Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1036/06 («EUROBEMM» doo, Čitluk)

Odluka donesena 09. 05. 2006.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1036/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 05. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Mato Tadić, predsjednik, Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici, Valerija Galić i Seada Palavrić, suci, na sjednici održanoj 9. svibnja 2006. godine, u predmetu broj AP-1036/06, rješavajući apelaciju «EUROBEMM» doo, Čitluk, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopustiva apelacija «EUROBEMM» doo, Čitluk, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-408/05 od 17. siječnja 2006. godine i Presude Kantonalnog suda Mostar, broj Pž-89/04 od 19. siječnja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1.«EUROBEMM» doo, Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Biljana Sesar Buntić, odvjetnica iz Čitluka, podnio je 4. travnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-408/05 od 17. siječnja 2006. godine i Presude Kantonalnog suda Mostar, broj Pž-89/04 od 19. siječnja 2005. godine. Istovremeno, apelant je tražio određivanje privremene mjere obustave ovršnog postupka, koji se protiv apelanta vodi pred Općinskim sudom Mostar pod brojem Ip-212/05, do donošenja odluke po apelaciji, pri tome ne navodeći bilo kakve eventualne štetne posljedice koje bi apelant pretrpio u slučaju neodređivanja predložene privremene mjere.

2. Apelant je sa firmom «Bomag» GmbH iz Bopparta, Njemačka (u daljnjem tekstu: «Bomag), zaključio kupoprodajni ugovor, za osiguranje plaćanja kojeg je sa Glumina bankom dd, Mostar zaključio ugovor o akreditivu na vrijednost od 1.120.536,00 DEM. Dio duga u iznosu od 620.536,00 DEM apelant je isplatio navedenoj firmi. Nadalje, Glumina banka dd, Mostar akreditiv je prenijela na Gluminu banku dd, Zagreb, a isti je konačno preuzela i potvrdila Deinz Bank AG dd Kaertner Ring 12, Wien, Austrija, koja je u cjelosti isplatila preostali dug prema «Bomag»-u. Nakon toga, Deinz Bank AG dd Kaertner Ring 12, Wien, Austrija je sa «Bomag»- om zaključila ugovor o cesiji, kojim je ova banka preuzela potraživanja navedene firme iz predmetnog posla prema apelantu.

3. Apelant dalje nije vršio nikakva plaćanja prema navednim firmi i banci, iz razloga jer je prema njegovim navodima iznos od 500.000 DEM položio u Gluminu banku dd, Zagreb u cilju izmerenja duga iz predmetnog kupoprodajnog ugovora. Kako je u međuvremenu Glumina banka pala pod stečaj a Deinz Bank AG dd Kaertner Ring 12, Wien, Austrija nije naplatila svoje potraživanje, Deinz Bank AG dd Kaertner Ring 12, Wien, Austrija (u daljnjem tekstu: tužitelj), pokrenula je parnični postupak protiv apelanta radi naplate iznosa od 266.133,17 EUR pred Općinskim sudom u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud). Tužitelj je svoj zahtjev obrazložio činjenicom da je preuzimanjem i potvrđivanjem akreditiva, koji je potom i isplatio «Bomag», izvršio isplatu potraživanja koji jeste dug apelanta, a potom zaključivanjem ugovora o cesiji sa ovom firmom stekao sva prava firme «Bomag» GmbH iz Bopparta iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa apelantom.

4. Općinski sud je Presudom broj Ps-12/03 od 19. srpnja 2004. godine odbio tužitelja sa tužbenim zahtjevom na isplatu od strane apelanta iznosa od 266.133,17 EUR sa kamatom od 12% od 12. siječnja 1998. godine pa do isplate, sa obrazloženjem da apelant nije nikada zaključio ugovor o otvaranju akreditiva sa Gluminom bankom dd, Zagreb, da je tužitelj kupio od firme «Bomag» predmetni akreditiv izdat od strane Glumine banke dd, Zagreb i na taj način stupio u odnos sa Gluminom bankom dd, Zagreb, te da se poslovi na temelju kojih se izdaju akreditivi ne tiču banaka, niti se korisnici akreditiva mogu koristiti ugovornim odnosima koji postoje između banaka ili između nalogodavatelja i akreditivne banke.

5. Odlučujući po prizivu tužitelja, Kantonalni sud Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonlani sud), preinačio je presudu prvostupanjskog suda obvezujući apelanta na isplatu 255.645,94 EUR sa zateznom zakonskom kamatom od 11. studenog 1998. godine pa do isplate i parničnim troškovima. Kantonalni sud je utvrdio da je Glumina banka dd, Zagreb preuzela od strane apelanta nalog za otvaranje dokumentiranog akreditiva i to putem Glumine banke dd, Mostar kao poslovne banke apelanta, nakon čega je tužitelj kao korespondirajuća inozemna banka isplatio «Bomag»-u iznos akreditiva. Ovaj sud je utvrdio da se u predmetnom slučaju radilo o tzv. nepokrivenom akreditivu, kod kojeg inozemna banka koja plati akreditiv, ima pravo naplate isplaćenog iznosa od neposrednog nalogodavatelja, koji je u ovom slučaju apelant, a ne Glumina banka. Nadalje, ovaj sud nalazi da Općinski sud, neopravdano, nije uopće cijenio postojanje ugovora o cesiji. Ugovorom o cesiji došlo je do potpunog prelaska svih prava firme «Bomag» na tužitelja, dok apelant nije ničim u postupku dokazao da je predmetni dug isplatio.

6. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), odlučujući po reviziji apelanta, Presudom broj Rev-408/05 od 17. siječnja 2006. godine, djelimično je preinačio Presudu Kantonalnog suda i to u dijelu koji se odnosi na zatezne kamate, dok je u ostalom potvrdio drugostupanjsku presudu, posebno obrazlažući razloge zbog kojih se priklanja odluci drugostupanjskog, a ne odluci prvostupanjskog suda, ističući da je tužitelj bio potvrđujuća korespondirajuća banka koja je isplatila akreditiv, da isti nije namiren od banke nalogodavatelja jer je nad Gluminom bankom otvoren stečaj, zbog čega je svoj zahtjev tužitelj s pravom usmjerio na apelanta, te dodajući da na temelju ugovora o cesiji tužitelj i dalje ima pravo na potraživanje dijela neispunjene obveze apelanta iz osnovnog, cediranog ugovora.

7. Apelant u svojoj apelaciji osporava presude Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, kojima je obvezan na isplatu iznosa od 255.645,94 EUR sa pripadajućim kamatama i parničnim troškovima tužitelju, iz temelja kupoprodajnog ugovora koji je cesijom prenesen na tužitelja a koji je ovaj isplatio kao korespondirajuća banka po akreditivu, navodeći da su ovi sudovi pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

« Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očevidno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud napominje da nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke redovitih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

10. Ustavni sud opaža da je apelantov temeljni prigovor da su Kantonalni sud i Vrhovni sud pogrešno utvrdili da je apelant bio nalogodavatelj Gluminoj banci dd, Zagreb za isplatu po akreditivu, da se u ovom slučaju zapravo radilo o tome da je prema tužitelju u obvezi namirenja iznosa plaćenog iz akreditiva Glumina banka dd, Zagreb, te da su zato pobijane presude nezakonite i oprečne principu pravičnog suđenja iz članka 6. Europske konvencije. Međutim, Ustavni sud također opaža da su pitanje obveza proizašlih iz akreditiva sudovi detaljno razmotrili obrazlažući pojedinačno sve prigovore apelanta i dovodeći ih u svezu sa važećim propisima a u kontekstu utvrđenih činjenica. Osim utvrđivanja da tužitelj, kao korespondirajuća i potvrđujuća banka koja je platila akreditiv ima pravo svoje potraživanje naplatiti od neposrednog nalogodavca, sudovi su nedvojbeno utvrdili i da tužitelj kao povjeritelj iz ugovora o cesiji ima još uvijek pravo da zahtjeva isplatu duga apelanta iz osnovnog ugovora o kupoprodaji. Apelant nije u redovitim postupcima dokazao da je svoje obveze iz osnovnog kupoprodajnog ugovora namirio, kako tužitelju tako i firmi sa kojom je prvobitno zaključio ovaj ugovor. Nadalje, ugovor o cesiji, koji kao primaran kod utvrđivanja obveze apelanta u svojim presudama navode i obrazlažu sudovi, zaključujući da je apelant neosporno dužan tužitelju, apelant ne osporava niti u izjavljenoj reviziji, niti u ovoj apelaciji.

11. Slijedom iznijetog, Ustavni sud zaključuje da je apelantov zahtjev za preispitivanje utvrđenih činjenica i primjene materijalnih odredbi po pitanju njegove obveze kao nalogodavatelja po akreditivu, a u svezi povrede njegovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije očevidno (prima facie) neutemeljen.

12. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na povredu prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća na ustaljenu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku dva ovog članka, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine sukladno općem interesu. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. rujna 1982. godine, serija A broj 52, stavak 61).

13. Apelant je naveo da je došlo do povrede njegovog prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ali se nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant povredu imovinskih prava vidi u činjenici da su redoviti sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili materijalno pravo. Apelanti u svojoj apelaciji, dakle, ponavljaju navode koje su iznijeli u toku redovitog sudskog postupka, a koje su redovni sudovi razmotrili i o njima dali svoje zaključke. Ustavni sud ponovo ističe da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim u slučaju navedenih uslova koji u ovom predmetu ne postoje.

14. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neutemeljeni.

15. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopustiva ukoliko je očevidno(prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

16. Obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema temelja za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

17. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1036/06 («EUROBEMM» doo, Čitluk) | Sudska praksa | Aktio