Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-853/06 (S. K.)
Odluka donesena 09. 05. 2006.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-853/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 05. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Mato Tadić, predsjednik, Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici, i Valerija Galić i Seada Palavrić, sutkinje, na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine, u predmetu broj AP-853/06, rješavajući apelaciju Suvade Kumro , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Suvade Kumro podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev- 286/04 od 20. decembra 2005. godine, presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-172/04 od 28. aprila 2004. godine i presude Osnovnog suda u Foči broj P-266/02 od 22. januara 2004. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Suvada Kumro (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 27. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-286/04 od 20. decembra 2005. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-172/04 od 28. aprila 2004. godine i presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-266/02 od 22. januara 2004. godine.
2. Goran Đurović (u daljnjem tekstu: tužitelj) je sa članovima porodičnog domaćinstva na osnovu rješenja Ministarstva za raseljena lica i izbjeglice –Komisija za za smještaj izbjeglica i upravljanja napuštenom imovinom opštine Foča (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 07-156-260/96 od 30. augusta 1996. godine uselio u izgorjelu kuću, neuslovnu za stanovanje, vlasništvo apelantice koja je izbjegla za vrijeme trajanja ratnih sukoba na području Foče. Tužitelj je osposobio kuću za stanovanje i u njoj boravio sa članovima porodičnog domačinstva sve do 11. jula 2002. godine kada je iseljen na osnovu rješenja Komisije broj -05-050-44-4889 od 5. juna 2002 godine. Kuća je predata u posjed apelantici kao stvarnoj vlasnici. Tužitelj je podnio tužbu Osnovnom sudu zahtjevajući da mu apelantica na ime sanacionih radova u kući isplati iznos od 8.432,40 KM. Presudom broj P-266/02 od 22. januara 2004. godine, Osnovni sud je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja i obavezao apelanticu da mu na ime sanacionih radova u kući isplati iznos od 8.432,40 KM.
3. Nezadovoljna presudom Osnovnog suda apelantica je izjavila žalbu Okružnom sudu koji je presudom broj Gž-172/04 od 28. aprila 2004. godine djelimično uvažio žalbu apelantice u pogledu iznosa novčane naknade tužitelju i dosudio mu 8.128,40 KM umjesto dotadašnjih 8.432,40 KM, dok je u ostalom djelu potvrdio prvostepenu presudu.
4. Protiv presude Okružnog suda apelantica je podnijela reviziju Vrhovnom sudu koji je rješenjem broj Rev-286/04 od 20. decembra 2005. godine reviziju apelantice odbacio kao nedozvoljenu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud navodi da prema odredbi člana 237. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP) revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, te da odlučivanje po reviziji apelantice nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa je iz tih razloga odbačena kao nedozvoljena.
5. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijedjeni pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencioje za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
7. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stavom 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda, broj AP- 283/03, od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je odbacio kao nedozvoljenu reviziju apelantice protiv odluke Okružnog suda, postupajući u smislu odredbi člana 237. stav 1. ZPP-a, jer je uložena povodom parničnog postupka u kojem vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude iznosi 8.128,40 KM dakle, ispod iznosa od 10.000,00 KM koji predstavlja imovinski cenzus za odlučivanje o reviziji. Isto tako Vrhovni sud je odbacio reviziju postupajući i u smislu člana 237 stav 2. jer nije našao osnova da bi odlučivanje o reviziji apelantice bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima..
9. Proizlazi da je apelantica koristila žalbu na presudu Osnovnog suda kao poslednji efektivni pravni lijek i da je rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu počeo teći od dana kada je apelantici uručena drugostepena odluka Okružnog suda. Obzirom na nesporne okolnosti da je revizija Vrhovnom sudu mogla biti podnesena tek nakon što je apelantici prethodno uručena drugostepena odluka Okružnog suda i da je odluka Vrhovnog suda povodom revizije donesena 20. decembra 2005. godine, nedvosmisleno je da se apelacija podnosena Ustavnom sudu 27. februara 2006. godine ima smatrati neblagovremenom, odnosno podnesenom nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantica primila drugostepenu odluku Okružnog suda, predviđenog članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić