Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-536/06 (R. J.)

Odluka donesena 09. 05. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-536/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 05. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Mato Tadić, predsjednik, Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici, Valerija Galić i Seada Palavrić, sutkinje, na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine, u predmetu broj AP-536/06, rješavajući apelaciju Radivoja Jovičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radivoja Jovičića, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju, broj Gž-806/05 od 16. decembra 2005. godine i rješenja Osnovnog suda u Doboju broj Rs-

71/02 od 29. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radivoje Jovičić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčkog, kojeg zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnio je, 3.marta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-806/05 od 16. decembra 2005. godine i rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs-71/02 od 29. marta 2005. godine.

2. Osnovni sud je donio rješenje broj Rs-71/02 od 29. marta 2005. godine kojim se tužba apelanta protiv Željeznica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) radi povratka na posao sa isplatom zaostalih ličnih dohodaka u periodu od 1. marta 2001. godine do 30. septembra 2002. godine u iznosu od 5.700,00 KM, smatra povučenom, jer punomoćnik apelanta, iako uredno obavješten nije pristupio na pripremno ročiste, a o svom nedolasku nije blagovremeno obavjestio sud, niti je svoj nedolazak opravdao.

3. Povodom izjavljene žalbe apelanta na rješenje Osnovnog suda, Okružni sud je donio rješenje broj Gž-806/05 od 16. decembra 2005. godine kojim je potvrdio rješenje Osnovnog suda i odbio žalbu kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Okružni sud navodi da je punomočnik apelanta primio 10. marta 2005. godine rješenje o određivanju pripremnog ročista za dan 29. mart 2005. godine i da je upozoren na posljedice nedolaska na ročiste kao i na obavezu da o eventualnoj nemogućnosti dolaska na ročište obavjesti sud najkasnije osam dana prije održavanja ročista i da o razlozima nemogućnosti dolaska dostavi dokaze. Punomoćnik apelanta je tek u subotu 26. marta 2005. godine putem preporučene poštanske pošiljke podnio zahtjev za odlaganje pripremnog ročišta zakazanog za utorak 29. marta 2005. zbog toga što je u isto vrijeme imao zakazan glavni pretres u krivičnom postupku na Osnovnom sudu u Bijeljini. Ovaj zahtjev je primljen u sudu u srijedu 30. marta 2005. godine, dan nakon što je pripremno ročište trebalo biti održano. Obzirom da u situaciji kada punomočnik apelanta nije pristupio sudu, a svoj nedolazak nije opravdao, punomočnik tužene nije predložio da se pripremno ročiste održi, Okružni sud smatra da je Osnovni sud pravilno postupio kada je donijeo rješenje da se tužba apelanta smatra povučenom.

4. U apelaciji apelant ponavlja navode iz žalbe protiv rješenja Osnovnog suda, osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava i smatra da su mu odlukama Osnovnog suda i Okružnog suda povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

6. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

8. U suštini, apelantovi navodi o kršenju prava iz Evropske konvencije zasnivaju se na njegovom nezadovoljstvu rješenjima redovnih sudova. Osporavajući njihovu zakonitost apelant nije naveo nijednu činjenicu ili dokaz kojima bi potkrijepio takve tvrdnje i učinio ih vjerovatnim. Naime, u postupku pred Osnovnim sudom apelant je propustio da na bilo koji način blagovremeno obavjesti sud da neće pristupiti na pripremno ročiste, jer je ta obavjest stigla u sud dan kasnije od dana za kada je bilo zakazano pripremno ročiste, a kako je bio uredno obavješten, sud je postupio u smislu relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP). Sam apelant u žalbi na rješenje Osnovnog suda i u apelaciji navodi da je tek 26. marta 2005. putem preporučene poštanske pošiljke obavjestio Osnovni sud da neće pristupiti na pripremno ročiste i ističe da krivicu zbog zakašnjenja obavjesti snosi poštanski saobraćaj. Međutim, Ustavni sud smatra da je Okružni sud pravilno zaključio da je apelant blagovremeno obavješten o vremenu održavanja pripremnog ročista na Osnovnom sudu i glavnog pretresa na Osnovnom sudu u Bjeljini i da je u vremenu izmedju prijema poziva za ova dva suđenja zakazana za isti datum, mogao na vrijeme obavjestiti Osnovni sud o razlozima spriječenosti dolaska na pripremno ročište tim prije što mu je rješenje o određivanju pripremnog ročišta uručeno 10. marta 2005. godine, dakle 19 dana ranije, a istovremeno je u rješenju upoznat sa posljedicama nedolaska i upozoren da je dužan o eventualnom nedolasku najkasnije osam dana prije održavanja ročišta obavjesti Osnovni sud. Propustivši da postupi u smislu odredbi ZPP-a i rješenja Osnovnog suda o održavanju pripremnog ročista apelant je u potpunosti doprinjeo ishodu postupka pred redovnim sudovima, pa su navodi apelacije kojima osporava odluke Osnovnog suda i Okružnog suda očigledno neosnovani.

9. Pored iznesenog, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju, ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, sudovi u osporenim odlukama zaključili da je apelantova tužba povučena i nisu odlučivali o apelantovom tužbenom zahtjevu koji se odnosio na potraživanja iz osnova radnog odnosa, a kako je već navedeno u ovoj odluci Ustavni sud nije utvrdio postojanje arbitrarnosti u ovim sudskim odlukama.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-536/06 (R. J.) | Sudska praksa | Aktio