Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-374/06 („BUDUĆNOST-COMERCE“ d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 09. 05. 2006.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-374/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 05. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Mato Tadić predsjednik, Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović potpredsjednici, Valerija Galić i Seada Palavrić, sutkinje na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine, u predmetu broj AP-374/06, rješavajući apelaciju „BUDUĆNOST-COMERCE“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “BUDUĆNOST-

COMERCE” d.o.o. Banja Luka, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-385/03 od 14. decembra 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. „BUDUĆNOST-COMERCE“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 18. februara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud), broj U-

385/03 od 14. decembra 2005. godine.

2. Rješenjem Porezne uprave, Područni Centar Banja Luka-Odjeljenje za kontrolu i naplatu, broj 02/0702/456-433-2/02 od 19. septembra 2002. godine, apelantu je naloženo da radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju, koje se odnose na obračun, prijavu i plaćanje poreskih obaveza, izvrši uplatu u ukupnom iznosu od 14.629,01 KM sa kamatama na navedeni iznos za period od 20. septembra 2002. godine do dana upate po stopi od 0,1% dnevno. U obrazloženju rješenja je navedeno da je izvršena kontrola materijalno finansijskog poslovanja apelanta sa posebnim osvrtom na pravilnost utvrđivanja i blagovremenost plaćanja javnih prihoda za period 1. decembar 2000. godine do 31. jula 2002. godine, o čemu je sačinjen zapisnik. Žalba apelanta izjavljena protiv ovog rješenja odbijena je kao neosnovana rješenjem Poreske uprave Republike Srpske-Odbor za rješavanje poreskih žalbi, broj 01/0104/413-707/02 od 10. marta 2003. godine.

3. Vrhovni sud Republike Srpske je, odlučujući u upravnom sporu, donio presudu broj U-

385/03 od 14. decembra 2005. godine, kojom je odbio tužbu apelanta, radi poništenja rješenja Poreske uprave Prepublike Srpske-Odbor za rješavanje poreskih žalbi, broj 01/0104/413-707/02 od 10. marta 2003. godine, kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su zaključci upravnih organa pravilni te da su neosnovani navodi apelanta da je prvostepeno rješenje donijelo lice koje nije bilo ovlašteno za njegovo donošenje budući da je u konkretnom slučaju rješenje donio poreski organ a postupak je vodio i rješenje potpisao ovlašteni poreski službenik, koji je za potpisivanje rješenja imao ovlaštenje što je i navedeno u uvodu rješenja. Sud je dalje naveo da je zakonskom zastupniku apelanta omogućeno učešće u postupku prisustvovanjem inspekcijskoj kontroli, izjavljivanjem prigovora na zapisnik o toj kontroli te izjavljivanjem žalbe protiv prvostepenog rješenja.

4. Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu, u kojoj navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da mu je pravo na pravičan postupak povrijeđeno time što je nepravilno primijenjen Zakon o poreskoj upravi i Zakon o opštem upravnom postupku, što je prvostepeno rješenje doneseno od strane inspektora Poreske uprave tj. od neovlaštenog lica, što je činjenično stanje nepravilno utvrđeno te što je povrijeđeno načelo saslušanja stranaka.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

6. Konkretan slučaj se tiče apelantove obaveze da uplati javne prihode po osnovu poreskih obaveza, propisanih poreznim zakonodavstvom. Poreski organi uprave su svojim rješenjima, u postupku obračuna poreza radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju, koje se odnose na obračun, prijave i plaćanje poreskih obaveza, apelantu kao poreznom obvezniku naložili da izvrši uplatu utvrđenih poreznih obaveza naložili u ukupnom iznosu od 14.629,01 KM sa kamatama na navedeni iznos za period od 20. septembra 2002. godine do dana upate po stopi od 0,1% dnevno. Obzirom na navedeno, Ustavni sud, shodno svojoj ustaljenoj praksi (vidi odluke Ustavnog suda broj AP-1103/04 od 17. februara 2005. godine i AP-1445/05 od 13. oktobra 2005. godine), kao i ustaljenoj praksi bivše Evropske komisije za ljudska prava ( vidi odluku X protiv Francuske, aplikacija broj 9908/82, od 4 maja 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI) broj 32), zaključuje da se apelant, u postupku plaćanja obaveza koje proizilaze iz poreskog (javnog) zakonodavstva, ne može pozvati na povredu prava na pravičan postupak, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav

1. Evropske konvencije osim ukoliko ne dođe do očigledne zloupotrebe toga prava. Naime, kako se u konkretnom slučaju ne radi o «građanskim pravima ili obavezama», već o obavezama iz javnog prava, te kako Ustavni sud nije našao da postoje očigledne zloupotrebe tog prava, slijedi da je ovaj dio navoda apelanta ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Apelant je dalje, naveo da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovog prava apelant nije posebno obrazložio.

8. U pogledu ovih apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća da je i ranije stao na stanovište da ne postoji povreda apelantovog prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukoliko je nametanje poreskih obaveza imalo osnovu u zakonu, koji reguliše pitanja iz oblasti javnog prava, kao što je to i u konkretnom slučaju i ukoliko njegova primjena nije izazvala prekomjeran i disproporcionalan teret za pojedinca ili pravni subjekt (vidi odluku Ustavnog suda, U-27/01, od 28. septembra 2001. godine, tačka 29. objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 8/02 i mutatis mutandis odluke o dopustivosti, AP-669/03, od 17. marta 2004. godine i AP-285/03 od 23. jula 2004. godine). Shodno tome, apelantovi navodi se moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-374/06 („BUDUĆNOST-COMERCE“ d.o.o. Banja… | Sudska praksa | Aktio