odluka donesena 09. 05. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-151/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 05. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Mato Tadić, predsjednik, Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici, Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 9. maja 2006.godine, u predmetu broj AP-151/06, rješavajući apelaciju Zorana Markovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9., člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Markovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-378/03 od 8. novembra 2005. godine, Presude Okružnog suda u Doboju, broj Gž-20/03 od 15. maja 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju, broj Rs-109/01 od 25. novembra 2002. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Markovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-378/03 od 8. novembra 2005. godine, Presude Okružnog suda u Doboju, broj Gž-20/03 od 15. maja 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju, broj Rs-109/01 od 25. novembra 2002. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, kulturnim i socijalnim pravima, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Marković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Doboja, kojeg zastupa Miroslav Ristić, advokat iz Doboja, podnio je 27. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-378/03 od 8. novembra 2005. godine, Presude Okružnog suda u Doboju, broj Gž-20/03 od 15. maja 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju, broj Rs-109/01 od 25. novembra 2002. godine.
2. Rješenjem Ministarstva finansija Republike Srpske, Republičke uprave carina Banja Luka, broj 483-720-9/01 od 6. septembra 2001. godine i Rješenjem istog organa donesenom po prigovoru apelanta, broj 483-720-12/01 od 9. oktobra 2001. godine, apelantu je izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa samostalnog stručnog saradnika – carinskog inspektora u carinskoj ispostavi Doboj, zbog povrede radne obaveze iz člana 7. stav 1. tačka 3. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti carinskih službenika («Službeni glasnik RS», br. 23/00 i 35/00), kojim članom je određena povreda prouzrokovanja štete organu carinske službe u manjem obimu. Konkretno, za apelanta je utvrđeno da je u obavljanju svoje carinske službe bio dužan vršiti prijem i kontrolu carinsko-robne dokumentacije sa stanovišta njene usaglašenosti sa odredbama carinskih, spoljnotrgovinskih i drugih propisa, koje u slučaju nepravilnosti vraća podnosiocu, što je u datom slučaju propustio uraditi, a bio je dužan ustanoviti elemenate carinskog prekršaja i preduzeti određene mjere, a ne izvršiti samo prijem i provođenje dokumenata koje je dobio od carinika.
3. Po tužbenom zahtjevu apelanta, kojim je tražio poništenje navedenih rješenja kao nezakonito donesenih, Osnovni sud u Doboju donio je Presudu broj Rs-109/01 od 25. novembra 2002. godine kojom je tužbeni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan, uz obrazloženje da je disciplinski postupak pravilno proveden, da su utvrđene sve potrebne činjenice te da su pravilno primjenjene odredbe važećih propisa.
4. Rješavajući po žalbi aplenata, Okružni sud u Doboju istu je odbio kao neosnovanu i Presudom broj Gž-20/03 od 15. maja 2003. godine potvrdio prvostepenu presudu u cjelini.
5. Vrhovni sud Republike Srpske je Presudom broj Rev-378/03 od 8. novembra 2005. godine odbio reviziju apelanta izjavljenju protiv Presude Okružnog suda.
6. Apelant smatra da mu je navedenim odlukama, kojima mu je utvrđen prestanak radnog odnosa sa radnog mjesta samostalnog stručnog saradnika – carinskog inspektora, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije, te pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, kulturnim i socijalnim pravima.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
8. Ustavni sud podsjeća da je isključen iz djelokruga člana 6. stav 1. Euvropske konvencije spor koji pokrenu javni službenici, čiji posao ukazuje na specifične aktivnosti javnih službi i ako su ti službenici odgovorni za zaštitu opštih interesa države ili drugih javnih vlasti (pripadnici oružanih snaga, policije i drugih snaga za održavanje reda, nosioci pravosudnih funkcija, carinski službenici, diplomatsko osoblje i dr.). Prema tome, spor između organa javne vlasti i zaposlenih koji rade na mjestima koja uključuju sudjelovanje u izvršavanju ovlasti proizašlih iz javnog prava, ne povlači za sobom primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava, Pellegrin protiv Francuske, od 8. decembra 1999. godine, broj aplikacije 28541/95, st. 64. do 67. i Odluku Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, broj CH/02/10476 od 1. aprila 2003. godine, tač. 19. i 20).
9. U konkretnom slučaju, apelant je bio zaposlen u carinskoj ispostavi Doboj na radnom mjestu samostalnog stručnog saradnika – carinskog inspektora, čija su ovlaštenja i dužnosti posebno utvrđena u članu 35. tač. 1. do 19. u poglavlju VI pod naslovom «Posebna prava i dužnosti carinskih službenika» Zakona o carinskoj službi («Službene novine RS», br. 7/00, 15/00 i 29/00). Propisana prava i dužnosti u navedenim odredbama Zakona o carinskoj službi nedvojbeno ukazuju na činjenicu da se u ovom slučaju radi o radnom mjestu koje predstavlja izvršavanje ovlasti proizašlih iz javnog prava i u javnom interesu. Slijedom iznijetog, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je pokrenuo javni službenik, koji spor kao takav je isključen iz djelokruga člana 6. stav 1. Europske konvencije. U konkretnom slučaju, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite.
10. Nadalje, apelant se u svojoj apelaciji poziva i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije, te prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, kulturnim i socijalnim pravima.
11. Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
12. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Tárcsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
14. U konkretnom slučaju, apelant povredu svojih prava na imovinu, nediskriminaciju i rad, vidi kao posljedicu gubitka službe, koja mu je utvrđena i izrečena, po njegovom mišljenju, u nepravilno i nezakonito provedenom postupku. U samoj apelaciji apelant ne nudi nikave dokaze niti daje navode koji bi se odnosili na kršenje prava na njegovu imovinu, upućivali na diskriminciju i u vezi sa tim povredu prava na rad. Svi apelacijski navodi svode se na prigovore u odnosu na utvrđene činjenice i primjenu materijalnog prava u provedenim postupcima protiv apelanta, a isti ni na koji način ne upućuju na eventualnu povredu prava na imovinu, nediskriminaciju i rad.
15. Ustavni sud napominje da nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke redovitih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).
16. Prema navedenom, Ustavni sud smatra da apelant nema opravdan zahtjev za ispitivanje navedenih povreda, odnosno ove navode apelanta cijeni očigledno (prima facie) neosnovanim.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno odredbu člana 16. stav
2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana,Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić